Boris Buden: Evropa je ogrezla u nasilju

Uvjerenje da ćemo doći u svijet prosperiteta, mira i tolerancije je gotovo. Ta iluzija je završena – kaže za Blic Boris Buden, filozof i publicista koji je doktorirao u Berlinu, gdje i danas živi, a ovogodišnji je gost selektor filmskog festivala “Slobodna zona”.

(Oslobođenje – Tatjana Nježić)

Boris Buden (Garešnica, Hrvatska 1958), filozof i publicist, doktorirao je teoriju kulture na Univerzitetu Humbolt u Berlinu, gradu u kome živi i radi. Ovdašnjoj čitalačkoj publici poznat je po svojim angažovanim tekstovima, knjigama “Vavilonska jama”, “Zona prelaska” (“Fabrika knjiga”) i drugima, a svojom selekcijom u aktelni festival “Slobodna zona” uvrstio je filmove:”O nasilju” Huga Olsona (koji govori o antiimperijalističkim oslobodilačkim pokretima u Africi) “1971” Džoane Hamilton (o grupi ljudi koja je objavila povjerljiv program nadgledanja građana u SAD) i “Posljednji zločinac” Kloda Lancmana (o Jevrejskom savetu u Terezijenštatu za vreme Drugog svjetskog rata).

Filmovi na ovoj manifestaciji gledaju se na kartu više, a neki od njih uvršteni su u program po Budenovoj selekciji.

Upitan čime se rukovodio u odabiru kaže: „Onim što je po mom sudu aktuelno, odgovara ovom prostoru i povezuje naš život sa globalnim.”

A to je?
– Nasilje. Nasilje koje ima lepezu pojavnih oblika. To je ključno pitanje. Uvjerenje da je sve najgore iza nas jer je rastočena Jugoslavija i srušen tzv. komunizam, te da ćemo doći u svijet prosperiteta, mira i tolerancije je gotovo. Ta iluzija je završena. Živimo u svetu ogrezlom u nasilju, Evropa je ogrezla u nasilju. Nije to samo nasilje u Ukrajini za koju govore – dolazi novi hladni rat. Ne, ovo je “hot war” koji nas traumatično podsjeća na ratove devedesetih. Stvarnost konstruisana na nasilju.

Ko je konstruisao?
– Političke snage koje su i danas na vlasti. One su stekle legitimitet kroz to nasilje i njihove su ga ideologije generisale. Kad kažem naši nacionalizmi ne mislim na frikove opsjednute nacionalnim mitovima.
Nego na ono što zovemo evropeizacijom, odnosno uvođenje ideje savremene nacionalne države i radikalna realizacija te ideje, ideje globalnog svijeta koji se sastoji od klastera malih nacija zatvorenih u svoje okvire i države. Taj koncept je u krizi, a to se vidi na primjeru Ukrajine.

Šta je ključno u odnosu EU prema Ukrajini?
– Danas, u Ukrajini se čak i ne upotrebljava izraz EU nego zapad – the west. Koji je to subjekt zapad? Vidimo, svijet nam se raspada na normativne identitetske blokove; Zapad, Rusija i istok, islam… Oni imaju snagu da odrede pripadnost. Ako nekoj bakici ili običnom čovjeku u istočnoj Ukrajini postavite pitanje kome pripada, šta će vam odgovoriti? I u tome je sadržano opasno nasilje, nasilje kojim tjerate ljude da donose takve, suštinski potpuno neprirodne odlike. Mi smo ovde prošli kroz to.

Kao potpuno normalno ljudi u Bosni su prihvatili da poslije godina i godina zajedničkog života moraju da se opredjeljuju kome pripadaju. Nije ovo ultraljevičarska kritika! Jednostavno, u određenom trenutku na određenom mjestu nešto ne može biti ili-ili!

Otvarajući festival rekli ste: „Tranzicija je prošla, a nama bolje biti neće.” A šta će s nama biti?
– Ne znam eksplicitno, ali znam da niko više ne zna odgovor na to pitanje i u tome je problem. Ali i šansa. Moramo shvatiti da je gotovo sa ideološkom slikom da smo sretni jer smo se riješili komunizma i još samo malo da popravimo demokratiju i eto nas… Gdje? Bićemo kao Zapad? Pa tamo je došlo do stravične krize u svakom smislu.

Pišući o aktelnoj ekonomskoj, i ne samo ekonomskoj krizi, rekli ste da su u Kini najvažnije i najljepše nove građevine škole a u Zapadnoj Evropi šoping molovi?
– A Kina, znamo, ima najveći prosperitet. Ta zemlja je ‘79 krenula u neoliberalne reforme i tu se moglo vidjeti šta neoliberalizam može što kod nas nikada nije napravio a sad je prekasno.

Prekasno?
Kod nas su industrijalizaciju napravili komunisti, socijalizam. To je seljačku zemlju pretvorilo u industrijsku i uvelo je na svjetsko tržište. Pa YU je od 1950. član Svjetske banke i čega sve ne.

U jednom od intervjua ste rekli da fašizam može izgledati kao demokratija?
– Nisu ključna opasnost su ovi koji nose kukaste krsteve. Fašizam nas neće zaskočiti iz etnografskog muzeja. Ne. Ali kroz savremeni fašizam su prošli svi koju se morali odlučiti dal su Srbi, dal Hrvati…

Šta je ključna odlika fašizma?
– Nasilje koje dovodi ljude u radikalne ili –ili situacije. Zid koji je podignut nakon pada Berlinskog, koji nije podignut da ljude ne pusti van nego da ih ne pusti unutra. Ali on ima svoj logiku. Taj zid je ustvari filter – uzima šta mu treba i ubija uništava ono što mu ne treba.
Ovo čime je EU sebe okružila su prostori vanrednog stanja. Kao što Bosna nije država nego je prostor konstantnog vanrednog stanja, odnos Srbije i Kosova je konstantan prostor vanrednog stanja…

U jednom intervju ste kazali: ”Stanje u Srbiji, upravo kad je riječ o aktualnom fašizmu, može biti shvaćeno kao avangardno u europskim razmjerama”…
– Isto sam govorio da je Hrvatska ustaško-udbaška tvorevina. Naime, ono što se na našim prostorima događalo 90-tih, logika sukoba, ono što je nastalo iz njih – to je avangarda u smislu nastajanja novih elita. Elita koje su se legitimirale kroz te sukobe. Kompletna dinamika hrvatske elite se legitimiše iz rata. Te elite, avangarda koja nove zemlje vodi u, da ih citiramo, “bolju budućnost”.

Mnogi danas upućuju da je Jugoslavija bila bolja za život?
– Prije toga imamo važnije pitanje: za šta su izginuli ljudi u ratovima devedesetih na ovom prostoru? Ne govorim da li je Jugoslavija trebalo da opstane ili ne. Samo pitam da li je bilo koja država koja je iz nje nastala vrijedna ne jednog života nego čak nijednog razbijenog nosa.
Rekao sam to u Hrvatskoj, reći ću i u Srbiji – ta vaša država nije bila vrijedna jednog razbijenog nosa.

Tatjana Nježić