Strah ili apatija?
Uz roštilj, pored rijeke, na planini, na moru. Neko i na poslu, a rijetki na ulici. Tako se, uglavnom, u Bosni i Hercegovini proslavlja Međunarodni praznik rada.
Razloga za radničko slavlje nema, uslovi rada su loši, radnička prava se ne poštuju, minimalna plata, a i prosječna, je daleko ispod potrošačke korpe, cijene konstantno rastu, a ne prati ih rast plata. Mnogi rade više od zakonskog maksimuma, a veliki dio radnika u BiH radi bez kolektivnog ugovora. No, to većinu građana nije ponukalo da danas izađu na ulice. Velikih organizovanih protesta nema. Sindikat trgovine i uslužnih djelatnosti BiH organizuje protestni marš u Sarajevu, pa će to vjerovatno biti jedini protest u državi.
Prvi čovjek Saveza samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine Selvedin Šatorović na pitanje Buke zašto su radnici na odmoru, a ne ulici kaže da ne možemo kriviti radnike što nisu na ulici.
„Ja ne dozvoljavam da se kritiziraju radnici iz razloga što 1. maja ne izlaze na proteste. Naši radnici rade 6 ili 7 dana u sedmici, taj 1. maj im dođe kao jedan od rijetkih dana u godini kada mogu provesti sa svojom porodicom i očekivati od njih da to žrtvuju da bi mi pravili protestnu šetnju prema poslodavcima i vlastima koji su u tom periodu na Maldivima, Baliju… mislim da ne bi bilo korektno prema radnicima i poslali bismo poruku da se više zalažemo za radnička prava nego što to radimo drugih dana. Protesti u ovakvoj situaciji treba da budu svakog dana ne samo prvog maja “, kaže Šatorović.
Profesorica sociologije Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu Sarina Bakić objašnjava da je mnogo razloga u Bosni i Hercegovini za proteste.
“Međutim, postoji mnogo razloga odnosno faktora koji utiču na to da su radnici (mada rijetko čujem tu riječ danas u javnom prostoru), cinično je zamijenjena riječju ‘uposlenici’, na moru, na druženju sa prijateljima, na planini i slično. Svakako da ti faktori variraju s obzirom na karakter društva, vremena i konteksta“, kaže Bakić.
Nedostaje nam solidarnosti i empatije
Pojašnjava da je kod bosanskohercegovačkog društva jedan od razloga specifičnost u udobnosti statusa quo. Neki ljudi prosto, kaže Bakić, mogu biti zadovoljni trenutnim stanjem, bez ikakve želje ili potrebe da se ono mijenja, naročito je ovo izraženo kod pojedinaca koji se osjećaju ‘prividno’ udobno i ‘prividno’ zadovoljno ili kod pojedinaca koji imaju priviligije unutar društva i nemaju osjećaj empatije prema drugima koji takve i slične privilegije nemaju.
„Nadalje, upravo nedostatak autentične, iskrene solidarnosti među ljudima jesu ozbiljne prepreke buntu ili protestima. S druge strane, ako drugi ljudi ne osjećaju zajedništvo ili podršku od drugih članova u društvu, često se osjećaju isključeno i izolovano te nemaju vjeru da sami mogu bilo šta promijeniti. S obzirom da su ekonomske ali i političke prilike u Bosni i Hercegovini izrazito krhke i nesigurne, većina ljudi je obeshrabreno da se pobuni zbog straha od reperkusija na poslu, školama, fakultetima, jer se boje da će izgubiti posao, biti šikanirani u javnosti ili se plaše drugih negativnih posljedica koje mogu proizaći iz takvih aktivnosti“, priča Bakić.
Mišljenja je i da u Bosni i Hercegovini nedostaje liderstva i organizacija protesta ili bunta jer su upravo ova dva elementa potrebna da bi bunt bio uspješan. Nedostatak odgovornih i karizmatičnih lidera ili nedostatak ozbiljne organizacije koja bi mobilisala ljude sprečava buntove prije nego aktivnosti i počnu.
„Ono što mene lično zabrinjava jeste nedostatak bunta mladih ljudi u Bosni i Hercegovini, što je jedna od važnih karakteristika mlade generacije u svakom društvu te često primjetim da se osjećaju apatično ili ravnodušno prema politici i društvenim problemima. Često smatraju da njihovo individualno učešće neće imati bilo kakav uticaj te ‘da se ne isplati’ truditi se. Što se tiče drugih, ekonomski pritisci, radne obaveze, ozbiljne finansijske poteškoće sa kojima se naši građani i građanske suočavaju prosto ograničavaju sposobnosti, volju i želju da se angažuju u protestima i iskazuju svoj bunt“, kaže ova univerzitetska profesorica.
Vovna: Institucija protesta se završila 2014.
“Institucija protesta” se završila neuspjelom epohom 2014. godine, kada su građani izgubili povjerenje da išta mogu na taj način da promjene, riječi su to profesorice sociologije iz Tuzle Smiljane Vovne.
„Svjedočili smo da su oni koji su stajali u prvim redovima i “klicali” za građansku državu, za socijalnu pravdu, za cjelovitu, građansku BiH to vrijeme iskoristili samo za aktiviranje nekog svog političkog angažmana kroz novostvorene ili već postojeće stranke. Zato, danas građani vide bolju varijantu otići u prirodu, raspuhati roštilj i proslaviti 1. maj makar skromnije, ali ne biti ponovo paravan za ostvarenje nečijih ličnih interesa“, kaže Vovna.
Iako nema protesta, razloga za njih, imamo puno. U modernim demokratskim državama, dodaje Vovna, ljudi su na ulici za neke stavri koje se iz naše perspektive čine smiješne.
“Poskupi neka namirnica za par feninga i gore gradovi. Kod nas je još uvijek mantra “dobro je da ne puca” i upravo ovim nas plaše svako malo vremena kada se pojava neka od političkih kriza, čiji su upravo političari sami kreatori, jer jedino na toj priči o nacionalnoj ugroženosti oni opstaju“, pojašnjava Vovna.
Situacija je trenutno loša i izostanak protesta može stvoriti privid da se radnička prava poštuju ili ojačati kulturu naučene nemoći.
„Kultura bunta treba da postoji. Ona će biti razvijena onog momenta kada ne bude stranačkog zapošljavanja, političkih ucjena, nepotizma“, uvjerena je tuzlanska profesorica.
buka
