Vladimir Matijanić: Ovo su povijesne istine o ratu o kojima Hrvatska uporno šuti

ČITAVOG proljeća oplakujemo žrtve ratova, tjedni i tjedni najljepšeg godišnjeg doba prolaze nam u žaljenju zbog koncentracijskih logora i brutalnih poratnih osveta, prisjetimo se gdje kad nekog oslobodilačkog podviga, čak se i huliganske navijačke međunacionalne makljaže pretvaraju u herojske epizode, teče hrvatska militarističko-komemorativna epopeja u ime visokih ideala istine i pravde, a nigdje ni riječi o zadarskoj Kristalnoj noći, ubojstvu Saška Gešovskog u Splitu ili napadu Hrvatskog vijeća obrane na Mostar.

Piše: Vladimir Matijanić- Index.hr
(Mostar – foto: Judah Passow)

Premda se, eto, i to događalo u ratnim svibnjima 1991. i 1993. godine. Šuti, međutim, tronuta hrvatska desnica, ne oglašava se ganuta hrvatska ljevica, ne zanima to ni hrvatski politički centar. Gleda u pod i Hrvatska radio-televizija skupa sa svim onim mrkim nazorima, lučićima i ostalim službenim tumačima hrvatskih ratova.

Izbjegavanje istine je dio službene istine

Izbjegavanje pune istine glavna je karakteristika hrvatske istine o ratovima. Zadaća moderne domovinske povijesti nije puko bilježenje događaja, ni interpretacija, nego stvaranje prošlosti metodom selekcije činjenica. Pobjednici pišu povijest, ali ne kao hladnu, neutralnu istinu, nego kao svjedočanstvo o vlastitoj veličini.

Iz pobjedničke je povijesti u Hrvatskoj, na primjer, potpuno nestala zadarska Kristalna noć, višesatno divljanje rulje 2. svibnja 1991. godine. Masa je uništila valjda svaki objekt čiji je vlasnik bio Srbin ili se po imenu moglo pretpostaviti da jest. Kao neposredan povod spominje se pogibija hrvatskog vojnika Franka Lisice. Neposredna je posljedica, pak, bio bijeg Srba koji se dotad nisu namjeravali pridružiti pobunjenicima. Bilo je to višesatno nekažnjeno iživljavanje nad njihovom imovinom. Nitko od aktera nije odgovarao. Dogodine je trideseta obljetnica. Izvidi su u tijeku.

Tko pamti Gešovskog?

I dok se o Kristalnoj noći u Hrvatskoj gotovo konsenzualno šuti, o protestu održanom četiri dana kasnije, 6. svibnja 1991. godine, pred splitskom Banovinom, tadašnjim zapovjedništvom jugoslavenske mornarice, redovito se govori. I ove je godine, eto, jedan od sudionika, vječno emotivan, podigao nacionalni barjak u društvu gradonačelnika, župana i novinara čiji su izvještaji po običaju lišeni neugodnih detalja poput pogibije Saška Gešovskog, ročnika JNA, i ranjavanja njegova kolege Tonija Stojčeva.

Službena istina veli da se toga dana pravdoljubivi hrvatski narod okupio pred zapovjedništvom savezne armije u Splitu. Puk je, kaže oficijelna povijest, ogorčilo držanje vojske u prvim međunacionalnim sukobima u Hrvatskoj. I to je točno ili je uglavnom točno, samo kako objasniti posljedicu? Od čitave mase ubijen je tek ročnik protivničke vojske, a ranjen njegov kolega. Kako, naime, objasniti da je obarač potegao netko iz goloruke mase?

Rješenje je u prešućivanju

Rješenje je pronađeno u prešućivanju. Dvoje aktivista koji su lani na tradicionalnom podizanju nacionalnog barjaka transparentom pokušali podsjetiti na nepodobne žrtve imali su problema s okupljenim domoljubima.

Svibanj bi bio dobar mjesec i za sjećanje na žrtve osvajačke politike Franje Tuđmana u Mostaru kada bi se netko toga u Hrvatskoj sjećao. U svibnju 1993. godine u tom je gradu eskalirao sukob Hrvata i Bošnjaka, uspostavljena je linija razdvajanja, a od lipnja 1993. godine do travnja 1994. godine Hrvatsko vijeće obrane je, prema Haškom sudu, istočni Mostar držalo pod opsadom “uslijed čega je stanovništvo bilo ograničeno na enklavu koja je bila gusto naseljena. Stanovnici nisu mogli napustiti istočni Mostar i bili su prisiljeni živjeti u krajnje teškim uvjetima, bez hrane, vode, struje ili odgovarajuće medicinske pomoći, dok je HVO vršio intenzivno i neprekidno granatiranje istočnog Mostara, vodio kampanju snajperskog djelovanja, hotimično otvarao vatru na pripadnike međunarodnih organizacija i osujećivao ili blokirao humanitarnu pomoć.”

Mitovi pod krinkom istine

Tako, barem, veli Hag u pravomoćnoj presudi šestorici čelnika bosanskohercegovačkih Hrvata.

Hrvatska, njezini mrki lučići i nazori, Hrvatska radio-televizija, cijela hrvatska razvijena komemorativna scena o tome ništa ne vele. Šute, kao i o Kristalnoj noći i Gešovskom. I o koječemu što se ne uklapa u mitove ispričane pod krinkom istine.