Ispitanik je osjetio psihičke tegobe u vidu nesanice, napetosti, sniženog raspoloženja, bezvoljnosti, rezigniranosti, smanjenje koncentracije, umora, redukcije socijalnih i radnih aktivnosti. Ujutro se budio umoran, neispavan…
Da ne bi bilo zabune: ovaj opis Fahrudina Radončića posjedujem u najmanje 50 primjeraka i nije moj. Ovako ga opisuje prof. dr. Abdulah Kučukalić, šef Klinike za psihijatriju u Sarajevu, profesor na Medicinskom fakultetu u Sarajevu (izvinjavam se dr. Kučukaliću, navela bih i njegove naučne reference, ali ih nema na web stranici Medicinskog fakulteta), redoviti autor/koautor/suradnik na brošurama o zdravlju koje su sponzorirane od domaćih ministarstava i uza sve to sudski – vještak.
E, ova njegova posljednja u čitavom nizu obaveza, razlogom je što dr. Kučukalića skoro pa redovito susrećem i u svakoj prilici on u sudnici sarajevskog Općinskog suda lamentira nad psihičkim tegobama Fahrudina Radončića. Da ne dužim, a neka me dr. Kučukalić demantira ako griješim, ovaj uvaženi profesor je samo u mom slučaju dokazao da je Fahrudin Radončić teški psihički bolesnik koji u kontinuitetu trpi jake duševne boli, koje potom prerastu u duševne boli srednjeg intenziteta (nikad ispod 15 dana), pa onda u narednih 15 dana ostanu duševne boli blagog intenziteta. Opet, kažem, u mom slučaju, Fahrudin Radončić je duševno bolestan već nekoliko godina. Profesor Kučukalić ima i dokaze – svoja vještačenja koja, kada se sastave i poredaju po datumima, u najmanju ruku predstavljaju ozbiljno-zabrinjavajuću sliku psihičkog bolesnika na čelu jedne, da ne kažem istoimene, političke partije.
Tokom suđenja ostala sam fascinirana umijećem našeg uvaženog profesora-vještaka. Evo i zašto: profesor Kučukalić je toliko sposoban da on nakon dvije godine od objavljenog teksta uspije izračunati broj dana kada je Radončiću bilo najteže, pa onda kada mu je bilo malo manje teško, pa potom objasniti da je njegov psihijatrijski slučaj prerastao u blagu fazu. Nisam samo ja zapanjena Kučukalićevim sposobnostima: nerijetko sam uhvatila i sudinicu kako se nervozno meškolji na stolici, ne skidajući oči s našeg naučnika: znam šta misli – kad Kučukalić tako precizno retroaktivno uspijeva postaviti dijagnoze, šta će tek biti s nama koji ga u tom času slušamo? Jer Kučukalić vrlo redovito naglasi da njegov pacijent Radončić nije tražio njegovu niti pomoć bilo kojeg drugog psihijatra u toku svoje bolesti. I dok ga svi u sudnici onako s nevjericom gledamo, Kučukalić nastupa kao pravi tata-mata za Radončića: lijepo nam objasni da Radončić ne voli neprijatne teme (“prisutna neprijatnost i nelagoda kada se u toku razgovora dotaknemo neprijatnih sadržaja” i obavezno zaključi da su Radončićeve intelektualne sposobnosti – po njegovom stručnom mišljenju i ocjeni – prosječne.
Srećom pa je naš vještak natprosječan pa to sve lijepo umije od suđenja do suđenja i ponoviti. Zanimljivo: bukvalno identičnim rečenicama. Neopisivo je strpljenje vještaka Kučukalića kada ga, recimo, advokat Oslobođenja priupita ovako: “Gospodine doktore, molim Vas, objasnite mi kako uspijevate, u tolikom vremenskom intervalu, postaviti tako preciznu dijagnozu i još znate da je Radončić zbog Oslobođenja trpio jaku duševnu bol od 10 dana, zbog gospodina Selimovića od sedam dana, a zbog Mensura Osmovića samo tri dana, dok u isto vrijeme zbog televizije, koja je također objavila sporno saopćenje, nije uopće trpio duševnu bol?”
Naravno, vještak Kučukalić na sve ima odgovor: ovako kaže – svaki je predmet za sebe, a ja kao naučnik dajem naučna objašnjenja i ja sam nalaz potpisao. Jeste, potpisao je; da nije, ne bih ni ja posjedovala tako impresivnu zbirku sudsko-psihijatrijskih nalaza Fahrudina Radončića koji nedvojbeno ukazuju koliko je on psihički zapravo labilna osoba, iznimno podložna duševnim problemima. Nekad i neobjašnjivim. Naprimjer, Fahrudin Radončić je osjećao jaku duševnu bol zbog toga što su studenti Fakulteta islamskih nauka, negdje u jesen 2008, napisali pismo svojim profesorima, uglednim alimima, upozoravajući ih da se grdne pare troše na izgradnju upravne zgrade Rijaseta. To je pismo studenata FIN-a toliko duševno pogodilo Fahrudina Radončića da su i sud i vještak Kučukalić imali pune ruke posla: Radončić je zatrpao tužbama sve medije koji su objavili pismo studenata FIN-a, a Oslobođenje je tužio zato što sam ja pitala Mustafu ef. Spahića, u intervjuu objavljenom u to vrijeme, je li i on dobio pismo i šta u pismu piše?!
Vremenom se Radončić počeo nagađati s nekim medijima, pa je na kraju ostala prilično apsurdna situacija: em je profesor Kučukalić naštancao svojih nalaza o Radončićevim psihičkim boljkama, em se Radončić predomislio jer je valjda shvatio da mu tolike psihičke boleščine udaraju na politički profil, em je na kraju sudinica morala propitivati Radončićevog advokata šta je sve predmet tužbe.
Sud nije (barem u mom slučaju) još odlučio koliko je tačno Radončić psihički obolio. No, prošle sam sedmice čitala (piše u Avazu od čijih laži očito ni Radončić više ne može pobjeći) da je protiv mojih kolega i koleginica dobio 36 presuda. Dakle, sud je – ako ćemo vjerovati Avazu i Radončiću – u meritumu ustanovio da je 36 puta Radončić psihički odbolovao (teško, srednje i blago). Ugrubo sabrano, to je – po naučnim metodama našeg profesora Kučukalića – najmanje 36 mjeseci.
Od svih presuda, osobno sam vidjela samo jednu: protiv koleginice Duške Jurišić. Radončić ju je tužio skupa s Džemalom Šabićem i RTVFBiH. Duška i FTV su krivi zato što je u Dnevniku II gostovao Senad Pećanin ili Senad Avdić (u obrazloženju presude se pominju i jedan i drugi) i tom prilikom dao izjavu, iznesenu u činjeničnoj formi, koja je, je li, prouzrokovala ozbiljne duševne poteškoće Fahrudina Radončića i naravno profesionalni angažman vještaka Kučukalića. Profesor Kučukalić, zanimljivo, ne čita Avaz. Da čita, vjerovatno bi, kao naučnik koji drži do svog dobrog glasa, da ne kažem kao profesor fakulteta i šef klinike, reagirao: u Avazovom tekstu stoji da su presude dobijene zbog pisanja o ubistvu Ramiza Delalića Ćele. Profesor Kučukalić, pretpostavljam, bez obzira na količinu svojih nalaza o Radončiću, zna šta je vještačio i zna da je, u najmanju ruku, teško zamijeniti Senada Avdića ili Senada Pećanina sa Ćelom. Ali, mudro šuti. No, to i nije najbitnije: nekako mi se čini da će i profesor Kučukalić i njegov psihijatrijski slučaj Radončić zaista imati pune ruke posla, da ne kažem vještačenja, kada se konačno rasvijetli istina o Ćelinim ubicama. No, to je svakako posao za više sudske instance: za nas, obične novinare, koje Radončić svojim klevetama u Avazu i tužbama pred sudom nastoji otjerati od bavljenja novinarskim poslom, Kučukalićevi nalazi su zanimljivo štivo, da ne kažem svjedočenje. Radončić, kako je već poznato, ima plaću od nepunih 1.500 KM, s kojom je uspio sagraditi i tornjeve i nakupovati svašta nešto, pa neka sud odluči trebaju li pare za lijeka. Ne bježim.
Oslobođenje
