Kako je tužno gledati kada umire konj

Piše: Petar Fehir

Doveli ga na čistinu, iza gradilišta i zavezali užetom za deblo mlade šljive.

Jedan omanji, u kožnom prsluku, s beretkom na glavi, neobrijan. Drugi u ispranom indigo mantilu, visokim gumenim čizmama i cigaretom u ustima.

A konj crn. Kao ugarak. Kao dimnjačareva četka. Crnji od natamnije noći u Bilogori.

Obilaze ga, tapšu po vratu i slabinama. Gledaju prema putu.

I onaj drugi pripali cigaretu. Onaj omanji.

Kasno ljetnje popodne.

Dan se lijeno vuče niz prašnjavu cestu prema Velikoj Barni.

Uz to selo bile su vezane  najčudnije ispovijesti. Tamo su svojedobno živjeli mnogi čudaci i destruktivni tipovi.

Ali i selo poznato po vrijednim domaćinima i duhovitim doskočicama na vlastiti račun.

Dugo se, valjda u šali, pričalo da je otmičar prvog aviona na onim prostorima, porijeklom iz Velike Barne, u stvari htio sletjeti u svoje selo, na Ciprinu livadu, ali ga posada nije najbolje razumjela pa je avion završio na Cipru.

Vuče se, dakle, tako još jedan dosadni ljetni dan. Devedeset i prva je…

Ptice u niskom letu nadlijeću ribnjak,  bez naročite želje da se obruše na jato igrajućih bjelica…

Onaj manji izvadi iz torbe dugi nož i jagodicom palca počeše nekoliko puta oštricu.

Konj miran. Gleda i on prema drumu.

Mali povuče duboko zadnji dim i otpljune opušak. Onaj viši, u mantilu, uhvati vranca za glavu i okrenu je u stranu. Oštra ivica noža bljesnu na suncu prije nego nestane u lijevoj slabini životinje.

Krvnik lagano izvlači nož i briše ga o travu.

Svaku stranu jednom.

Konj samo trepnu, malo trznu jednom nogom. I osta stajati, gotovo nepomičan.

Mali vrati nož u torbu, zapali i drugu. Prođe lagano rukom konju niz leđa.

Poslije nekoliko časaka nozdrve počinju pulsirati. Oči se uznemire, rep poigrava. Vranac spušta i podiže glavu. Niz nogu se cijedi krv. Ljepljiva i topla.

Dvojac se malo udalji. Pomakne u stranu. Bez riječi. Gledaju u krošnju šljive.

Ova godina, izgleda, bit će rodna.

( Kažu da je svaka godina pred rat bila rodna )

Sad mu već noge počinju podrhtavati. I tijelo. U laganim grčevima. I oči kao da se već mute. Kapci se sve rjeđe vraćaju. Tijelo sve brže podrhtava.  Prednje noge klecaju. Prvo jedna, pa obadvije. Glava teži tlu. Kleknu na koljena. Bez i jednog glasa se izvrnu na stranu, uz mladu šljivu.

Čitam poslije u nekim stranim novinama kako jedan bivši kulak opisuje kako mu je najteže bilo zaklati prvog.

_________________
tacno.net