-TopSLIDEBiHPrivreda

Vjekoslav Domljan: Lenjinistima svih stranaka

Vjekoslav Domljan: LENJINISTIMA SVIH STRANAKA

Bh. vlastodršci ne drže se hotimično Lenjina, kojega nisu studirali ni kad su morali tj. na partijskim sastancima ili studijima. Tu se radi o onome što je sročio niko drugi do Hitler: “Temeljna karakteristika naše ekonomske teorije je da mi uopće nemamo teoriju.”

„Na otvorenom moru nemamo mogućnosti meteoroloških ispitivanja, da znamo koje struje vladaju“ (Krleža)

Suvremenu ekonomsku misao oblikovala su dvojica divova – Keynes, koji je zagovarao državnu intervenciju („vidljivu ruku“), i nobelovac Hayek, koji se oštro suprotstavljao toj intervenciji (zalagao se za „nevidljivu ruku“).

Hayek, koji je „među konzervativcima smatran za  boga“ (Stiglitz), napisao je studiju „Put u ropstvo“. U njoj razmatra opasnost tiranije koja proizlazi iz državne kontrole nad donošenjem ekonomskih odluka neovisno od toga radi li se o fašizmu, nacizmu, nacional-socijalizmu ili socijalizmu. Svim tim porecima je zajedničko da se država koristi pojedincem kao instrumentom. Takvima, „socijalistima svih stranka“, kojima je ironično posvećena knjiga, kazao je da njihovi poreci, neovisno o boji, vode u ropstvo.

Svi lenjinisti bh. stranaka

Socijalisti svih stranaka u BiH, kako lijevi tako i desni, žele jedno i samo jedno: zagospodariti javnim sektorom, javnim resursima  i javnom regulativom. Kolateralna šteta je privatni sektor, kojega trpe tek koliko se mora. To pokazuje više od dvije dekade izgradnja bh. kapitalizma. No, ti političari ne slijede ekonomsku misao ni Keynesa ni Hayeka nego Lenjina. Taj ideolog komunizma je kazao da „mala proizvodnja rađa kapitalizam i građansku klasu neprekidno, dnevno, iz sata u sat, spontano i masovno“  tj. predstavlja prijetnju njihovoj vladavini budžetarijata.

Bh. vlastodršci ne drže se hotimično Lenjina, kojega nisu studirali ni kad su morali tj. na partijskim sastancima ili studijima. Tu se radi o onome što je sročio niko drugi do Hitler: “Temeljna karakteristika naše ekonomske teorije je da mi uopće nemamo teoriju.” Radi se o hotimično devijantnom korištenju instrumenata fiskalne politike. Radi se o političkom piratstvu – korištenju države kao instrumenta za istiskivanje renti tj. svakog novčića iz džepova firmi (javnih ili privatnih, svejedno) i građana. Radi se o rentijerskom kapitalizmu, kojeg karakterizira ugrađivanje renti budžetarijata u transakcije firme i građana.

U razmatranju takvog korištenja fiskalne politike treba se sjetiti Schumpetara. Nikad niko nije bolje objasnio njen značaj od njega. Držao je da “karakter nekog društva i neke civilizacije ništa ne pokazuje tako jasno kao fiskalna politika koju je usvojio politički sektor društva. (…)  Duh nekog naroda, njegova kulturna razina, njegova društvena struktura, djela koja njegova politika može pripremiti, sve to, i više, upisano je u njegovu fiskalnu povijest …Onaj tko zna kako da sluša te poruke čuje grmljavinu svjetske povijesti jasnije nego bilo gdje drugdje.”

Da bi se bilo pravično prema bh. vlastodršcima, treba kazati da se i u najrazvijenijim europskim zemljama, UK (kolijevci demokracije i tržišne ekonomije), te Francuskoj i Njemačkoj povećavala – paralelno s modernim ekonomskim razvojem – i uloga države u životu zemlje.

Primjerice, 1880. javni rashodi su i u UK i u Francuskoj i u Njemačkoj iznosili tek desetinu bruto domaćeg proizvoda (BDP). Nakon I. svjetskog rata popeli su se na dvije desetine BDP. Nakon II. svjetskog rata popeli su se na tri desetine BDP. I nastavljaju i dalje rasti pa 1980. dostižu četiri desetine BDP. Otad osciliraju oko polovice BDP. Kod Francuske iznose 56% BDP, najviše u Europi, kod UK 40% BDP, dok kod Njemačke  iznose 44% BDP. Glavni uzrok rasta javnih rashoda je rast rashoda na socijalno osiguranje. Ljudi žive bolje i dulje, pa su i rashodi na mirovinsko i zdravstveno osiguranje visoki i stalno rastući.

Vodeće zemlje po veličini javnih rashoda; Europa i tranzicijske zemlje Europe i Centralne Azije, 2017 (% BDP)

Javni rashodi u BiH u 2015. su iznosili 11.6 milijardi KM, što je svrstava među vodeće zemlje Europe i Centralne Azije po veličini javne potrošnje – mjereno kao procent BDP (v. sliku). Od 100 KM dohotka zemlje 44 KM odlazi na javnu potrošnju, koliko i kod UK, kolijevke „države blagostanja“.

Najviše od toga otišlo je na socijalno osiguranje (mirovine i zdravstvo), 3.6 mlrd. KM i na plaće uposlenika u državnom sektoru, 3.3 mlrd. KM. Potom slijede materijalni troškovi države s 2.1 mlrd. KM i socijalne potpore s 1.1 mlrd. KM. Ostali troškovi su subvencije javnim i privatnim poduzećima 0.4 mlrd. KM, kamate na kredite 0.3 mlrd KM i „ostali javni rashodi“ 0.8 mlrd KM.

Javni rashodi financirani su uglavnom socijalnim doprinosima, koji iznose 4.4 mlrd. KM (taman koliko iznose mirovine, zdravstvo i „socijala“), i prihodima od PDV, koji iznose 3.3 mlrd KM, taman koliko iznose plaće državnih službenika. Ostalim, manje izdašnim porezima (izuzev akciza, koje iznose 1.4 mlrd. KM) financiraju se ostala, manje važne stavke javne potrošnje.

No, stvari su gore no što izgleda. Statistički prikazani javni rashodi ne predstavljaju ukupne javne rashode ili kako bi rekao Hayek ukupnu tiraniju. Kad se te stavke dodaju, lako je moguće je da bi BiH pretekla Francusku i postala vodeća zemlja u Europi po državnoj kontroli ekonomije. Tim prije, što je sasvim jasno da je privatni sektor Francuske relativno veći od privatnog sektora BiH i da je Arifagić investment d.o.o. nešto što je u Francuskoj dobro došlo a u BiH tek instrument za izvlačenje renti.

Porezni rashodi u zemljama s vladavinom prava

Država u Francuskoj, BiH i drugim zemljama često subvencionira proizvođače, građane i regije. Stoga u poreznim zakonima postoje oslobađanja od plaćanja dijela poreza, što predstavlja subvenciju toj grupi, regiji ili proizvođačima. Ako im država izravno daje novac tj. subvencionira ih, to se vidi u budžetu. Subvencije su u BiH u 2015. iznosili 384 mln KM, od čega je javnim firmama dano 201 mln KM, a privatnim 184 mln KM.

No, porezni rashodi su nešto drugo, što se ne može vidjeti u budžetu.  Primjerice, firma treba platiti porez na dohodak u iznosu od 10%. No, porezna stopa joj je niža, recimo 5% ako primjerice zaposli određen broj osoba, pa  se kaže da ima 5% poreznog kredita. Ako joj dohodak iznosi 10 mln KM, treba bi platiti porez od milion KM, a platiće 0.5 mln KM. Iako se gubitak javnih prihoda od 0.5 mln KM ne  vidi u budžetu države, taj porezni gubitak je u potpunosti ekvivalentan javnim rashodima koji se vide u budžetu države.

Drugi primjer, država može uvesti kvotu na uvoz neke robe ili plaćanje carine na uvoz te robe. To automatski stavlja tuzemne proizvođače u bolju poziciju u odnosu na inozemne nauštrb tuzemnih potrošača. Dakle, država podržava tuzemne potrošače ali ne račun budžeta, nego na račun tuzemnih potrošača.

Tek kad se ove porezne rashode doda ostvarenim javnim rashodima (onima koji se vide u budžetu države), dobije se veličina ukupnih javnih rashoda zemlje.

Da bi se ustanovio koliki su porezni rashodi, mora se pregledati sve poreze i ustanoviti koliko bi se poreznih prihoda prikupilo da nema poreznih odbitaka, izuzetaka, olakšica i sl. Taj pregled poreza naziva se standardiziranom ili benčmark strukturom poreza. Potrebno je potom vidjeti koliko se država odrekla poreznih prihoda u odnosu na tu benčmark strukturu i šta je dobila zauzvrat. Je li država uspjela postići namjeravane ekonomske i socijalne ciljeve (smanjenje nejednakosti, siromaštva, nezaposlenosti itd.), s jedne strane, i koliko ju je to koštalo sa stanovišta (ne)ostvarivanja tih ekonomskih i socijalnih ciljeva s druge strane. Kratko kazano, izgubilo smo prihode a šta smo dobili za to?

Ovo pitanje zaokuplja sve više pažnju stručnjaka, političara i javnosti. Stoga su zemlje članice EU obvezne od 2014, u kontekstu Smjernice o budžetskom okviru EU, objavljivati podatke o efektima poreznih izdataka na javne prihode.

Uzurpatorski porezni rashodi

Za razliku od navedenih poreznih odbitaka, koji se javljaju stoga što je zakonodavna vlast oslobodila nekoga plaćanja dijela porezne obveze, u BiH to čine izvršna vlast, grupa građana okupljena u političku stranku ili bilo ko drugi ko može osigurati nekome izuzeće od zakonom propisane obveze plaćanja poreza, doprinosa, takse, naknade, koncesije, rente ukratko od raznih fiskalnih i parafiskalnih nameta.

Ti neplaćeni i neprikupljeni iznosi javnih prihoda (ukratko, poreza) nisu ništa drugo do protuzakonita potrošnja. Sve što nije prikupljeno mora se smatrati javnim rashodom i integrirati u budžetiranje kako bi se osigurala potpuna fiskalna odgovornost. Stoga se mora vršiti revizija svih nenaplaćenih prihoda i to javno obznaniti uz opsežnu analizu kako bi se osigurala fiskalna transparentnost.

Negativni aspekti poreznih rashoda su vezani za  neefikasnost, nezakonitost i nepravičnost. Porezni  rashodi su neefikasni jer su odgovor na interese pojedinih društvenih skupina i pojedinih poduzeća (jednostavno kazano, kamarile), a ne stvarne potrebe društva.

Porezni rashodi su nelegalni, jer izvršna vlast ne može oslobađati od plaćanja poreza. Računice pokazuje da Federacija BiH gubi godišnje preko 200 mln KM zbog neplaćanja koncesija. Primjerice u Hercegovačko-neretvanskoj županiji/kantonu od 47 koncesionara za vađenje kamena, šljunka, pijeska i sl, samo jedan iz Konjica plaća koncesiju. A Neretva ostade bez pijeska i budžet bez para, zarad grupe kamarilosa.

Pri tome ne znamo kako se to uopće vrši. Vjerojatno „najvažnijim instrumentom ekonomske politike“ tj. telefonom, kako je odgovorio prof. Branko Horvat, na pitanje koji je najvažniji instrument ekonomske politike bivše Jugoslavije.

Etatisti i u suvremenoj BiH, vjerojatno korištenjem „najvažnijeg instrumenta ekonomske politike“, javljaju da se ne vrši uplata recimo doprinosa na plaće. Time se automatski odnosna institucija ili kompanija za koju se intervenira smatra neformalnom (sivom) djelatnošću, a njeni radnici neformalno zaposlenima. Ima i polovične prakse – uplate se doprinosi na minimalne plaće, a ostatak u gotovini. Tad je firma jednom nogom u formalnom u drugom u neformalnom sektoru. U mjeri u kojoj se ne vrši plaćanje doprinosa na plaće odnosna firma i njena zaposlenost su u sivoj ekonomiji. Prema tome, kad vlast ide u obračun sa sivom ekonomijom, prvo mora počistiti tamo gdje je siva ekonomija najveća – u formalnom sektoru. Pri tome BiH nije izuzetak. I u najrazvijenijim ekonomijama najvažniji izvor sive ekonomije su duple knjige formalnih firmi.

Porezni rashodi su nepravični jer modificiraju težinu poreznog tereta. Oni koji plaćaju nose porezni teret na svojim leđima, a oni koji ne plaćaju izvlače se od tog tereta. Stoga su porezni prihodi manji i ne može se dodijeliti potpora onima kojima je ta potpora stvarno potrebna ili se ne može podijeliti veće penzije. Tako, umjesto da prihodi odu siromašnima ili zaslužnima, ostaju pokvarenima, uz blagoslov vlasti koja u najmanju ruku tolerira takvo ponašanje. Ponekad zasigurno i ohrabruje.

Kratko kazano, porezni rashodi mogu biti zakoniti i nezakoniti. U zemljama s vladavinom prava, porezni rashodi su zakonita porezna oslobađanja. U zemljama u kojima ne postoji vladavina prava nezakonita porezna oslobađanja su uzurpacija vlasti.

U zemljama s vladavinom prava npr. u Njemačkoj porezni rashodi su uključeni u budžetska dokumenta u sklopu izvješća o subvencijama. U nekim zemljama (Francuska, Austrija, Belgija, Nizozemska i SAD) porezni rashodi su prikazani kao aneks budžetu. U nekim zemljama (Australija, Kanada i Italija) porezni rashodi se  tretiraju kao poseban državni dokument koji se koristi u predbudžetskim konsultacijama. U UK izvješće o poreznim rashodima je poseban statistički dodatak pregledu javnih prihoda.

A šta je s BiH? Ne samo da nema pregleda formalnih poreznih rashoda, nastalih na temelju zakonskih odredbi (iako se vlasti zaklinju u EU put, ipak ništa ne čine po ovom pitanju), nego se javljaju i uzurpatorski porezni rashodi o kojima niko izvještava parlament, koji jedini može odlučivati o tome, a i on na temelju ustava i zakona.

Tek kad bi se ove dvije vrste poreznih rashoda dodale ostvarenim javnim rashodima, znali bi ukupnu veličinu javnih rashoda. Veličina bi bila tolika da bi i za Keynesa, a kamoli Hayeka predstavljala noćnu moru. Već veličinom bila bi za Hayeku mora. Za Keynesa veličina ne bi bila mora nego neproduktivnost javnih rashoda.

Pred BiH je dug put smanjenja javnih rashoda na trećinu dohotka (koliko iznose u Švicarskoj) i pri tome ih učiniti produktivnim. Međunarodni faktori pričama o uspjehu broda, koji pušta efikasnost i pravičnost na sve strane, i „jeftinim“ kreditima, taj brod samo guraju dalje na pučinu, izlažući ga sve oštrijim i nepoznatijim strujama.

Kolumna prof. Vjekoslava Domljana za BUKU

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close