Milan Gavrović je cijenjeni novinar koji se još od jugoslavenskih vremena bavi društvenom i ekonomskom problematikom, što će reći da je već po identifikatoru osobnosti i stručnosti – imenom, prezimenom i djelima – za razliku od bezličnih kritizera koji se iz srama ne potpisuju (i straha; takvi su dobro sakrili, ako ne i spalili partijsku člansku knjižicu), kvalificiran da veže„kritizerske konje“ gdje mu je volja, posebno ako rage nisu nekog posebnog kvaliteta. Da mu je stručnost i doprinos društvu – svejedno jel’ propalom jugoslavenskom ili hrvatskom u fazi propadanja – na području žurnalizma itekako značajna, zapazili su i u poslijednjem, te mu je „Hrvatsko novinarsko društvo“ dodijelilo nagradu za životno djelo „Otokar Keršovani“. Daklem je čovjek od imena i formata, za razliku od onih bez djela i rodoslovlja koji se našli omalovažavati ga. Kad živinče pobijesni, uglavnom se vodi veterinaru da ga bezbolno uspava, što bi – iz veterinarske perspektive – moglo biti korisno i za poneku jarosnu čeljad. Atenjani su imali recept, barem za političare koji su im dopizdili; bili bi kažnjeni izgonom (ostrakizam) iz društva kojem nastoje uvaliti svoje pizdarije, umjesto da sami uživaju u njima. Bezbroj je konkretnih primjera ispisano na stranicama ovog portala, prenešeno s drugih – domaćih i stranih – sve popraćeno linkovima na knjige, članke i ostale radove u koijma se metodološki, od strane stručnjaka dokazuje kako je Hrvatska kolabirana država, što su kao točku na i potvrdile nedavne kritike ekonomista Evropske komisije. Od svog osamostaljenja ova je država neprestana meta kritika iz unije u koju se silom nastojala uvaliti (ne zadovoljavajući i falsificirajući kriterije, uz političku pomoć Zapadanastojećeg se učvrstiti utjecajem na Balkanu, istovremeno osuđujući slične ruske pokušaje), kao i presuda svakojakih evropskih sudova na njenu štetu (ICTY, Evropski sud za ljudska prava, Stalni arbitražni sud,…), što svatko tko preferira ljudskost pred „konjstvom“ lako provjeri na bezbroj internetskih mjesta. Uobičajeno je kod ljudi minornog karaktera, obrazovanja i kulture, ubijati glasnika, donositelja loših vijesti. Novinari su upravo takvi glasnici koji „nit’ su luk jeli, nit’ luk mirisali“, a moraju istrpjeti mahnitanje raznorazne živine u ljudskom obličju, koja ih proziva da daju ovakve ili onakve recepte za društvene promjene. Jest’ da pisana riječ mijenja društvo, prvenstveno dugoročno, ali očito ne mijenja „konjsku perspektivu“ koja bi pisanje novinara zaustavila zahtjevima da oni daju konkretne recepte za promjene. U nuklearnoj fizici, genetici, meteorologiji, arheologiji, arhitekturi, ekonomiji,…? Sasvim dovoljno, po pameti Equus caballusa – koji izumiru u prirodi ali su spas, čini se, našli anonimno se ubacujući u socijalne mreže – da se ukinu svi stručni studiji, zadržavši samo novinarstvo i eventualno konjogojstvo.
Osvrt nekih komentatora na Gavrovićev tekst „Kuna svetica“ je tek povod za ovaj. Pođimo od proizvoljne tvrdnje kritikanata, da je novinar izjednačio resurse i sirovine; on naprosto prenosi odgovor poduzetnika Branka Roglića na pitanje zašto u Hrvatskoj nema proizvodnje:
„Zato, rekao je on, jer nemamo resursa. To je značilo da bismo proizvodili kad bismo imali od čega. Ali sirovinama smo siromašna zemlja, pa nam ne preostaje drugo nego da budemo konobari i sobarice ili da se raseljavamo po bijelom svijetu.“
Konjima glava uglavnom služi za naticanje ulara, dok ponešto dresiraniji čitaju tekstove podrepnim dijelom. No, kako u svim svjetskim jezicima, pa tako i u hrvatskoj varijanti zajedničkog srpskohrvatskog jezika, riječi mogu imati višestruko značenje, tako je i sa riječju rèsurs. Jedno od njenih značenja je i: „prirodni izvori, prirodna bogatstva jedne zemlje, kraja, regije ili kontinenta“. Svaki tekst treba shvaćati u cjelovitom kontekstu, čega nisu svijesni oni koji ga ni ne čitaju, ili su deficijentni da ga shvate, ili su naprosto fahidioti nesposobni se riješiti okova struke. U današnje vrijeme takvima znaju biti informatičari, mnogima kojih potpuno nedostaje dublji uvid u stvarnost, jer su uvjereni u svemoć informatike – što umišlja i veliki dio društvene zajednice – apsolutno ne shvaćajući njenu bazu i domete. Na televiziji svako malo gledamo priloge o navodno svjetskim uspjesima učenika na srednjoškolskim svjetskim prvenstvima ili olimpijadama iz informatike i robotike, uspjesima koji ama ništa nisu promijenili u stanju društva, a vijesti o njima prije spadaju u školske časopise negoli u centralne emisije vijesti.
Što je informatika? Po definiciji, to je znanost, a šire gledano to je naprosto (mentalni) alat – poput lopate, recimo. Svijet je funkcionirao tisućljećima, a svakako bi to činio dalje i bez nje (što mnogi teško shvaćaju) – doduše, drukčiji negoli uz nju – ali je to naprosto činjenica. Ljudi su jeli, plodili se, množili, štrikali, tkali, timarili stoku, putovali, pisali, ratovali,…, i prije ikakvog pojma da nešto nalik informatici budućnost ima u vidu. „Titanik“ nije bio snabdjeven informatičkom opremom, niti lovci i bombarderi u svjetskim ratovima, bez informatičke opreme otkrivane su galaksije i stvorena kvantna mehanika, otkrivani lijekovi, uzgajane nove vrste bilja i životinja,… Dobro, vjerojatno bez nje ne bismo letjeli u svemir, ali to je naš izbor (za koji nitko od nas nije bio posebno pitan). No, nije to bit. Suština se sastoji u tome da blještava svjetlost informatike zasljepljuje ljude (naročiti informatičke stručnjake), blokirajući im moždane centre za šire sagledavanje stvari, i pretvara u fahidiote koji nam svojom strukom mašu pred očima kao čarobnim štapićem za rješenje svih problema. Da ne bi! Prije no nastavim, tek da spomenem kako je rješenje u čovjeku a ne izvan njega; daklem bi dugoročno bilo za svako društvo i opstanak čovječanstva bolje, umjesto informatike u obrazovne ustanove uvesti etiku, još bolje – paralelno i jedno i drugo. Etika ne ište informatiku, a ona je bez etike zločinačka.
Ali, u čemu se ogleda zaslijepljenost stručnjaka i laika oko informatike kao rješenja za probleme čovječanstva? Tu se vraćamo na resurse, shvaćene upravo u smislu koji Equus Caballusi nikako da shvate – sirovine. Bez sirovina, oni si mogu informatikom obrisati pozadinu! Revolucionarna dostignuća te znanosti-alata ne bi bila moguća bez sirovinske baze, jer je ona osnova svekolikog ljudskog života i ljudskih djelatnosti, pa tako i informatike. Kojekakvi „revolucionarni“ programi (od kojih mnogi to zbiljski jesu) bez sirovina ne bi mogli biti ni razvijeni, a kamoli upotrebljivi. Slijed nula i jedinica u ljudskom mozgu ne rješava ama baš ništa bez „interfejsa“koji povezuje zamisao s njenom upotrebljivošću. I vrli informatičari bi bez kompjutera, mobitela i sličnih uređaja preko kojih im je omogućeno lupetanje, bili tek pitoreskni višak radne snage zarobljen binarnom nomenklaturom. Zapad ne vrši intervencije širom svijeta zbog oslobađanja potlačenih, nametanja svojih kulturalnih vrijednosti i sličnih – s perspektive ratovanja gledano – budalaština, niti zbog potrage za informatičkim stručnjacima konjskog profila, već zbog ovladavanja sirovinama bez kojih cijelu svoju ekonomiju, znanost (uključivo informatiku), ratnu i mirnodopsku tehniku, mogu baciti u zahodsku školju i pustiti vodu. Bez nafte, silicija, zlata, teških metala, željeza, aluminija, šuma, plodova, vode,…, nema ničega (sem ljudskih života) pa tako ni informatičke znanosti. Daklem su sirovine osnova svega (uz ljudsku sposobnost manipuliranja njima), pa tako onda i ekonomije, o čemu Gavrović i piše.
Maloumni „konjoglavi“ koji misle da se proizvodnja hrane, odjeća, obuće, svih mogućih vrsta ličnih potrepština ili onih za znanost, tehniku i tehnologiju, može vršiti tuckanjem po tastaturi ili vrtnjom programa po računarima, pogriješili su u prioritetu. Što svakako ne znači da informatika ne pomaže, ali ništa više niti manje od toga – baš kao što plug samo pomaže uzgoju žitarica. Centralni procesor nije u kompjuterima već u ljudskim glavama, prema tome je osnovna potreba čovječanstva njegovo usavršavanje, što je mnogo teže od manipulacija silicijskim čipovima. Otkad je i dokad će biti ljudskog roda, sirovine će uvijek biti primarna potrebanjegova, kao i traganje za njima te proizvodnja iz njih, daklem su one – a ne informatika – osnova svake svjetske ekonomije! Vaš auto bez nafte ide samo na nožni pogon, a slabovidećima koji odmah podmeću električne automobile, samo podsjećanje da bez akumulatora ili solarnih ćelija – sasvim tvarnih i iz tvari preobraženih u proizvode odgovarajuće namjene – također mogu samo pjevati Zmajevu pjesmicu:
„Điha, điha četiri noge
sve četiri krute
Điha , điha mi idemo
na daleke pute“
Te nepobitne činjenice jako dobro poznaje kapital i zbog toga, a ničeg višeg i plemenitijeg, širi svoje pipke po svijetu – radi pljačke sirovina, prirodnog genetskog materijala za lijekove i slično, stvarajući čak i nove kolonije u „…prostorima u tijelima žena, biljaka i životinja“.
Sve to fahidiotska klepetala kojima je svijet tek kombinacija nula i jedinica kao da ne vide ili ne žele vidjeti, a žalosno je što njihova zaslijepljenost ne samo ne da svijetu izvući se iz govana u kojima pliva, već ga još više uvaljuje u njih. Ne hrvatska, nego cijela svjetska ekonomija izgrađena je na nerealnoj podlozi. Sjedinjene Države imaju rekordni trgovinski deficit, i dok se kod drugih zemalja predviđaju (i ostvaruju!) bankroti kad se on probliži ili prijeđe granicu od 100% BDP-a, Amerikanci isplivavaju štampanjem dolaravrijednost kojega ne počiva na proizvodnji i realnoj ekonomiji, kao i uvođenjem protekcionističkih mjera prema konkurentskim zemljama, nasuprot istovremenom zaklinjanju u slobodno tržište kad im vlastita guzica nije u pitanju:
„No, najgora stvar je da se gospodarski pad Sjedinjenih Država danas, kao u proteklih 100 godina, temelji na monetarnom sustavu dolara i Zakonom o Federalnim rezervama iz 1913. Zbog toga je američki sustav izuzetno slab, jer se odrekao temeljnog načela u kojem su proizvodnja i gospodarstvo zemlje temelj njenog monetarnog sustava, a ne obrnuto.“
Već po samoj definiciji, novac kao univerzalni ekvivalent roba (i usluga shvaćenih kao nematerijalni oblik roba), bez stvarnog ekvivalenta ima samo fiktivnu vrijednost koja vodi upropaštavanju ekonomije. Hrvatski maloumni „konji“ kojima obiluje politika, ne žele priznati pravo stanje stvari dok „maca ne dođe na vratanca“, baveći se osuđivanjem ljevičarskih medija, ideološkim optužbama i zaranjanjem glave u govna proizvodnji kojih sami doprinose (prisjetimo se trogodišnjeg nepriznavanja Sanaderove vlade činjenice da je ekonomska kriza zahvatila zemlju, ili Dalićkinog brzopoteznog spasavanjaskupnih vladinih dupeta, svega nekoliko dana nakon poražavujuće kritike Evropske komisije, dok su dotadašnja upozorenja domaćih stručnjaka i medija ignorirana; jasno – jer nije ona sluga medija već internacionalnog kapitala). Primjer SAD je vrh ledene sante koja samo raste, iz dva osnovna razloga. Neshvaćanja da ekonomija mora služiti svima a ne samo „njima“, i prijelaza na fiktivnu, nerealnu ekonomiju, čemu ogromni prilog daje neshvaćanje informatike kao običnog (ali sofisticiranog) alata, već se upravo ona često koristi za povećanje bogatstva pojedinaca na imaginarnim temeljima. Dovoljna je prijetnja, recimo, da će Amerika intervenirati u nekoj naftom bogatoj zemlji, da se cijene burzovnih dionica promjene (širom svijeta, zahvaljujući informatici) – bez da se proizvodnja ili potražnja nafte smanjila ili povećala za jedan jedini barel. Špekulanti jako dobro prate takve promjene i bogate se preprodajom dionica, kupujući ih jeftinije i prodajući skuplje kad kucne čas. I nedavna ekonomska (financijaska) kriza nastala je manipulacijama fiktivnim kapitalom, bez da je on i za jotu povećao društveno bogatstvo; dapače – manipulatori i upropastitelji banaka i štediša upravo su namireni iz bogatstva onih koje su upropastili! Uostalom, opće je poznato kako je nespornom prihvaćena suluda, uobičajena praksa banaka – kreditiranje poduzetnika nepostojećim kapitalom:
“…bankar, umjesto da bude poduzetnička ruka koja se puni već postojećom vrijednošću vjerovničkih štednji, funkcionira kao alegorijska poduzetnikova “ruka” koja probija liniju vremena uzimajući iz budućnosti još nestvorenu vrijednost, prenoseći je u sadašnjst i posuđujući je poduzetniku da bi on mogao pokrenuti proizvodnju i proizvesti vrijednost da bi se bankar isplatio i da bi se vrijednost “ukradena” od budućnosti vratila u – budućnost.”, (Varoufakis)
što dugoročno također dovodi do urušavanja ekonomije, naročito produbljivanjem kriza nastalih iz drugih razloga. Kratkovidni se ne čude životu na dug, a što će ga vraćati potomci psujući im sve po spisku, malo ih brine. Mislećima ne treba puno više da shvate na kako labavim temeljima počiva svjetska ekonomija, bogom dani fluid fatamorgana induciranih trenutačnim koristima sudionika.
Na kraju, vratimo se Gavroviću (koji privlači mržnju mnogih naprosto jer je Srbin), čovjeku koji pod svojim imenom i prezimenom već desetljećima – za što je i nagrađen – piše o društveno-ekonomskoj problematici, na svoja pleća primajući teret pravih i loših procjena, dok iz zasjede na njega kidišu maskirani „asasini“, nesposobni čak javno podnijeti vlastito ime. „Vrlo zanimljivo vrijeme“, ne samo glede ekonomije – rekao bi spomenuti autor.
Ladislav Babić
sbperiskop.net
