Marijan MARKOTIĆ: Kako preskočiti vlastitu sjenu?

Svaki čovjek – živio on u braku ili ne – posjeduje sjenovite, mutne, nepristupačne strane svoje osobnosti. U pravilu, mi ljudi težimo k tomu da te slabe strane potiskujemo, niječemo i/ili pripisujemo drugima. Ovisno o stupnju (ne)razumijevanja i potpori bračnoga partnera, naša sjena nam može biti poticaj odnosno zapreka na putu osobnoga rasta i dozrijevanja.

(Marijan MARKOTIĆ – svjetlorijeci.ba)

Marko (izmišljeno ime) je svima poznat kao vrlo drag, radin, čestit i priznat čovjek. Glavna obilježja njegova karaktera jesu izraženi osjećaj za rad, red, točnost, pedantnost i pravednost. No te, po sebi, dobre i hvale vrijedne osobine, ponekada zagorčavaju život njemu samome, a još češće onima s kojima živi – njegovoj supruzi. Marka užasno smeta kada vidi da njegova supruga ne drži baš do reda! Ako se zagubi neka stvar, papir, račun i sl., neizbježan je njegova cinična primjedba da se takvo što mora dogoditi tamo gdje nema reda. Supruga je već navikla i djelomice ohladila na takve žučne rasprave, koje redovito završavaju pravom erupcijom emocija.

U takvim i sličnim situacijama Marko i njegova supruga sukobljavaju se godinama, bez osjetnoga pomaka ili promjene nabolje. Premda se on trudio biti popustljiviji, blaži, prijeći preko stvari, a supruga vodila više računa o kućnome redu, bila je dovoljna sitnica da se ponovno zapali iskra svađe. Vremenom su te iste postale normalne, zbog čega su oboje izgubili i strpljenje i motivaciju da bilo što promijene. I tako se vrte u začaranome krugu u kojemu Marko predbacuje supruzi da je kaotična i neodgovorna, a ona njemu uzvraća da je previše uokviren i bolesno pedantan. Pritom svaka strana očekuje da najprije druga popusti i promijeni se.

Balvan u vlastitome oku…

Ovo je banalan primjer iz svakodnevnoga života koji se može usporediti s malim kamenčićem u cipeli što nas neprestano žulja. Ne ukloni li se on navrijeme, imat ćemo grdnih poteškoća s nošenjem cipele. U tijeku našega razmatranja koje slijedi želimo se najprije zaustaviti nad Markovim ponašanjem: Zašto se on toliko ljuti zbog ženina tobožnjega nereda? Nije li, između ostaloga, i zbog toga što više nema snage da se suoči s problemima na radnome mjestu, pa svoj konfliktni potencijal preusmjerava na (polu)nedužnu suprugu? Veliki stručnjaci ljudskoga ponašanja uvjereni su u sljedeći princip: Ako netko vrlo žestoko i bezrezervno optužuje nekoga za određeno ponašanje, tada najvjerojatnije nastoji sebe opravdati, lišiti se odgovornosti za mizerno stanje! Ili, biblijski rečeno: Prije nego želiš ukloniti trun iz oka brata svoga, ukloni balvan iz vlastita oka!. Prema tom istome načelu, prije Markove kritike upućene na adresu supruge, dolazi pitanje vlastite suodgovornosti, udjela.

Vlastita sjena

Poznati švicarski psiholog i mislilac ljudske osobnosti C. G. Jung tvrdio je da se ljudski život sastoji od suprotnosti koje se dodiruju, tj. da svako lice ima i svoje naličje, sjenu – kako ju je on nazivao. Nazočnost i prevalencija pojedinih, naglašenih crta naše osobnosti ne znače da su njihove suprotnosti potpuno nestale u našoj duši. Dapače! Prema ovoj teoriji, a u našemu slučaju, slijedi pitanje: Nije li Marko zbog toga opsjednut redom, što u njegovoj duši vlada nered? Nije li navodni nered njegove supruge tek povod (ne uzrok!) za žestoku reakciju naspram unutarnjega nereda, napetosti, preopterećenosti? Je li uopće moguće jasno razgraničiti njegov udio od udjela njegove supruge?

Iz psihoanalitičke teorije poznato nam je da osobe, odveć preopterećene redom, najvjerojatnije imaju poteškoća s kontrolom i ravnotežom vlastitih nagona/poriva. Nadalje, naš svakodnevni odnos prema sjenovitim stranama je u pravilu problematičan, jer ih sustavno izbjegavamo, zaobilazimo, potiskujemo, niječemo. Zbog toga posežemo za pomoćnim sredstvima – obrambenim mehanizmima, što znači: Mi projiciramo (pripisujemo) naše sjenovite strane na druge i serviramo im vlastite slabosti u obliku prigovora, pretjerane kritike. Za savršeno nesavršenu osobu to ima dobrohotan psihički učinak: pronašavši žrtvenoga jarca (suprugu), osoba skida krivicu sa sebe. Što pak takvo destruktivno ponašanje znači za sveukupan bračni život, ne treba posebno isticati.

 

Preskočiti vlastitu sjenu!

Polazeći od činjenice da je čovjek ne samo nesavršeno, već i nedovršeno biće i da ljudski život znači trajni proces dozrijevanja i samoostvarenja, postavlja se ključno pitanje: na koji način bračni partneri mogu pomoći jedno drugomu preskočiti sjenu vlastitih slabosti, ograničenja, nezrelosti? Ne dogodi li se taj korak, proces osobnoga i zajedničkoga razvitka biva paraliziran, on stagnira. Da bi supružnici uzmogli preskočiti vlastitu sjenu, potrebno je, prema našemu mišljenju, nekoliko temeljnih preduvjeta. Nabrojati ćemo samo neke, možda važnije:

–        Moći spoznati, priznati i prihvatiti vlastitu i tuđu sjenu.

–        Znati razgraničiti što je što: Što ima veze sa mnom, s mojom prošlošću, a što s drugom osobom?

–        Spoznati bit obrambenoga mehanizma projekcije: Ono što me kod drugoga osobito smeta, vjerojatno ima veze sa mnom, s mojom sjenom! Ili, drugim riječima: Trun u oku brata moga, upozorava me na balvan u mome oku.

–        Moći mirno, prirodno razgovarati o ovoj problematici; pružiti bračnome drugu potporu u pokušaju da preskoči vlastitu sjenu.

–        Oboružati se dobrom dozom humora na vlastiti račun.

–        Iskoristiti nedostatke i pogreške drugoga za rad na samome sebi.

Ako nam ovo zadnje pođe za rukom, tada smo učinili veliku stvar za bračnu ljubav!

 


Kad je muž, čiji je brak bio u nevolji, tražio savjet od učitelja, ovaj mu reče:

–          Moraš naučiti slušati svoju ženu!

Muž je taj savjet shvatio ozbiljno i nakon mjesec dana se vratio da kaže kako je doista naučio slušati svaku riječ koju žena kaže. Smiješeći se, učitelj mu na to reče:

–          Sad idi kući i slušaj svaku riječ koju ne izgovori.

 

A. de Mello, Minuta mudrosti

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close