Novovrijeme.ba
Od ovih “historijskih” naprosto ne mogu da dođu do izražaja obični dani, pa smo već cijelu heftu ostali zakovani za “historijski” 15. februar, ne primijetivši uopće da života ima i poslije tog datuma kad je predsjedavajući Predsjedništva BiH Dragan Čović predao aplikaciju za članstvo Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju. U tome i jeste bit “historijskih dana”, da zasjene sve naredne dane, do neke nove, potencijalne “historijske prekretnice” koja će, kao i ovaj put, ponovo dati povoda političarima za “busanje u prsa”.
A za busanje, uobičajeno, nismo uskraćeni ni od predstavnika Evropske unije, pa je ovaj put svoju priliku za to iskoristio i specijalni predstavnik Evropske unije u BiH Lars Gunnar Wigemark. Veli da je predaja zahtjeva za članstvo u Evropskoj uniji historijska prekretnica za Bosnu i Hercegovinu. Složili se ili ne, termin “historijska prekretnica” javnost uopće ne bi trebalo da zanima, ili bar ne u onoj mjeri u kojoj treba da nas zanima to što domaći ali i strani zvaničnici relativiziraju vrijeme nakon te “historijske prekretnice”. Šta poslije historijskog dana?
Wigemark za to ima racionalno rješenje, a ono je da rješenja nema, pa, sukladno tome, predlaže sabur, odnosno opciju koju smo već imali. Veli da, kad aplikacija bude zaprimljena, za “proces treba 12 do 18 mjeseci, a može trajati i duže”. Dodavši pritom da smatra da ćemo za godinu-dvije imati odgovor na pitanje, odnosno na našu aplikaciju. Elem, u prijevodu: kako biste uopće došli do spoznaje da vam je taj 15. februar 2016. godine bio historijski dan, a kojeg smo ipak tako predstavili, neophodno je da prođe bar dvije godine od tog datuma a da pritom, razumije se, ne bude Bosni i Hercegovini svojstvenih političkih kriza!
Ako javnost zanemari Wigemarkova proročanstva, za koja je, opet, neophodno da prođe dvije godine da vidimo hoće li se obistiniti, čak ako se zanemari i to relativiziranje vremena koje, prema Wigemarku, bosanskom čovjeku ne bi trebalo predstavljati ništa značajno, nameće se sljedeće pitanje: kako zanemariti to što je specijalni predstavnik Evropske unije u Bosni i Hercegovini Lars Gunnar Wigemark podmazivao dobro uhodan sistem bosanskohercegovačkih političkih manipulatora i lažljivaca kad već nije morao?!
S čestitkom povodom predaje aplikacije za članstvo naše zemlje u Evropskoj uniji, obratio nam se i premijer Federacije BiH Fadil Novalić, kazavši da time počinje važna etapa našeg puta ka Evropskoj uniji. Drznuo se također da saopći da EU-integracije treba posmatrati kao proces u kojem ćemo svi biti na dobitku. Premijer Novalić pritom ima na umu da hititi nije turski.
Iz ovakvih primjera, kojih Bosni i Hercegovini ali i drugim državicama bivše Jugoslavije ne manjka, razumljivo je zašto balkansko podneblje pokazuje malo interesiranja za vlastitu budućnost, politiku i ekonomiju. Zašto vrijeme, koje im se relativizira, radije popunjavaju uz reality i karaoke. I zašto su Baba Vanga, Tarabići, Nostradamus i ostali proroci mnogo pouzdaniji od “proroka” iz svijeta bh. politike, uključujući njihovu saučesničku popratnu svitu iz institucija Evropske unije. Larsa Gunnara Wigemarka naprimjer.
Tako je pompezno najavljivano jutro 15. februara osvanulo s istim problemima koje vučemo odvajkada, iako smo taj “historijski dan”, kao i sve drugo što nam je strano, u našoj mašti preuveličavali. I usprkos svim problemima koje smo prenijeli u taj “historijski” 15. februar, ne možemo da vjerujemo da su oni ipak još tu, neriješeni, čekaju to popratno, relativizirano vrijeme od godinu-dvije, koje opet ne garantira da će stvari biti bolje. Ali se, reda radi, tako pompezno predstavljaju. I sve tako do nekog novog obećanog “historijskog dana”!
Odavno se historičari bune što se povijest zloupotrebljava u dnevno-političke svrhe, pa ih ni ovaj obrnuti proces prodavanja dnevno-političkih formalnosti pod povijesne nije ostavio ravnodušnim. Takav antipod, lice i naličje s frazerskim uljepšavanjem stvarnosti, idealna je matrica za dobar spektakl na kojem počiva ovo društvo. Napirlitanom i napuhanom duhovnom jadu.
Nadati se da, kao i u dosadašnjoj dvodecenijskoj praksi, nećemo zapravo shvatiti kako smo obenđijani. Ili, pak, zaista 15. februar nije dan k’o i svaki drugi? Živi bili pa vidjeli…
