Katolički i pravoslavni vjernici su u nedjelju, o istom kalendarskom trošku, proslavili svoj najveći praznik Uskrs, odnosno Vaskrs. U crkvama širom Bosne i Hercegovine održane su propovijedi i upućene prigodne poruke, koktel teološkog filozofiranja i ispolitiziranih govora. Sve je to u dodiru sa životnim problemima goleme većine vjernika djelovalo prilično isprazno. Mom laičkom razumijevanju cijele te priče najbliža je misao koju je izgovorio hrvatski franjevac iz Samobora, po imenu Ivan Matić, među svećenicima i vjernicima u Hrvatskoj poznat kao fra Johnny. U intervjuu za Jutarnji list, fra Johnny ovako tumači suštinu uskrsne poruke: “Tamo gdje je ljubav, gdje je praštanje, tamo je život. Tamo gdje nema ljubavi, gdje nema praštanja, događa se razdor, događa se mržnja. Na čovjeku je hoće li ljubiti ili mrziti.” Istinito da istinitije ne može biti! Današnje generacije žive u svijetu u kojem mržnja osvaja prostore ljubavi. Da paradoks bude potpun i teško razumljiv, najveći dio tog svijeta čine ljudi koji sebe smatraju vjernicima. Među građanima Bosne i Hercegovine takvih je više od 70 posto, pokazalo je istraživanje “Gallup internationala”, dok svjetski prosjek iznosi 62 procenta.
Kako ovdašnji vjernici – muslimani, pravoslavci i katolici doživljavaju jedni druge, tome smo svjedoci još od sumraka komunizma i pobjede etnonacionalista na prvim višestranačkim izborima. I rat je vođen uz masovnu upotrebu vjerskih simbola, i mnogi zločini su počinjeni s ciljem zatiranja tuđeg vjerskog identiteta. To je naročito bilo izraženo u srpskim zločinima nad Bošnjacima, koji su često izvršavani uz blagoslov velikog dijela Srpske pravoslavne crkve. Stvorene su duboke provalije među vjerskim zajednicama, a nepovjerenje i mržnja zahvatili su veliki dio naroda, naročito ruralnog stanovništva, koje je najviše stradalo. Vladike i biskupi su pomiješali ratne zločince s herojstvom, proglašavajući ih mučenicima i uzorima vjerničkog života. Poznato je sa kakvim su entuzijazmom neki sveštenici iz samog vrha Srpske pravoslavne crkve zatirali trag haškim bjeguncima Radovanu Karadžiću i generalu Mladiću. Kad se prije tri godine ratni zločinac Dario Kordić, nakon što je izdržao dugu zatvorski kaznu, vratio kući, njegove pristalice, među kojim su bili i neki katolički svećenici, dočekali su ga sa transparentima “I Isus je bio osuđeni zločinac”. Stidljiva zalaganja vjerskih autoriteta da vrate izgubljeno povjerenje i vjerničke mase izvedu na put pomirenja, najčešće nisu bila iskrena, jer ni političari nisu osvojili vlast propagirajući toleranciju i zajednički život. Kad biste, recimo, Bakira Izetbegovića i Dragana Čovića, članove Predsjedništva BiH i lidere vodeće bošnjačke, odnosno hrvatske stranke pitali da li su vjernici (što bi, uzgred rečeno, bilo nepristojno), oni bi to smatrali provokacijom. Dakako da su vjernici, da Boga štuju i Bogu se mole. A šta smo vidjeli u TV prilogu o tradicionalnom uskrsnom prijemu koji je u ponedjeljak u Vrhbosanskoj nadbiskupiji upriličio kardinal Vinko Puljić. Nakon što su se i Čović i Izetbegović obratili novinarima, rekavši svako svoje, Čović je okrenuo leđa Izetbegoviću i udaljio se od njega!? Uskrsni prijem se tako pretvorio u još jedan etnički konflikt. Zbunjeni kardinal nije tu mogao ništa učiniti.
Politička moć je u pravilu veća od one koju posjeduje religija, pogotovo tamo gdje je Crkva striktno odvojena od države. Ali ako se dvije trećine građana Bosne i Hercegovine deklarišu kao vjernici, onda je ta armija birača po prirodi stvari itekako odgovorna za stanje u zemlji. Međutim, nešto tu duboko ne štima. U komunizmu potisnuta, religija se nakon pada tog režima na velika vrata vratila na društvenu scenu. Računajući da iza sebe imaju ogromnu masu vjernika, vjerski vrhovi su osjetili miris vlasti i materijalne koristi, shvativši da su postali i politički faktor. I umjesto da se posveti duhovnom preobražaju rastočenog društva, Crkva se okrenula njegovoj klerikalizaciji, priklonivši se desničarskim nacionalističkim strankama. Religioznost većine novopridošlih vjernika bila je lažna i vjera im nije značila ništa. Kardinal Puljić se na pomenutom prijemu dotakao njihove hipokrizije: “U našoj zemlji toliki se izjašnjavaju vjernicima, a ta vjera se niječe na svakom koraku kršeći osnovne Božije zapovijedi, te se uvuklo toliko nemorala, kriminala, korupcije.” Ali, nisu li ti kršitelji Božijih zapovijedi imali svoje uzore u cijeloj bulumenti ljudi iz politike, koje je Crkva podržavala svih ovih godina?
Ne treba ići dalje od Sarajeva da bi se vidjelo kako se religija “valja” po ulicama i pijacama, po kafićima i tramvajima. Ferhadijom prolaze bučne, prelijepe djevojke, između petnaest i osamnaest godina, i iza svake izgovorene rečenice uzvikuju: “Allaha mi!” One time instinktivno iskazuju svoju vjersku pripadnost, pored nacionalne pripadnosti jedini kolektivni identitet na koji su mlade generacije, ali i ljudski život u Bosni i Hercegovini općenito svedeni. A to predstavlja nasilje nad životom, zasnovano na smišljenoj proizvodnji straha od drugih i mržnje prema drugima. Nažalost, jako je malo ljudi među vjerskim službenicima koji se usuđuju reći da je to nasilje zajednička tekovina nacionalističke politike i religioznog fanatizma, formula koja omogućuje totalnu vlast nad svojim narodom. U kolumni “Vjeruju li muslimani i kršćani u istoga Boga ili su u Bogu zavađeni?”, Miljenko Jergović se bavi knjigom Miroslava Volfa “Allah: kršćanski odgovor”. Volf je rođen 1956. u Osijeku, a danas živi i radi u Americi. Kao poznati teolog i redovni profesor na sveučilištu Yale, bio je savjetodavac američkog predsjednika Baracka Obame. Smatrajući da je identitet “moto svih naših dana”, Jergović navodi Volfov stav o tom fenomenu: “Kad religija postane obilježje identiteta, izgubi se odanost zajedničkom Bogu. Iako su ljudima usta puna Boga, religija postaje bezbožna (ili je religija možda bezbožna djelomično upravo zato što su usta svima puna Boga?).”
Ne zaboravimo fra Johnnyja: Tamo gdje je mržnja, tamo nema života!
