-TopSLIDEKultura

Trajna kriza liberalizma

Trajna kriza liberalizma

JAN-WERNER MÜLLER

Prikaz knjiga: 1. Smena režima: dolazak postliberalne budućnosti / Regime Change: Toward a Postliberal Future, Patrick, J. Deneen, 2023; 2. Liberalizam protiv liberalizma: intelektualci u hladnom ratu i dolazak našeg doba / Liberalism against Itself: Cold War Intellectuals and the Making of Our Times, Samuel Moyn, 2023; 3. Šta je liberalizam /Was ist liberalismus?, Elif Özmen, 2023.

Od dvostrukog šoka 2016. godine – kada su britanski glasači odlučili da izađu iz Evropske unije, a Amerikanci izabrali Donalda Trumpa za predsednika – često se ponavlja da je liberalizam u krizi. Ali koji liberalizam? Da li govorimo o skupu ideala? Ili o institucijama kao što je često osporavani „globalni liberalni poredak“? Ili o politikama koje se sprovode u nekim zapadnim zemljama i možda su – a možda i nisu – povezane s političkom filozofijom koja se može opisati kao liberalizam?

Slična pitanja mogu se postaviti i o reči „kriza“. Da li autori koji žive od pisanja o „krizi liberalizma“ misle da je u pitanju situacija borbe na život i smrt, kao u izvornom značenju grčke reči, ili nešto manje dramatično, možda samo loši rezultati prihvaćenih politika?

Mogući odgovori ponuđeni su u nekoliko nedavno objavljenih knjiga. Patrick J. Deneen, politikolog s Univerziteta Notre Dame, misli da je aktuelna kriza dobrodošla i nada se da će dovesti do konačnog sloma ideologije i prakse liberalizma. Deneen veruje da liberalizam treba zameniti nečim sasvim drugačijim i želi da njegova knjiga posluži kao priručnik pripadnicima nove „elite“ – „stranke reda“ – koja će sprovesti „smenu režima“ i poraziti „stranku progresa“.

Samuel Moyn, istoričar i profesor prava na univerzitetu Yale, poznat kao nadareni polemičar, veruje da je liberalizam skrenuo s pravog puta, kako u domenu ideja tako i u praktičnom pristupu politici. Takođe misli da je pad počeo mnogo ranije nego što se u široko prihvaćenim dijagnozama obično tvrdi. Po njegovom mišljenju, problem nije samo trijumfalizam 90-ih godina koji je izazvao populistički protivudar. On smatra da su liberali izdali svoje ideale već u prvim godinama Hladnog rata. Da bi se izgradio samouvereniji liberalizam za naše doba potrebno je da se želja za životom slobodnog samostvaranja ponovo postavi u njegov centar.

Nemačka filozofkinja Elif Özmen manje je pesimistična. Ona tvrdi da je liberalizam uspeo da opstane kao jedinstven i koherentan sistem kroz čitav 19. i 20. vek. Imao je svojih mrtvih uglova, ali to nisu bili promašaji koji se ne bi mogli ispraviti oslanjanjem na resurse same liberalne tradicije. Liberali se moraju odupreti iskušenju da odustanu od univerzalizma svojih ideala, naglašava ona; umesto toga, moraju još jednom potvrditi validnost „liberalnog trojstva“ individualizma, slobode i jednakosti. Posljednja stavka je posebno relevantna za mlade kritičare s levice koji liberalizam paušalno otpisuju kao zombifikovani centrizam, beznadežno kompromitovan istorijskim vezama s kapitalizmom i kolonijalizmom.

Ubice liberalizma

Deneen je privukao pažnju javnosti 2018. godine traktatom Kako je propao liberalizam. Pošto je dobio pohvale deklarisanih centrista, pa i Baracka Obame lično, činilo se da je u pitanju jedna od onih knjiga koje se više citiraju nego što se čitaju. Mnogi su se još oporavljali od šoka Trumpove pobede, pa je njegova knjiga poslužila liberalima kao zgodan rekvizit za javno posipanje pepelom, pored nekih ličnije intoniranih priča, poput Brđanske elegije J. D. Vancea.

Brđanska elegija je bila korisna i kao svojevrsni vodič za „safari kroz Trumpovu zemlju“, kada su se liberali zaputili u egzotične provincije u kojima žive navodno „ukorenjeni“ i osećaju duboku otuđenost od „neukorenjenih“ kosmopolita koji ih gledaju s visine. (Ove izraze je uveo britanski novinar David Goodhart govoreći o kontrastu između ljudi vezanih za određeno mesto i onih koji svoj laptop mogu spustiti bilo gde. Liberali su ih odmah preuzeli, ne bi li bolje razumeli naše navodno „populističko doba“.)

Deneenova knjiga se može koristiti kao vodič kroz antiliberalni um. Njegova najradikalnija i potpuno neutemeljena tvrdnja jeste da gotovo sve današnje probleme treba pripisati ne neuspehu, već upravo uspehu liberalizma.

Sa svojom opasnom individualističkom ideologijom – pogubnom za stabilnost zajednica, istinski moral, pa i životnu sredinu – liberalizam je ona zajednička nit koja ujedinjuje inače suprotstavljene političke frakcije, zaključuje Deneen. Demokrati i republikanci nisu ništa više od progresivne i libertarijanske (ili tržišne) varijante liberalizma koji je utemeljio John Locke. Pred naizgled apsolutnom dominacijom liberalizma, Deneenu nije preostalo ništa osim da digne ruke od svega i preporuči čitaocima povlačenje u manje zajednice još odane antiliberalnom načinu života.

U novoj Deneenovoj knjizi poruka je drugačija. U međuvremenu je ohrabren navodno globalnim populističkim revoltom i uspehom antiliberalnih režima koji beskrupulozno koriste moć države za nametanje sopstvenog shvatanja ispravnog morala. Režim mađarskog premijera Viktora Orbána – poznat po natalističkim politikama i javnom promovisanju hrišćanstva – često se navodi kao uzor. Izgleda da se Deneen i njegove kolege „integralisti“ pitaju, između ostalog, i zašto država mora biti odvojena od crkve.

Konzervativna revolucija

knjizi Smena režima: dolazak postliberalne budućnosti, Deneen ponavlja sve uobičajene optužbe. U svojoj „progresivnoj“ i „klasičnoj“ varijanti liberalizam je navodno svemoćan, zbog čega američki gradovi propadaju i tonu u „čamotinju i očaj“, dok sela stradaju od epidemije „smrti iz očajanja“. Dopune prethodno datoj dijagnozi svode se na to da je u zaveru nominalno levih i desnih frakcija sada uključen i „kapitalizam probuđenih“ – projekat koji zle tehno-menadžerske elite koriste da politike identiteta pretvore u oružje kojim će „niže klase držati pod kontrolom“.

Kao i svi prodavci moralne panike u Americi, Deneen ne okleva da savremeni život opiše kao „totalitaran“. Liberalni režim je možda „umoran“, ali nastavlja da pred građanstvo postavlja sve teže zadatke, spreman da u ime slobode uništi sve što je preostalo od društvene stabilnosti.

Kada narod pobesni i kaže da to više neće da trpi, vreme je da nova elita izvede konzervativnu revoluciju. Ne zalazeći u zamorne sociološke detalje, Deneen zaključuje da su sve političke zajednice uvek bile i uvek će biti podeljene na manjinu i većinu. Većinu čine oni koji izvor zadovoljstva pronalaze u „stabilnosti“ i „kontinuitetu“. Ne nudeći nikakve empirijske dokaze, Deneen zaključuje da je upravo to ono što „većina običnih ljudi instinktivno želi“, ona većina koja „oseća zahvalnost pred prošlošću i obavezu pred budućnošću“.

Kao i svaki dobar lenjinista, Deneen ne veruje da „neoprane mase“ same mogu izvesti „miroljubivo, ali energično svrgavanje korumpirane i koruptivne liberalne vladajuće klase“ (čitalac mora sam da zamišlja kako bi neenergično svrgavanje izgledalo). Narod se gnuša demonskog saveza „klasičnih liberala“, „progresivnih liberala“ i „marksista“ koji – uprkos očiglednim razlikama – prihvataju zajednički „ideal transformativnog progresa“. Ipak, narod sam od sebe ne može proizvesti ništa više od neartikulisane, proste ogorčenosti. Potrebna mu je nova elita koja će s lica liberalne „klase prepametnih“ strgnuti „masku botoksirane meritokratije“ i ucrtati put ka istinskom konzervativizmu (različitom od lažnog konzervativizma donatorske klase čijim prilozima se izdržava Republikanska stranka).

Istorija političke misli pokazuje da postoje samo dva moguća načina interakcije manjine i većine, kaže Deneen. Machiavelli je pokazao kako dve grupe mogu kontrolisati jedna drugu i održavati ravnotežu, što osigurava slobodan način života i sprečava da jedna grupa ostvari trajnu dominaciju. S druge strane, Aristotel tvrdi da političkoj zajednici nije potrebna ravnoteža moći već „raznolika struktura“ i „mešanje“ – nešto poput snažne „srednje klase“ koja je nastala iz bliskog kontakta elita i plebsa (možda povratak u dobra stara vremena kada su se direktori ženili sekretaricama). Idealno rešenje bilo bi da politička zajednica u celini sledi viziju „konzervativizma za opšte dobro“, predlaže se u teoriji koju je razvio Adrian Vermeule, profesor prava na Harvardu (koji je, kao zagovornik novog antiliberalizma, sofisticiraniji od Deneena, ali nije ništa manje oduševljen Orbánovom kleptokratskom autokratijom.)

Pošto se izjasnio za „mešanje“, Deneen troši stranice i stranice da pokaže zašto je masama potrebna „jedinstvena“ elita da ih zaštiti kako od pošasti progresivizma tako i od sopstvenih najnižih poriva. To je scenario koji prikazuje kao suprotnost današnjoj situaciji u kojoj predstavnici manjine i većine uspevaju da izvuku jedni iz drugih samo ono najgore. Botoksirana „neukorenjena“ elita sedi u prvoj klasi i s visine gleda na nepregledno more neopranih, dok neoprani (to jest, „narod“, rekao bi Deneen) ostavljaju utisak sumnjive pasivnosti.

Malo je autora koji su s toliko nipodaštavanja pisali o „običnim ljudima“ čije živote i „ljudskost“ navodno visoko cene. U Deneenovoj interpretaciji, obični ljudi, oni koji preferiraju „kontinuitet“ i žive u organskim zajednicama, nisu dorasli čak ni zadatku prenošenja sopstvenog nasleđa. I za to im je potrebna „elita“, da „brani kulturne tradicije koje se uglavnom razvijaju odozdo naviše“.

Pošto je narod bespomoćan i izgubio je svaku nadu, situacija nalaže ne samo „populistički revolt“, nego i snaženje novog „aristopopulističkog režima“ koji će podučiti prost svet. Narodu je potrebna „bolja aristokratija, izgrađena na mišićavom populizmu masa, koja će onda raditi na uzdizanju naroda“.

Kome je sve to upućeno? Možda je Smena režima manifest namenjen samoproglašenim populističkim desničarima koji se odriču neoliberalizma u ime konzervativnog morala koji će nametati država? Ali takvima ne trebaju dosadna predavanja o bezvremenim Aristotelovim uvidima; potrebna im je politička stranka iza koje stoji stvarni društveni pokret.

Republikance u šaci drže donatori kojima je još jedno smanjenje poreza mnogo važnije od recepata za smenu režima. Isto tako, pokret Čajanka, koji je na kraju i stvorio trampizam, proizvod je „klasičnog liberalizma“, onog istog kog se Deneen tako energično odriče („Dalje ruke od mog Medicare osiguranja!“). Uticajne desničarske ekspertske grupe još se drže dogme da je „država najveći problem“. Ako bi „narod“ sam pokušao da čita Deneenovu raspravu, verovatno bi brzo odustao zbog onoga što je jedan kritičar s pravom opisao kao nadmenost od koje „zastaje dah“.

Nazad kroz vreme

Moyn se slaže s Deneenom da je centralna tema liberalnog projekta oslobađanje, ali on misli da su liberali sami odustali od svojih ideala. U kratkoj i zanimljivoj knjizi Liberalizam protiv liberalizma: intelektualci u hladnom ratu i dolazak našeg doba Moyn kaže da su uticajni liberali odustali od centralnog obećanja liberalizma kada su na zastrašujuću situaciju Hladnog rata odgovorili spuštanjem političkih i moralnih očekivanja i prihvatili ideje i stavove koji se moraju kvalifikovati kao konzervativni.

Moyn misli da su kredo liberalizma i ideal kreativnog samostvaranja mutirali u ono što Judith Shklar, politikološkinja s Harvarda, naziva „liberalizmom straha“. Zadatak politike nije ostvarivanje najpravičnijih, već izbegavanje najgorih ishoda (što je kod Shklar okrutnost).

Države se treba plašiti zato što ona može otvoriti put novom totalitarizmu. Umesto da posluži kao izvor univerzalnih obrazaca koji jačaju veru u mogućnost ljudske emancipacije, istoriji se oduzima svaki smisao. Sve filozofije istorije (ili „Istorije“) moraju se odbaciti, jer bi neko u njima mogao pronaći opravdanje da ljude koji danas žive žrtvuje nekoj utopiji u dalekoj budućnosti.

Ovaj prikaz je pojednostavljen, ali nije neutemeljen. Zaista je postojala nit mišljenja koja se može opisati kao hladnoratovski liberalizam, s nekim od svojstava koja Moyn tako elokventno kritikuje. Ta svojstva uključuju nepoverenje u demokratiju i masovnu političku mobilizaciju (što budi mračna sećanja kod mislilaca koji su neposredno iskusili totalitarizam); negativno određenje slobode (kao slobode od uplitanja države) umesto pozitivnog (kao slobode da se sledi sopstveni potencijal, možda uz korišćenje državnih resursa); i sklonost da se život posmatra kao neizbežno tragičan (odustajanje od nekadašnje liberalne vere u progres).

Filozofski posmatrano, sklonost hladnoratovskog liberalizma da na život gleda u tragičkom ključu proističe iz pluralizma vrednosti: pošto sve dobre stvari u životu ne možemo istovremeno ostvariti, teški izbori su neizbežni. Tako su mislili dvojica filozofa kojima se Moyn bavi, Isaiah Berlin i Karl Popper. Ali neke druge autore koje razmatra teže je uklopiti u ovaj kalup, a neki se čak i ne mogu nazvati liberalima. Hannah Arendt, na primer, bila je žestoka kritičarka liberalizma, a istoričarka Gertrude Himmelfarb (majka Billa Kristola) poznata neokonzervativka.

Da je Moyn uključio vrhovnog hladnoratovskog liberala, kakav je bio francuski filozof Raymond Aron, bilo bi teško, možda i nemoguće odbraniti tvrdnju da su se baš svi liberali iz vremena Hladnog rata okrenuli protiv prosvetiteljstva, da su svi osećali isto snažno neprijateljstvo prema Karlu Marxu i imali isti odnos prema cionizmu. A kada autor zaobilazi one dokaze koji se kose s njegovom glavnom tezom, imamo problem. Ipak, Moynovo izlaganje o razvoju tradicija donekle objašnjava zašto to čini. Važna je ne samo kanonizacija, piše Moyn, nego i „rekanonizacija“, proces kojim se galerija „anđela“ i „demona“ rekonstituiše. Ako dodamo dovoljno demona, tradicija će biti diskreditovana.

Moyn ne zalazi u detalje razmatranih ideja. Fascinantno poglavlje o američkom književnom kritičaru Lionelu Trillingu pokazuje da kao istoričar ideja ume da bude suptilan i da je sposoban da pojmi punu psihološku složenost hladnoratovskih liberalnih pozicija. Ipak, kroz veći deo knjige čitaoci se brzo sprovode do posledica ideja koje razmatra. Između ostalog, Moyn iznosi kvaziempirijsku tvrdnju da je odluka hladnoratovskih liberala da državu blagostanja ostave „nebranjenu“ pred najezdom neoliberala imala „katastrofalne“, „sudbonosne“ i „šokantne“ posledice.

Da li je stvarno tako bilo? Neki čitaoci će ostati pod utiskom da bismo danas živeli u nekom sasvim drugačijem svetu samo da je neko, na primer, Berlin, održao veliko javno predavanje o pretnjama neoliberalizma (mada ta reč ljudima onog vremena nije mnogo značila). To se moralo dogoditi oko 1969, jer se već 1971. činilo da je bitka za istinski socijalni liberalizam izgubljena. Te godine je američki liberalni filozof John Rawls objavio svoj magnum opus, Teoriju pravde, knjigu u kojoj se iznosi odbrana navodno nebranjene socijalne države.

Moyn s pravom kritikuje današnje liberale koji su posle šoka Trumpove pobede regresirali na minimalističku hladnoratovsku verziju svog učenja. S druge strane, s njima deli uverenje da se, na kraju krajeva, sve vrti oko liberalizma i onoga što liberalne elite jesu ili nisu učinile. Ali, kao što pokazuje Rawlsov slučaj, treba razmotriti i mogućnost da izvor svih problema nisu uvek samo liberali i njihovi izbori.

Mora se priznati da Moyn iznosi dosta razumnih i inspirativnih mišljenja o greškama liberala posle završetka Hladnog rata. Posle raspada Sovjetskog Saveza, liberalni intelektualci su olako pristali na kompromis s neoliberalima, u želji da podrže centrizam „odraslih“, podržavši tako i praksu mučenja (kao što znamo, teški životni izbori su neizbežni).

Povratak korenima

Da li je moguć povratak autentičnog liberalizma, onog koji su hladnoratovski liberali navodno izdali? Pitanje je delom empirijsko, a delom filozofsko. Moyn opisuje stari liberalizam kao „perfekcionistički“ i „progresivistički“, kao liberalizam koji je propovedao veru u istoriju kao „forum mogućnosti“. Na praktičnom nivou, rekao bih da je 2024. godine teško prodati takvu ideju. Na dubljem nivou, ne vidim zašto bi liberali morali da veruju da im istorija samo daje podsticaje da odbrane svoje pozicije.

Kada govori o „perfekcionizmu“ Moyn hoće da kaže da je liberalni projekat nekada nudio supstancijalnu ideju o dobrom životu, životu koji omogućava „slobodno kreativno delovanje“. Ipak, mada deluje privlačno, to ne mora biti svačija preferencija. Liberali koji zastupaju takvu supstancijalnu viziju narušavaju ono što Özmen pokušava da odbrani kao posvećenost liberalizma neutralnosti i nepristranosti. U knjizi Was ist liberalismus? (Šta je liberalizam?), angažovanoj i dobro argumentovanoj rekapitulaciji temeljnih liberalnih načela, autorka brani te vrednosti kao neophodne da bi se pojedincima omogućilo da slede sopstvene ideale o tome šta čini dobar život.

Nijedna supstancijalna ideja o opštem dobru – religijska ili sekularna – ne može odgovoriti na fundamentalni imperativ liberalizma, da politički poredak mora biti opravdan pred svakim pojedincem koji u njemu žive. Problem se može zaobići ako prihvatimo Deneenovu polaznu tačku i proglasimo dobro zajednice za najviši zakon. Ali nesvodivi individualizam liberalizma nalaže insistiranje na primatu jednakih i zakonom zaštićenih sloboda koje svakoj jedinki daju pravo da život oblikuje na sopstveni način (što može i ne mora voditi do života u skladu s konvencionalnim moralom ili do ispoljavanja „kreativnosti“).

Uverena u objektivnu validnost takve koncepcije političkog poretka, filozofkinja Özmen krivicu prebacuje na teoretičare koji liberalizam svode na osoben oblik života koji se razvio u određenim zemljama u nekoliko poslednjih vekova. Na meti njene kritike su pozni Rawls, nakon što je odustao od liberalizma s univerzalnim aspiracijama, i filozof Richard Rorty, koji je „buržoaski liberalizam“ video kao veoma privlačan, ali u krajnjoj instanci kontingentan skup uverenja.

Da ne bude zabune, liberalizam nije metafizička istina; ali on nije ni samo proizvod slučajnog spleta istorijskih i kulturnih okolnosti, kaže Özmen. Jednostavno, ne postoji drugačija koncepcija političkog poretka koju je moguće pravdati pred svakim pojedincem koji u tom poretku živi. Liberalizam osigurava saglasnost zahvaljujući tome što nije neutralan pred neutralnošću – što brani poredak koji pojedincima dozvoljava da rade ono što žele. Takvo načelo je neophodno da bi se osigurala posvećenost slobodi, između ostalog i slobodi da ne živimo život slobodnog samostvaranja.

Özmen nema mnogo toga da kaže o konkretnim političkim izazovima; ali možda u tome i jeste poenta. Previše ponuđenih dijagnoza „krize“ ne uočava razlike između važnih detalja i meša pogrešne ekonomske poteze s temeljnijim moralnim obavezama koje s njima nemaju nikakve veze. Kao što Moyn primećuje, logika neoliberalizma nije upisana u liberalizam kao takav.

„Ako se dvoumite, izaberite liberalizam!“, zaključuje Özmen na kraju knjige, što može zvučati kao poruka minimalističkog, raščaranog liberalizma za koji bi Moyn rekao da cilja previše nisko. Ali jasni filozofski uvidi i moralna snaga čine njenu knjigu korisnim uvodnim štivom za sve one koji bi olako odbacili liberalizam kao ideologiju samozadovoljstva krojenu za ekonomske „pobednike“ i najsurovije oblike kapitalizma i kolonijalizma. U doba kada tako mnogo autora traži nametanje konzervativne moralne ortodoksije odozgo naniže, korisno je obnoviti gradivo o alternativama.

Project Syndicate, 05.01.2024.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close