Danas mi je rođendan. 58 mi je godina. Ali ne slavim. Usred korone i siromaštva u koje smo bačeni nakon potresa, kao i mnogi oko nas, nismo slavili ljetos 50. rođendan moje supruge pa je red da budem solidaran. Ovako će biti danas: ostajem doma, čitat ću, koliko god mogu, o Isusu, jer je danas, 21. rujna, Međunarodni (svjetovni) dan mira i jer je Isus – naš mir (nas kršćana, barem). Rezolucijom UN-a iz 2001. godine 21. rujna određen je danom nenasilja i prekida neprijateljstava na globalnoj razini. Međunarodni dan mira utemeljila je Opća skupština UN-a još 1981. u cilju obilježavanja i jačanja ideala mira među svim narodima i državama, namijenivši za njegovo obilježavanje treći utorak u rujnu. Onda je, naveo sam, došla ta 2001…
Dakle, pošto rođendan posvećujem Isusu iz Nazareta (dan mi možda završi susretom s mitropolitom Porfirijem kada ću sasvim sigurno razgovarati o našem aktualnom kršćanskom trenutku, o tomu koliko smo Isusovi), prebacujem, tako želim, svu pažnju koju bih mogao dobiti na Njega. Molim vas, stoga, da ne okrenete moj broj i da ne šaljete čestitarske poruke. Znam da bi to mnogi htjeli, ali ja ću danas biti maksimalno zadovoljan ako razmislite o sadržaju ove, posebno za vas pripremljene kolumne. Ja ništa veće od prijateljevanja s Isusom nemam da vam dam. Sve što imam, to vam dajem.
Tijekom svoga javnoga života, Isus iz Nazareta je uživao veliku popularnost. Osim svoje spremnosti i sposobnosti da liječi bolesne i čini druga čuda, bio je omiljen i zbog moći svojih riječi i zbog toga što su se ljudi nadali da je on Mesija – onaj koji će promijeniti sudbinu ugnjetavanog i, od Rimljana, okupiranog Izraela. Povjesničari se već nekoliko stoljeća spore oko prave društvene i političke klime koja je okruživala Isusovo djelovanje.
Što je zaista trebalo značiti ”kraljevstvo Božje”? Autori Evanđelja nas žele uvjeriti da se Isus svojski trudio objasniti ljudima da to kraljevstvo ”nije od ovoga svijeta”. Ipak, u terminima ondašnjeg židovskog apokaliptičkog vjerovanja nema sumnje da je taj pojam označavalo uspostavu Božjeg suvereniteta (stvaranje vjerskog političkog režima) i da je pretpostavljalo svrgnuće postojećeg političkog i društvenog poretka.
Da je Isus, u glavama mnogih, trebao biti glavni junak u toj apokaliptičkoj revoluciji, očito je iz činjenice što su ga smatrali onim ”moćnijim”, čiji je dolazak Ivan Krstitelj pretkazao (čak su i neki filmaši prikazali apostola Judu kao onoga koji u to vjeruje i zato Isusa, zapravo, ne želi izdati, nego ga želi prisiliti da preuzme očekivanu revolucionarnu ulogu).
Osnovna ideja koju Isusovi sljedbenici shvaćaju jest da će Bog ipak ukinuti ropstvo izraelskog naroda, ali čim se njegovi pripadnici pokaju i počnu uvažavati zakon. Ma koliko god rječito bilo od Isusa propovijedano, vjerovalo se da će revoluciju provesti ne samo etičko poučavanje.
Postojale su i jasne političke grupacije koje su imale svoje ciljeve. Jedan od onih pokreta koji su odigrali važu ulogu u Isusovoj nasilnoj smrti bili su zeloti. Ne slažu se svi eksperti do koje je mjere Isus bio povezan s njima, ali da je imao veze sa zelotima, to nitko pametan i upućen više ne spori.
Isus je svoju poruku proglasio najprije u Galileji, postojbini Jude Galilejca, osnivača zelotizma, gdje je postojala snažna tradicija vjerskog domoljublja. No narod koji se hranio zelotizmom nije bio sastavljen od ljudi koji strpljivo čekaju bolja vremena.
Bio je to narod zadojen (makabejskom) predajom svetog rata protiv okupatora. Zelotizam, sa svojim evanđeljem nasilnog otpora i spremnosti na mučeništvo bio je sasvim prirodan. Upravo je iz te sredine Isus izvukao svoje apostole. Jedan od njih, Šimun, bio je deklarirani zelot; Petar, čovjek žestoke naravi, nosio je nadimak ”barjona” (terorist), dok su Jakova i Ivana zvali ”boanerges”, što evanđelista Marko eufemistički tumači kao ”sinovi groma”. Juda Iškariotski nazvan je po riječi sicarius, što je bilo ime za zelotske ekstremiste koje su ubijali ”sicom”, krivim bodežom.
Jedno je sasvim sigurno: Isus nije vidio ništa nespojivo između militantnosti u zelotizmu i pripadanju svog pokreta. Dapače, opis Isusova hapšenja u vrtu Getsemani jasno pokazuje činjenicu da su i Isusovi učenici hodali naoružani. Međutim, iako se vjeruje da je osjećao simpatije prema zelotima, ipak se Isus sa zelotizmom nije javno poistovjetio, premda je dijelio neke njihove političke stavove.
Tako, na primjer, u opširnom izvještaju o Isusovom naučavanju u vezi nametnutog poreza Izraelu od strane Rimljana, izreka ”Podajte caru carevo, a Bogu Božje” znači osuđivanje (to je bio i zelotski stav) činjenice da se resursi Izraela u obliku poreza predaju poganskom imperatoru Rima.
Sinoptička se evanđelja slažu (Marko, Matej, Luka) kad kažu kako je Isus konačno odlučio otići u Jeruzalem s nekom nedefiniranom, ali očito sudbonosnom namjerom (”Sin Čovječji bit će predan glavarima svećeničkim i književnicima. Oni će ga osuditi na smrt i predati poganima…”).
Evanđelja su, očito, opterećena formom koja je, ponajprije, književni sastav, a tek povijesno svjedočanstvo, ali se svejedno odražava kriza koja je prožimala Isusa. Sve se više činilo da će to biti prigoda za akciju. To shvaća i Juda koji je, kažu povjesničari, u završnoj fazi bio čovjek ”za veze” sa šefovima zelota.
Nije nerealno zaključiti kako su se neki oko Isusa spremali za svojevrsni mesijanski državni udar usmjeren, u prvom redu, prema svećeničkoj aristokraciji koja ga je, konačno, i osudila na smrt. Nažalost, mnogi ne znaju da je Sanehdrin, ili Veliko vijeće Židova bilo sastavljeno ne od farizejaca, nego od sadusejaca, koji su vodili brigu da nitko ne ugrozi poslovne dogovore koje su utanačili s Rimljanima. Oni su bili ti koji su se svim silama borili da isposluju Isusovu smrt.
Isusov ulazak u grad je izveden trijumfalno. Isus je svakako bio svjestan političke ozbiljnosti trenutka. Klicalo mu se kao ”kralju Izraela”, pokušavala se izazvati pobuna. Odmah nakon ulaska u grad slijedi epizoda u kojoj Isus napada instituciju Hrama najavljujući njegovo rušenje.
Zeloti su silom zauzeli Hram tek 66. godine i nasilno promijenili hijerarhiju, ali je uslijedio munjeviti odgovor rimske vojske i pobuna je okončana četiri godine kasnije porazom Židova, uništenjem Hrama i padom Izraela.
Uglavnom, neki tvrde da je napad organizirao sam Isus, a drugi da je on u to uveden. Evanđelja tu nisu svima jasna: Isus nije sigurno nikoga bičevao (kako je prikazano u filmu “Pasija” Mela Gibsona) ali jest prevrtao stolove (Mk 11,15-17 i Mt 21,12-13), jest ”izgonio prodavače” životinja za žrtvovanje (Lk 19,45): da je bio nasilan prema ljudima odmah bi ga uhitila hramska policija.
On je dreku usmjerio protiv svećeničke aristokracije koja je upravljala Hramom, ostvarujući veliki profit, jačajući svoju moć i tako osiguravajući što staloženiju rimsku upravu Izraela (”Kad to dođe do ušiju svećeničkim glavarima počnu smišljati kako da ga ubiju. Bojali su ga se, jer je sav narod bio oduševljen njegovom naukom”; Marko, 21, 18). Nije uhapšen. Režim ga se bojao jer je imao podršku naroda.
Ono što je važno jest da se u prvom suđenju, odmah po hapšenju (prvo suđenje, u dvije sesije, je održano pred židovskim Velikim vijećem, a drugo pred Poncijem Pilatom), Isusu se čita optužnica koja sadržava i djelo pobune protiv vjerske vlasti iako ga se u prvome redu teretilo za bogohuljenje (”Jesi li ti Mesija – Sin Božji”, pita veliki svećenik, a Isus odgovara: ”Ti kažeš”, što se shvatilo kao potvrda), a to je bio zločin koji se po zakonu kažnjavalo smrću.
Ali to suđenje pred Sanehdrinom nije prošlo glatko. Svjedoci su dali proturječne iskaze, a sam Isus se, osim u jednom trenutku, branio šutnjom.
Kao što znamo, Židovima rimska vlast nije dopuštala da nekoga sami, bez suglasnosti gubernatora, osude na smrt. Zato Isusa šalju Ponciju Pilatu. On je upravljao cjelokupnom rimskom vojskom i mogao je odobriti ili poništiti svaku osudu židovskog Sanehdrina. Bilo je to klasično političko suđenje, ali najvažnije suđenje u povijesti (kojeg se liturgija Velikog tjedna posebno sjeća).
Židovi su znali da Pilata neće zanimati nikakve nejasne vjerske optužbe protiv Isusa i zato su ga optužili za revolucionarno djelovanje, za nagovaranje naroda da ne plaća rimske poreze i za proglašenje kraljem (”Ustanovili smo da ovaj buni narod i zabranjuje davati porez caru, a o sebi tvrdi da je Mesija, kralj”). Naime, svećenički glavari su iskoristili političko, a ne vjersko značenje riječi ”Mesija”.
Židovske glavare je Isus zaokupljao u prvom redu jer je ugrožavao postojeći društveni i politički poredak (često je izazivao i vrijeđao vjerske vođe), a ne kao vjerski heretik. Smatrali su ga, ponajprije, subverzivnim agentom, revolucionarom. Pilat tu verziju iz prve nije htio prihvatiti i bio je sklon vjerovati da je Isus nevin te se pokušao osloboditi odgovornosti.
Zato je Isusa poslao pred Herodom jer je, kao Galilejac, spadao pod njegovu nadležnost. Herod ga je ismijao i, ne vidjevši u njemu opasnost, vratio Pilatu. Pilat je, pak, Isusa dao bičevati u nadi da će kazna umiriti mnoštvo.
Narod, kao što se često događa, bio je podijeljen. Bilo je onih koji su, ipak, prihvaćali riječ židovskih glavara, a ne rimskih vlasti (o tome govori citat iz Markova evanđelja kojim se objašnjava oslobađanje Barabe: ”Ali glavari svećenički uzbune svjetinu da im radije pusti Barabu”). Prilike su veoma dramatične i Marko ih izvanredno opisuje. Ali stvarnost je bila malo drugačija od onoga što prikazuje Marko.
Odjednom, situacija postaje neuvjerljiva i gotovo smiješna. Pilat koji ima čitavu silu uza se, a uvjeren je u Isusovu nedužnost (što Marko snažno sugerira), sada pita svjetinu što da učini i pokorava se urlicima trga (ulice, rekli bismo).
Od nas se traži da povjerujemo kako se odlučni rimski guverner pogodio sa židovskom svjetinom o oslobađanju čovjeka kojeg je smatrao nevinim.
Štoviše, moramo vjerovati da su odjednom svećenički glavari postali moćni i nagovorili Židove da podupru kaznu smrti za Isusa, a prije nekoliko dana su se bojali uhapsiti Isusa u Hramu od straha od te iste svjetine.
Čini se da Marko poziva u pomoć epizodu s Barabom, nesumnjivo zelotskim vođom, odgovornim za ustanak i za ubojstvo rimskih vojnika, kao način da oslobodi Pilata od odgovornosti za Isusovo pogubljenje. Naime, Marko svoje evanđelje piše za Židove u Rimu, nakon pada Jeruzalema, i nije ih smio dovesti u naknadnu opasnost optuživanjem Rimljana za Isusovu smrt.
Unatoč apologetske slike Isusa kojem se pretpostavlja božanska priroda stoga i spasonosna djelotvornost njegove smrti, a koja je u našoj kulturi prisutna zbog crkvene predaje u kojoj dominiraju elementi srednjovjekovne pučke pobožnosti, svima koji se zainteresiraju za život Isusa iz Nazareta potreban je i znanstveni pristup koji će pomoći što vjernije prikazati politički i društveni kontekst povijesnog pogubljenja na križu.
Da bi upozorenje protiv pobune bilo očito: Isusu je nad glavom na križu stajao natpis ”kralj Židova”, a do njega s obje strane, razapeta su i dva zelota.
Iako je umro kao buntovnik, i to sramotno, Isus je postao osnivač ili, bolje rečeno, božanstvo nove vjere. Ponajprije zato što su apostoli povjerovali da je uskrsnuo, ali, sasvim sigurno, zahvaljujući genijalnom apostolu Pavlu koji je uspostavio temeljnu doktrinu kršćanstva i bez koga, nema dvojbe, ne bi bilo ni Crkve. Ove koja slavi tog buntovnika.
Naravno, ne baš u Hrvatskoj, gdje je Crkva više nalik na feudalnu instituciju koja se bori za moć. Ipak ili svakako, one (iste i jedine) Crkve koja je i politički subverzivna jer djeluje u onim dijelovima svijeta gdje se treba snažnije boriti za potpuno oslobađanje čovjeka. Riječju: i Isusovo je djelovanje bilo politički subverzivno i to ga je koštalo života.
Ma koliko biskupi ili svi mi zajedno šutjeli o tomu.
Naime, bilo bi vrijeme da se odreknemo malo vjerskog folklora, a primimo knjige, odnosno da se Isusa, ako je istina da i danas živi među nama, prepozna kao pravog osloboditelja.
Naime, kršćanstvo koje u sebi nosi snagu oslobodilačku, pa je per definitionem – revolucionarno, mora izbavljivati ljude od svake vrste robovanja. Od grijeha koje nas tišti do svakojakih grešnih struktura. Eno nam sada opet pred nosom – grubih političara lopova. Inače, nema smisla inzistirati na njemu. Nepotrebno je i promašeno, kao i vladajuća stranka u RH.
AUTOR: DRAGO PILSEL
autograf.hr
