Mi već godinama kukamo kako “izumiremo”, a ionako smo malobrojni što na prvu izgleda zastrašujuće. Ali kad god mi to naumpadne, nameće mi se nekoliko pitanja: Hoće li nam brojnost pomoći, a ako hoće, kako? Što da rađamo novu unesrećenu djecu koja će da bježe odavde ili budu poltroni? Imamo li viziju šta ćemo sutra s tom djecom ili da ih rađamo i automatski šaljemo van BiH? Šta je smisao svega toga? Kupovati vrijeme za neki novi genocid i potpuni biološki nestanak?
E vidite, kad je Teodor Herzl, otac današnjeg Izraela pisao svoju knjigu “Jevrejska država”, 1896. godine, dakle prije 136 godina, lijepo je potcrtao da nije dovoljno samo dovesti Izraelce u Izrael već se tim ljudima mora ponuditi neka perspektiva i razlog zašto treba da se bore i grade svoju državu.
Izraelaca danas u Izraelu ima 7.5 miliona i jedna su od najrazvijenijih zemalja svijeta. Vojno su moćniji od svih arapsko-muslimanskih zemalja, ekonomski također (po glavi stanovnika), spadaju u red tehnološki najrazvijenijih zemalja, kao i broj jedan zemlju u svijetu kad je riječ o cyber sigurnosti. Imaju stabilnu unutarnju i vanjsku politiku. Od nule su izgradili društvo po svojoj mjeri (način izgradnje je naravno diskutabilan), ali nimalo lahko kao što se to mitologizira. Direktno su okruženi su sa 170 miliona Arapa, koji na njih gledaju kao na smrtne neprijatelje, ali ipak ništa ne smiju, jer se Izraelci ne oslanjaju na milost Arapa ili pomoć nekoga izvana već isključivo na vlastitu spremnost.
Šta vrijedi višedecenijski rast nataliteta Arapa u okruženju? Šta vrijedi što ih ima dvadeset dva-tri puta više nego Izraelaca? Šta vrijede prostranstva njihovih zemalja? Šta im vrijedi nafta? Ništa, jer nemaju nikakvu viziju. Jad i bijeda, zemlje koje su tamnice za vlastito stanovništvo, a kamoli da nešto korisno doprinose svijetu.
Da smo mudri i narod s vizijom, prepisali bismo od Izraela(ca) kako se gradi sigurna i snažna država u srcu neprijateljskog okruženja (barem to nam je isto), bez da svako malo kukumačemo i cmizdrimo Međunarodnoj zajednici da nas spašava, jer to ne samo da je odlika nemoćnih već i zastrašujući pokazatelj da iz svog stradanja nismo ništa naučili.
Moramo svoje živote i svoju budućnost uzeti u vlastite ruke, bez da se uzdamo u nečiju dobrotu, jer to smo dosad nebrojeno puta skupo platili.
Piše: Resul Mehmedović (Dialogos)
