Nakon što je u junu 1992. pjesnik Stevan Tontić objavio esej pod gornjim naslovom, uskoro je morao napustiti Sarajevo. Kako danas izgleda čitanje tog Tontićevog teksta, objavljenog nedavno na portalu
Piše: Gojko BERIĆ – Oslobođenje
Već zaboravljeni esej poznatog pjesnika Stevana Tontića “Biti Srbin”, koji je svojevremeno u Sarajevu djelovao frustrirajuće na vladajući bošnjački establišment, eklatantan je primjer kako jedan tekst o ratu u Bosni i Hercegovini može biti različito čitan u vrijeme kad je nastao i skoro četvrt stoljeća kasnije. Tontić je ovaj sporni tekst napisao nakon što ga je jednog dana njegov prijatelj, književnik Nedžad Ibrišimović, zatočen na prvoj liniji odbrane na Dobrinji, nazvao telefonom i upitao ga da mu objasni “Šta to znači biti Srbin?” Rekavši da bi odgovor na takvo pitanje zahtijevao pisanje jedne knjige, Tontić u tom telefonskom razgovoru nije imao ništa konkretno reći, ali je znao da se preko takvog pitanja ne može tek tako preći i da je ono prirodan i logičan izraz stvarnosnog konteksta, tačnije “stanje pakla” koje su proizveli Srbi, pa je svoj odgovor Ibrišimoviću napisao u vidu kratkog eseja, koji je u junu 1992. objavljen u tek pokrenutom sarajevskom časopisu Zemlja. Bila je to nedvosmislena, intelektualno razorna i precizna destrukcija velikosrpskog nacionalizma i političkih ciljeva Slobodana Miloševića, osuda svakodnevnog granatama i snajperima usmrćivanja Sarajeva, osuda sile koja je nemilosrdno uništavala Mostar i druge gradove, pošto je prethodno razorila Vukovar, Osijek i Dubrovnik, osuda ubilačke mašinerije oličene u zlikovačkoj JNA, “kojoj su Srbi poklonili nedopustivo veliko povjerenje i sklopili s njom poguban savez”, osuda proganjanja drugih naroda i rušenja njihovih bogomolja. Sa indignacijom je pisao o Radovanu Karadžiću, Dobrici Ćosiću i Matiji Bećkoviću koji su vlastiti narod trovali “srbovanjem” kao osnovnim zanimanjem svih Srba na ovom svijetu. Tontić nije želio biti član SDS-a, niti je bio pozvan na kongres srpskih intelektualaca u Holiday Innu, na koji je pozvano petsto imena.
Međutim, sve to nije bilo dovoljno da ovog velikog pjesnika spasi od javnog difamiranja. Njegov iznijansirani esej nije mogao da izdrži dominantnu percepciju i stanje prevlađujućeg duha u opsjednutom Sarajevu. Tontić je pribijen na stub srama, u čemu su prednjačili neki pripadnici ovdašnjeg književničkog esnafa, koji su u Tontićevom eseju “prepoznali” i pjesnikov “vlastiti nacionalizam”. Razlog za to je bila njegova kritika politike hrvatsko-bošnjačke koalicije. Taboru “uvezanih zastava” prigovorio je da je “olako pretpostavio suverenost miru, kupujući i rat u vreći kupljene nezavisnosti”, što je bila direktna aluzija na Aliju Izetbegovića. Tvrdio je, takođe, kako ga nijedna strana ne može uvjeriti da je rat bio neizbježan, te kako će “za užasnu nesreću sadašnjeg krvoprolića i razaranja, za nesagledive posljedice katastrofe koja je zadesila narode Bosne i Hercegovine, istorija jednog dana naći krivce ne samo na jednoj strani”. To je bilo više nego dovoljno da Tontićev esej završi na javnoj “lomači”. Uplašen za vlastiti život, pjesnik početkom 1993., sa UNPROFOR-om, napušta Sarajevo. Iz Berlina će se vratiti tek devet godina kasnije. U intervjuu za magazin Dani je rekao: “Nema u tom eseju ničeg zbog čega bih morao da se stidim ili kajem. Taj tekst je obračun sa mog, individualnog, ako hoćete, i subjektivnog srpskog gledišta, sa vulgarnom i nacionalističkom ideologijom pomahnitalog narodnjaštva, sa nadmenošću i brutalizmom Slobodana Miloševića i njegovih bosanskih sljedbenika. Moje užasavanje i gađenje nad svim tim trajaće dok živim.” Narednih nekoliko godina Tontić se potucao između Berlina i Sarajeva, da bi se konačno skrasio u Novom Sadu.
Tontićev esej je nedavno objavljen na portalu Ajfelov most, uz propratni tekst Ivana Lovrenovića. Danas, 24 godine kasnije, objektivan čitalac, koji se u međuvremenu uspio oteti mržnji, ima pred sobom jedno izvanredno napisano, intelektualno pošteno i hrabro štivo, u kojem ne postoji nijedna neistina. Tontić nije imao razloga da se odrekne svojih u suštini antiratnih stavova, niti da naknadno porekne pomenute “istorijske nijanse”, a da li su se njegovi kritičari odrekli svojih, to ne znam. Sigurno je jedno – danas se o ratu u Bosni i Hercegovini ni na jednoj strani ne može pisati kao što se pisalo ratnih i poratnih godina. Monstruozne propagandne laži danas više nemaju nikakvog značaja. Tontićev esej nas upozorava koliko je u konfliktnim vremenima važno razgovarati bez ostrašćenosti, jer je rat najgori i najstrašniji izbor. Gostujući nedavno u emisiji “Nedjeljom u dva”, hrvatski pisac Slobodan Šnajder je u razgovoru sa Aleksandrom Stankovićem govorio i o svom romanu “Doba mjedi”, te o tome zašto mu se drame ne izvode u Hrvatskoj. Šnajder je rekao: “Moramo dopustiti da ću ja do kraja života ostati u svojim zabludama i da me neće Hasanbegović ili bilo tko drugi, pa čak i da je upućeni historičar, uvjeriti u suprotno. Kao što ja shvaćam, kao što je to shvaćao i Krleža i da je to bit njegove zadnje šutnje. Da se neke stvari ne daju svesti na zajednički nazivnik, ali ne moramo se zbog toga slati na Dotrščinu. Naučimo razlikovati protivnika od neprijatelja. To bi bila ogromna civilizacijska tekovina.”
Raskošnog, osebujnog duha, Nedžad Ibrišimović je znao postaviti pomalo “uvrnuta” pitanja, baš kao što je i na najbanalnija pitanja drugih imao “uvrnute” odgovore. Jednog dana, u jeku hrvatsko-bošnjačkog sukoba, sreli smo se u Ferhadiji. Nedžad me je upitao: “Je li, ko su ovi Hrvati? Ja o njima ne znam ništa.” Ne sjećam se šta sam mu na to odgovorio, vjerovatno ništa pametno. Isto bi se desilo i da me je, kojim slučajem, upitao: “Šta to znači biti Srbin?” Nemam odgovora na takvo pitanje, makar mi na raspolaganju stajao prostor cijele jedne knjige. Znam samo da se seljak iz mog sela Donji Vrbljani na rijeci Sani i srpski seljak iz Šumadije po svemu jako razlikuju. Može se Milorad Dodik iz petnih žila upinjati da bude veći Srbin od nekog Beograđanina sa građanskom tradicijom, ali to su dva različita svijeta. Između Hrvata iz Hrvatskog zagorja i Hrvata iz Širokog Brijega postoji veliki civilizacijski i kulturološki jaz. Šta je zajedničko bosanskom muslimanu i muslimanu iz, recimo, Saudijske Arabije?
Ni zajednički jezik, ni pripadnost istoj religiji nisu dovoljni da uklone individualne razlike koje postoje među ljudima. To je moj odgovor na pitanje: “Šta to znači biti Srbin?”
