Tema najnovijeg Mosta Radija Slobodna Evropa bila je koliko je bogatstvo Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske.
Omer Karabeg, RSE
Sagovornici su bili Ivana Korajlić, izvršna direktorica nevladine organizacije Transparency Interenational u Bosni i Hercegovini, i Siniša Vukelić, glavni urednik portala Kapital iz Banjaluke.
Bilo je riječi o tome kolika je zvanična imovina Milorada Dodika prema imovinskom kartonu koji popunjavaju funkcioneri, koliko su podaci u imovinskim kartonima relevantni s obzirom da ih niko ne provjerava, da li je autentičan spisak od 65 firmi u Republici Srpskoj koje navodno kontroliše Milorad Dodik koji su nedavno objavili neki mediji, da li je tačna Dodikova tvrdnja da je1990. godine imao najveće privatno preduzeće u banjalučkoj regiji i da li je uporedo sa vršenjem najodgovornijih funkcija u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini razvijao i svoj biznis.
Razgovaralo se i o tome zašto nikada nije pokrenut sudski postupak o spornoj kupovini vile na Dedinju u Beogradu koju je Dodik kupio 2007. godine, zašto firma, čiji je saradnik Dodikov sin Igor, vrlo često dobija unosne poslove na tenderima u Republici Srpskoj, kako je moguće da ljudima u Republici Srpskoj, koji jedva sastavljaju kraj s krajem, ne smeta bogatstvo Dodika i njegove porodice, pa stalno za njega glasaju na izborima, kao i o tome koliko ima istine u pričama da je Dodik najbogatiji čovjek u Bosni i Hercegivini.
Omer Karabeg: Kolika je zvanična imovina Milorada Dodika prema onome što piše u njegovoj imovinskoj karti?
Ivana Korajlić: Šta god da piše u njegovom imovinskom kartonu to apsolutno ne mora da odgovara stvarnosti s obzirom da u Bosni i Hercegovini apsolutno ne postoje nikakvi mehanizmi provjere imovinskih kartona. Oni se podnose samo zato što funkcioneri imaju tu obavezu i objavljuju se na internet stranici Centralne izborne komisije. Kad se podnesu, niko nije nadležan da provjerava tačnost podataka. Šta god da je navedeno nije relevantno. Ne možete utvrditi čak ni stvarne vlasnike firmi koje se dovode u vezu sa Dodikom i njegovom porodicom.
Siniša Vukelić: Dodikov imovinski karton se manje-više godinama nije značajnije mijenjao. Znamo za par stanova i vilu u Beogradu kao i za njegovu imovinu u Laktašima. Reklo bi se da je to sasvim jedan običan političar. Postoje priče o njegovom velikom bogatstvu, ali niko nema čvrst dokaz koji bi ga povezao sa nekim značajnijim vlasništvom bilo da je riječ računima u banci, akcijama ili velikim nekretninama. Ono što je sigurno to je da je gospodin Dodik najmoćniji političar i to ne samo u Republici Srpskoj. On kontroliše političke procese i na nivou Bosne i Hercegovine koja je duboko korumpirana, a javna je tajna da se o tome ko će dobiti tendere odlučuje na sastancima iza zatvorenih vrata. Nije teško povjerovati da on od toga ima neke lične koristi. Kolika je ona, u kojim je razmjerama – možemo samo nagađati.
Sakrivanje imovine
Ivana Korajlić: Niko od institucija u Bosni i Hercegovini, a niti bilo gdje drugdje, nije se bavio Dodikovom imovinom osim možda američkih vlasti kada su prikupljani podaci u vezi sa sankcijama koje su izrečene njemu, članovima njegove porodice i firmama koje su povezane s njegovom porodicom. Tako da je vrlo nezahvalno pričati o vrijednosti njegove imovine i kako je stečena. Mi smo zemlja u kojoj nije nikakav problem da sakrijete svoju imovinu.
Nemoguće je dobiti uvid ni u Dodikovu potencijalnu imovinu u inostranstvu. Bilo je pokušaja da se provode istrage u vezi sa kupovinom njegove vile u Beogradu, ali je Srbija odbila da dostavi informacije koje su tražile nadležne institucije Bosne i Hercegovine. Postojale su i spekulacije u javnosti o njegovoj imovini u različitim evropskim i vanevropskim zemljama. Međutim, nema saradnje sa organima u tim državama da bi se vršila bilo kakva provjera. Da ne govorimo o off shore računima. Kad neko ima toliku moć, lako može da sakrije sve ono što ne želi da se sazna. Bojim se da – čak i kada Dodik ne bude na vlasti – neće biti mogućnosti da se otkrije cjelokupni razmjer njegove imovine i kako je stečena.
Omer Karabeg: Odnedavno kruži spisak od 65 firmi u Republici Srpskoj koje navodno kontroliše Milorad Dodik. Koliko je taj spisak autentičan?
Siniša Vukelić: Mislim da nije autentičan. Ja bih mogao da napravim takav spisak sa 138 ili možda 185 preduzeća. Ne znam ko je napravio taj spisak, ne uliva mi povjerenje zato što se tu navode neke firme koje uopšte nisu pravna lica. Pominje se, recimo, garaža koja jeste koštala 35 miliona, ali nije pravno lice. Na tom spisku nema mnogih velikih firmi. Mislim da je neko to pravio iz glave i objavio na internetu, a neki mediji su to prenijeli iako nisu znali izvor.
Međutim, na osnovu naših istraživanja gospodin Dodik bi se mogao povezati sa nekih 16 različitih djelatnosti u kojima bi on mogao imati uticaj. Riječ je o firmama koje su finansijeri SNSD-a, s kojima je on prijatelj ili s kojima je u kumovskim vezama i koje su bile privilegovane na javnim tenderima i od strane poreskih organa. Ali mislim da nije suština da li Dodik ima 800.000, milijardu ili dvije milijarde maraka. Suština je u nečem drugom. Kad jedan političar ukrade milion maraka, on zemlji nanosi deset puta veću štetu jer neće biti završen neki veliki projekt, neki most ili put. I kad to prođe nekažnjeno, on svim političarima šalje poruku da je tako nešto dozvoljeno.
Sin savjetnik
Omer Karabeg: Reagujući na priče o njegovom i bogatstvu njegove porodice Milorad Dodik je nedavno izjavio: “Mi nismo mafijaška porodica. Kad je 1990. dozvoljeno osnivanje privatnih firmi, imali smo najveće privatno preduzeće u banjalučkoj regiji. Nikada nismo bili siromašni”. Kako je počeo biznis Milorada Dodika? Da li je stvarno imao najveće privatno preduzeće u banjalučkoj regiji?
Ivana Korajlić: Ja se zaista ne sjećam tog perioda da bih mogla o tome da govorim. Tada nisam bila ni u Banjaluci. Ali postoje priče da je prvo bogatstvo stekao prometom, odnosno švercom duvanskih proizvoda i to u periodu rata. Kasnije su ta sredstva vjerovatno pretočena u nove projekte i nove firme. Naravno, dolaskom na vlast i sticanjem moći vidici se šire. Stiče se mogućnost dodatnog profita, posebno ako ste u situaciji da možete uspostaviti monopol na tržištu jer je veliki dio privatnog sektora u Bosni i Hercegovini veoma zavisan od ugovora sa javnim institucijama i vladama.
A onaj ko ima najveću moć može najviše i da utiče koje će firme dobijati te ugovore. Dodikov sin, kada je imao ako se ne varam 18 godina, započeo je biznis kreditom Investiciono-razvojne banke za uzgoj jabuka ili nečeg sličnog. To se kasnije pretvorilo u voćnjake i destilerije. Firma, u kojoj je njegov sin, kako tvrdi gospodin Dodik, samo savjetnik ima praktično monopol na tenderima kada su u pitanju IT usluge, softveri i slično. Desetine ako ne stotine miliona iz budžeta dodijeljene su za te svrhe.
Slijedi otvaranje firmi u drugim sektorima poput marketinga i medija koje dobijaju značajna sredstva iz budžeta zbog čega smo mi iz Transparency Internationala podnijeli prijavu zbog sukoba interesa jer članovi porodice funkcionera i bliski srodnici ne smiju dobijati ugovore, niti javna sredstva od institucija. Međutim, naša prijava, koju smo podnijeli još dok je Dodik bio član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, još uvijek nije došla na red, a i kada dođe i ako se utvrdi da je postojao sukob interesa, neće biti izrečena nikakva sankcija. Tako da se te stvari vrlo otvoreno rade – bez ikakvog ustručavanja.
Vlasnik kamiona
Omer Karabeg: Gospodine Vukeliću, da li vi znate koje je to bilo Dodikovo najveće privatno preduzeće u banjalučkoj regiji 1990. godine?
Siniša Vukelić: Ne. To je potpuno nepoznato. Dodik je prije rata, kao jedan od najmlađih političara, bio predsjednik Izvršnog odbora opštine Laktaši, zatim je bio u reformskim snagama Ante Markovića, poslanik u Narodnoj skupštini i bavio se privatim biznisom. Postoji jedan od rijetkih materijalnih dokaza, koji je procurio u javnost, da je on bio vlasnik firme ili vlasnik kamiona kojim su švercovane cigarete i čak mu je izrečena kazna u tadašnjim jugoslovenskim dinarima ili njemačkim markama.
Poslije rata Dodik je osnovao preduzeće za namještaj Igokea i robnu kuću koja će ubrzo završiti u ogromnim dugovima, čini mi se da je bilo oko 700.000 maraka duga koji nije mogao da vrati. Taj dug je naprasno nestao, on nikada nije naplaćen u banci koja je bila državna, a Dodik će, kada je prvi put postao premijer, tog bankara postaviti za ministra. Dodik je nakon tog mandata bio procesuiran zbog neobjavljivanja odluka vlade u Službenom glasniku po njegovom izričitom naređenju i zbog toga što su sa računa vlade trošene basnoslovni novci na nabavku cvijeća, kupovinu odijela i slično.
Međutim, i pored čvrstih dokaza, on je oslobođen krivice jer su svjedoci tokom suđenja počeli da mijenjaju iskaze. A svi ljudi koji su učestvovali u procesu u kojem je Dodik oslobođen – od tužioca do sudije – ekspresno su napredovali u karijerama nakon što je Dodik 2006. godine ponovo došao na vlast.
Ponavljam, priča da je 1990. imao neko veliko preduzeće u banjalučkoj regiji nije istinita. Ako je i postojalo, ono uopšte nije bilo vrijedno pomena. Dodik često ističe da je njegov otac bio oduvijek bogat, da je bio jedan od najbogatijih ljudi u Laktašima čega se ljudi ne sjećaju. Bio je jedan od zemljoposjednika koji se bavio poljoprivredom. Svi oni su bilo dobrostojeći jer Laktaši su poznati po tome da je tamo zemlja kvalitetna. Moglo se od poljoprivrede dobro živjeti i još nešto uštedjeti. Ali daleko od toga da je neko od njih bio posebno bogat.
Omer Karabeg: Milorad Dodik je vršio najodgovornije funkcije u Bosni i Hercegovini – bio je premijer i predsjednik Republike Srpske u više mandata kao i član Predsedništva Bosne i Hercegovine. Da li je uporedo s tim razvijao i svoje biznise? Je li to normalno u Bosni i Hercegovini?
Ivana Korajlić: To je način funkcionisanja svakog nosioca vlasti u Bosni i Hercegovini. Posebno onih koji imaju neku moć. Funkcioneri koji posjeduju firme vlasništvo su fiktivno prebacili nekom drugom ili se kao vlasnici vode članovi njihovih porodica. Te firme sklapaju ugovore sa državom i kupuju javna preduzeća. Kada bismo imali transparentne registre vlasništva, iznenadili bismo se koliko je firmi povezano sa funkcionerima i političarima.
Vila na Dedinju
Omer Karabeg: Kako se završio postupak oko Dodikove vile na Dedinju? Koliko znam, Dodik je prošle godine bio i saslušan, ali nakon toga zavladao je muk.
Siniša Vukelić: Kao što je Ivana rekla, Srbija odbija da dostavi dokumentaciju koju je tražila Bosna i Hercegovina. Jedan od mogućih razloga može biti i to što se radi o njenom državljaninu jer Dodik ima dvojno državljanstvo. I tu je sve stalo iako su novinari došli do podatka da je vila bila kupljena prije nego što je Dodik uzeo kredit kod Pavlović banke kojim je, kako tvrdi, kupio vilu. Ovdje niko nema interesa da pokuša da provjeri imovinu političara, da pokuša da dokaže neki ozbiljniji kriminal i malverzacije. Kada je i bilo takvih pokušaja, ljudi koji su to pokrenuli bili ili skrajnuti ili otpušteni jer im je nešto napakovano.
Niko nikada nije uspio da razgrne zavjesu na bini na kojoj se dogovaraju pljačke prirodnih bogatstava i javnih budžeta. Građani ove zemlje slijepo vjeruju porukama političara kako su ugroženi od druga dva naroda. Strah od biološkog nestanka je najsnažnija emocija. Tek poslije dolazi strah od gladi i gubitka posla. Političari to izuzetno vješto koriste. Oni im šalju poruku – možda smo mi kriminalci, ali smo vaši kriminalci. Jedino mi vas možemo odbraniti od proždrljivih i alavih koji će vas uništiti čim mi odemo s vlasti.
Omer Karabeg: Zaista je čudno da ljudima u Republici Srpskoj, koji jedva sastavljaju kraj s krajem, ne smeta bogatstvo Milorada Dodika i njegove porodice, pa stalno za njega glasaju?
Ivana Korajlić: Nije baš da im ne smeta. Mislim da su vrlo svjesni nivoa korupcije, vjerujem da su čak i oni koji za Dodika glasaju svjesni privilegija koje on i njegova porodica imaju. Ali ljudi su izgubili nadu da se išta može promijeniti i pomirili se sa stanjem kakvo jeste. Da su ljudi svjesni situacije potvrđuje i istraživanje javnog mnjenja koje smo ovih dana objavili. Na pitanje šta vide kao najveći problem u Bosni i Hercegovini anketirani su na prvo mjesto stavili niske plate, na drugo odlazak ljudi iz države i na treće korupciju.
Samo pet posto je istaklo nacionalno pitanje kao nešto što smatraju najvećim problemom u Bosni i Hercegovini. Ali višedecenijsko ubijanje u pojam i gušenje bilo kakvog drugačijeg mišljenje, stvaranje vještačkih kriza, stalna priča da će oni drugi doći da nam uzmu našu zemlju, da nam uzmu naše šume, da smo ugroženi – budi u ljudima najdublje strahove. Bez obzira što su svjesni šta se radi, kako se vode institucije, kako se raspolaže javnim resursima, ljudi ne reaguju jer su na neki način eutanazirani.
Stanovi, vile, jahte…..
Omer Karabeg: Da li je Dodik najbogatiji čovjek u Bosni i Hercegovini kao što neki tvrde?
Siniša Vukelić: Ne znamo da li je najbogatiji, ali znamo da je najmoćniji. Ubjedljivo najmoćniji. Ubjedljivo kontroliše svoju stranku koja je jedna od rijetkih, ako nije i jedina, koja se nije raspadala i pucala. Kontroliše svoje koaliciona partnere tako da je na nivou Republike Srpske ubjedljivo najmoćniji od 2006. godine. A i na nivou Bosne i Hercegovine stekao je kontrolu nad svim političkom procesima i on to obilato koristi. Da li za sebe, ali sigurno nesebično dijeli svima oko sebe.
Decenijama pišemo o tome kako se neke firme enormno bogate, kako su, kad su osnovane, imale par zaposlenih, a sada imaju desetine miliona evra prometa i skoro 90 posto čiste dobiti. Te firme redovno pobjeđuju na tenderima koji kao da su pisani za njih – samo što nisu stavljeni adresa i naziv firme, njihovo poslovanje ne provjeravaju poreski organi. Ti ljudi više nemaju ni srama ni stida, čak ne pokušavaju ni demantovati, niti objasniti otkud im toliko bogatstvo.
Ivana Korajlić: Ne znam šta bih vam rekla na vaše pitanje, jer ne znamo kojim bogatstvom raspolažu ostali ljudi u Bosni i Hercegovini.
Omer Karabeg: Da li ste čuli onaj vic da je Dodik toliko bogat da bi svojim imetkom mogao otplatiti pola dugova Republike Srpske koji iznose 6 milijardi maraka?
Siniša Vukelić: Da li Dodik ima dovoljno da otplati djelić, pola ili cijeli dug – to mogu biti samo nagađanja. Ali u zemlji u kojoj je prosječna plata na dnu evropske ljestvice, zemlji koja je siromašnija od Srbije i Hrvatske, čak po nekim parametrima i od Albanije i Kosova, bogatstvo od petsto hiljada, milion ili dva miliona maraka je nezamislivo za običnog građanina. Ne mora biti izraženo u milijardama. S nekoliko miliona maraka, koje ste stekli nezakonito, vi ste izuzetno bogat čovjek. I to je ono što pravi razliku između elite i običnog građanina koji se hvata za glavu i kad mu se cijena struje poveća za pet posto.
A s druge strane, neko ima toliko novca da kupuje vile po ekskluzivnim odmaralištima u Španiji, stanove u Londonu, Rimu, Beču ili Majamiju. Imaju i jahte. Ti ljudu nikada ne bi toliko imali da nisu pljačkali javne finansije. I zato neće prezati ni od čega da zadrže takav status. Ne samo zato da bi nastavili da pljačkaju već i zato što bi morali odgovarati kada bi se vlast promijenila, pa bi sve izgubili. Zbog toga su oni jedinstveni u odbrani ove vlasti. Jer ona im omogućava da se bogate.
Ivana Korajlić: I ja sam čula za taj vic, ali ne znam kako bih ga prokomentarisala. Nije slučajno Republika Srpska toliko zadužena. To nije samo posljedica neodgovornog upravljanja već i činjenice da je dobar dio resursa otišao u privatne ruke, da su uništena javna preduzeća koja su budzašto prodana, da su prirodni resursi dati ljudima bliskim vlastima koji ponekad ne plaćaju ni koncesione naknade. Oni koji su nas zaduživali neće razmišljati o tome kako vraćati kredite. Čak otvoreno govore – šta nas briga, nove generacije će to otplaćivati, nećemo mi. A oni će se zaduživati koliko god mogu samo da bi se održali na vlasti.
RSE
