Umjetnost kao najizvjesnija neizvjesnost

Nikada se, ama baš nikada, ne može na potpuno zadovoljavajući način reći što je umjetnost, jer ona izmiče svakoj definiciji i uvijek je nešto drugo, uvijek nešto drukčije od onoga što je bila. U svakom nastojanju da se iskaže istina, pa i istina o umjetnosti i istina umjetnosti same, ima želje da se kaže ‘apsolutno’, ‘krajnje’, neporecivo, ali sve potvrđuje da u umjetnosti nema ni ‘apsolutnog’, ni ‘krajnjeg’, ni neporecivog

[Govor na zagrebačkoj promociji knjige Predraga Fincija Estetska terminologija (Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2014), 24. 9. 2015.]

Autor: Hrvoje Jurić

S imenom „Predrag Finci“ susreo sam se prvi put u vrijeme kad sam studirao filozofiju u Zagrebu, polovicom devedesetih godina. Bilo je to zahvaljujući sarajevskim filozofima Željku Paviću i Sulejmanu Bosti, koji su ratne godine dijelom proveli u Zagrebu. Oni su ponekad u našim dijalozima (ili svojim monolozima) – kad bi skupljali krhotine jednog raspalog svijeta – spominjali bosanske filozofe, svoje kolege sa sarajevskog Filozofskog fakulteta i tamošnjeg Odsjeka za filozofiju i sociologiju, mrtve i žive, one koji su ostali u Sarajevu i one koji su se raspršili po susjednim ili daljim zemljama. Imena i nadimci, činjenice i legende, anegdote i tračevi – svega toga bilo je u izobilju kod ovih Sarajlija na manje ili više privremenom radu u Zagrebu. A spominjalo se, rekoh, i Predraga Fincija, sa zaključkom: „A sad je u Londonu“, što je bilo pomalo neobično, jer bosanski filozofi i intelektualci mahom su se bili rasuli po Hrvatskoj i Srbiji, Grudama i Palama, poneki bi možda dobacio do Njemačke ili čak Amerike, ali Velika Britanija, Engleska, London – to nije bila uobičajena destinacija za emigraciju i egzil u tom miljeu.

Tada mi je Predrag Finci bio prilično apstraktan lik, sasvim sigurno manje živopisan od, na primjer, Abdulaha Šarčevića, čije sam knjige tada već čitao, Ivana Fochta, filozofa i gljivara, ili Alekse Buhe, zbog njegovih „zasluga za narod“. Sigurno bi mi i Finci zasjao tada na drugačiji način da sam znao da se bavio i glumom te da sam povezao da je on onaj Gavrilo Princip u filmu Sarajevski atentat Fadila Hadžića.

Nešto konkretnijim likom Predrag Finci mi je postao 1997. godine, kad sam u časopisuFilozofska istraživanja, u tematu pod jednostavnim naslovom „O ratu“ (koji je uredio jedan drugi naš emigrant i egzilant, Igor Primorac), pronašao i pročitao Fincijev članak provokativnog naslova i još provokativnijeg sadržaja. Naslov je bio „Bitak i ništavilo“, a provokacija se, dakako, sastojala u tome što je Finci za naslov teksta uzeo naslov famozne Sartreove knjige. Provokativnost sadržaja sastojala se u tome što je tekst bio skroz-naskroz neobičan za jedan filozofski časopis. Prije svega, bio je fragmentaran, sastavljen od petnaestak numeriranih paragrafa koje se može čitati i zasebno. Nadalje, bio je napisan esejistički, a ne po obrascu takozvanih „izvornih znanstvenih članaka“, u kojima često pronalazimo suficit onoga što se danas zove znanošću, a deficit izvornosti. Izvornosti je, pak, u tom članku bilo u izobilju: od teza, preko pristupa filozofskim konceptima i klasicima filozofije, do primjera koje je autor koristio. Tako je u tom tekstu bilo i filozofije i opštenarodne odbrane, i bitka i Sarajeva, i utopije i granata, i Heraklita i Karadžića. U svakom slučaju, tekst je – iz standardno-filozofske perspektive – bio krajnje ne-ortodoksan: natopljen vlastitim iskustvom i neskriveno postavljen na vlastito iskustvo, što ne znači da nije bio filozofski. Dapače, ono što mi je u vrijeme kad sam pročitao taj tekst najviše imponiralo bilo je to da je tekst ujedno i vrlo osoban i vrlo filozofski. A to da je odgovarao na moja vlastita pitanja vezana uz traumatično osobno iskustvo rata – dodatno mi ga je približilo.

Tada mi je Predrag Finci postao kudikamo konkretnijim likom i zaintrigirao me, filozofski i ljudski, pa sam se zapitao: kto je taj, šta je taj, da prostiš, gdje li je taj, odakle je, kuda je tajPredrag Finci?

Narednih sam godina (zapravo decenija) pročitao nekoliko Fincijevih članaka i tri njegove knjige – mnogo manje nego što je on napisao, točnije: oko šestinu knjiga koje je on napisao. (Inače, premda mi je uvijek pomalo čudna sintagma „filozofski pisac“, mislim da se u Fincijevom slučaju ona može s pravom koristiti, s obzirom na spisateljsku produktivnost i filozofsku razinu artikulacije različitih problema kojima se bavi.)

Nakon čitanja Fincijevih tekstova, neke ranije predrasude i slutnje potvrdile su mi se, druge su se opovrgnule. Onaj osobni naboj članka iz 1997. prisutan je, nekad manje, nekad više, i u drugim Fincijevim tekstovima, ali zahvaljujući čitanju njegovih knjiga saznao sam, za razliku od 1997., da Finci može napisati i „tvrdokuhani“ filozofski tekst.

Naposljetku, prošle godine, u Cresu na na Cresu – na simpoziju Povijesni svijet u okviru tradicionalnih Dana Frane Petrića – lik Predraga Fincija posve mi se konkretizirao. Naime, susreo sam ga i upoznao uživo, a nastavilo se to i ove godine, opet u Cresu na Cresu.

Ti susreti s Fincijem „od krvi i mesa“ otvorili su mi još jednu dimenziju u upoznavanju s njegovim likom i djelom, tako da sada znam ne samo da fino piše i da fino misli (kaže se „beautiful mind“) nego i da je jako fin čovjek. Sve spomenute dimenzije upoznavanja sa Fincijem pomiješale su mi se – baš kako treba – pa ne znam više reći gdje završava pisac, a gdje počinje filozof, gdje završava filozof, a gdje počinje čovjek.

* * *

Knjiga Estetska terminologija posljednja je objavljena Fincijeva knjiga. I po mnogočemu je posebna, ne samo u kontekstu njegova opusa, nego i u kontekstu estetičke i općenito filozofijske literature na našim jezicima. Franjo Marković, Danko Grlić, Milan Damnjanović, Ivan Focht, Nadežda Čačinovič, Milan Galović – to su neki od autora koji su objavili svojevrsne sume estetike, manjih ili većih ambicija, manjeg ili većeg opsega. FincijevaEstetska teminologija nesumnjivo se svrstava u taj niz, kao i neke ranije njegove knjige, ali od njih se svojim pristupom razlikuje, a neke od njih i nadilazi kvantitetom i kvalitetom. O čemu je zapravo riječ?

Kao prvo, naslov ove knjige mogao bi navesti na pogrešan zaključak. Naime, ova knjiga nije obični leksikon niti obična enciklopedija. Ona, doduše, obrađuje ključne termine (ili pojmove) estetike, ali ne na leksikonsko-enciklopedijski način, u vidu maksimalno sažetih i skraćenih natuknica poredanih abecedno i prema nekom zadanom kanonu „ključnih estetičkih termina“. Finci bira i obrađuje ključne estetičke pojmove logikom discipline(estetike) ili, bolje rečeno, logikom predmeta (umjetnosti) ili, još bolje rečeno, logikom fenomena umjetnosti. A najbolje je to što je knjiga vođena Fincijevom logikom, čime želim reći da se radi o originalnom filozofskom djelu: originalan mu je i pristup mapiranju estetike i pristup pojedinim pojmovima na koje se fokusira.

Vezano uz to, on sam – skromno, kao usput – izriče važnu, promišljenu i ovom knjigom itekako potvrđenu tezu o svrsi i zadaćama estetike i cijele filozofije, koja glasi:

„Zadatak filozofiranja jest definiranje (razjašnjavanje) pojmova, ali ne i davanje nekih neporecivih odgovora: naprotiv, refleksija dokazuje svoju snagu i kada ne odgovara na neka pitanja, a pogotovo kada pokazuje zašto na neka pitanja ne može odgovoriti i/ili kada samim pitanjem otvara mogućnost novih uvida, što je uvijek prisutno u utemeljenom pitanju o ‘prvom’ i ‘posljednjem’, o Bogu i Bitku, o svemu što smatramo presudnim, pa je onima koje interesira umjetnost takvo i pitanje o tome što je tajna i bit umjetnosti.“

* * *

U uvodnom poglavlju, dobro izabrana naslova „Uvod ili pitanje kako“, autor objašnjava o čemu se radi u knjizi, odnosno kako je on zamislio i izveo ovo djelo. A onda slijedi jedanaest glavnih poglavlja koja ovdje ne mogu problematizirati, pa čak ni tematizirati, nego ću samo taksativno nabrojiti naslove poglavlja i podpoglavlja, uvjeren da se već i iz toga može zaključiti kako je širok tematski dijapazon knjige. Naslov svake te cjeline odgovara na pitanje kako, iz čega, po čemu, zašto nastaje umjetničko djelo. Jer: Finci se, s pravom, fokusira na umjetničko djelo kao opredmećenu umjetnost, kao zapis umjetničke tendencije i kao svojevrsnu ličnu kartu bića koje se zove umjetnik.

Naslovi tih cjelina (i u njima obrađenih pojmova) su: „Djelo po ishodištu“ (Oponašanje; Stvaralaštvo; Autonomija; Sloboda; Igra; Izvor; Autentično), „Djelo po umjetniku“ (Duša; Obrtnik; Umjetnik; Genij; Autor; Estetska egzistencija; Tijelo), „Djelo po osjećaju“ (Nadahnuće; Intuicija; Imaginacija; Osjećaj), „Djelo po namjeri“ (Intencija; Stvarno; Ideal), „Djelo po sebi“ (Umjetničko djelo; Jedinstvo; Harmonija; Ritam; Sadržaj; Oblik; Stil; Znak; Jezik), „Djelo po sebi i u odnosu“ (Izraz; Reprezentiranje; Kič; Ružno; Lijepo; Uzvišeno), „Djelo po drugom“ (Ukus; Uživljavanje; Percepcija; Deskripcija; Interpretacija), „Djelo po društvenom“ (Društvo; Politika; Religija; Etika; Institucija; Tržište; Publika; Funkcija umjetnosti) te „Djelo po estetskom“ (Estetika; Estetski odgoj; Estetsko iskustvo; Estetizam; Estetska istina; Estetski sud; Metaestetika).

Svako od podpoglavlja posvećenih pojedinim pojmovima ima istu strukturu: sastoji se od tri paragrafa, a autor u uvodu knjige to lijepo objašnjava:

„(…) u prvom je naznačeno nekoliko bitnih ideja znamenitih mislilaca o onome što se u toj bilješci razmatra, u drugom je ‘diskusija’ o onome što rečeni pojam može biti i njegovo obrazloženje, a u trećem ‘zaključak’, koji bi trebao potvrditi ili opovrgnuti na početku bilješke iznesenu tezu. Svaki od ovdje spomenutih pojmova je ‘moment’ umjetničkog djela, svaki pripada djelu i iz svakoga djelo može biti sagledano i analizirano, ali ni jedan ne obuhvaća sve što je djelo, nego svaki i svi zajedno kazuju o fenomenu estetskog ili o estetskom fenomenu.“

Osim toga, svako od tih podpoglavlja ima na početku istaknut termin na hrvatskom, engleskom, njemačkom, francuskom i talijanskom, kao i istaknutu tezu, koja služi kao definicija pojma koji je u pitanju, a ponekad izgleda kao mala mudrost o predmetu promišljanja, čak i kao aforizam. Primjerice, kod „Oponašanja“ ta čeona teza glasi: „Umjetnost jest ili može biti oponašanje. Kao oponašanje, umjetnost je po nečemu izvan sebe.“

Spomenutih devet glavnih poglavlja ili cjelina autor zaokružuje s dva važna poglavlja (prvim i jedanaestim) koja umnogome približavaju problematiku ove knjige čitaocima i olakšavaju čitanje tekstova o pojedinim pojmovima. Prvo se poglavlje zove „Misliti umjetnost“. U njemu se raspravlja o umjetnosti kao predmetu estetike, o samom pojmu ‘estetike’ te o opsegu tog pojma, s razgraničenjem prema drugim, srodnim disciplinama kao što su filozofija umjetnosti, teorija umjetnosti, sociologija umjetnosti, itd. Jedanaesto poglavlje, pod nazivom „Misliti estetsko“, ustvari je meta-estetičko razmatranje povijesti estetike i drugih pitanja vezanih uz samu estetiku kao filozofijsku ili znanstvenu disciplinu.

Povrh svega, na kraju knjige su donesene „Kratke bio-bibliografije relevantnih mislilaca“, zatim bogata, ali pomno izabrana „Bibliografija“ (s estetičkim rječnicima, priručnicima i zbornicima, knjigama o povijesti estetike i ključnim djelima estetike i filozofije umjetnosti, u potezu od antike do danas), a naposljetku i vrlo korisno „Predmetno kazalo“, te kratka (i, rekao bih, suviše skromna) „Bilješka o autoru“.

Iako je Estetska terminologija vrlo originalno djelo, ono je također pouzdan tumač i vodič kroz široko polje umjetnosti i estetike, tako da može, bez ikakve dvojbe, biti preporučeno kao uvod u estetiku za studente i sve druge koji se žele uputiti u estetiku, pri čemu se ni oni iskusniji neće osjećati zakinutima ili prevarenima čitajući ovu knjigu: ima u njoj itekako mnogo novoga, što može informirati, educirati i prosvijetliti čak i one koji znaju (ili misle da znaju) sve o umjetnosti i estetici.

On sam će reći – hrabreći sebe i druge estetičare, ali i filozofe uopće – „da se nikada, ama baš nikada, ne može na potpuno zadovoljavajući način reći što je umjetnost, jer ona izmiče svakoj definiciji i uvijek je nešto drugo, uvijek nešto drukčije od onoga što je bila. U svakom nastojanju da se iskaže istina, pa i istina o umjetnosti i istina umjetnosti same, ima želje da se kaže ‘apsolutno’, ‘krajnje’, neporecivo, ali sve potvrđuje da u umjetnosti nema ni ‘apsolutnog’, ni ‘krajnjeg’, ni neporecivog. A baš u tome počiva izazov svakom promišljanju o estetskim fenomenima. (…) Nijedan predmet mišljenja nije posljednje mišljenje, kao što ni mišljenje ne može biti i nije posljednja granica mišljenog.“

* * *

Mi koji se bavimo stvarima mišljenja i stvarima pisanja znamo ne samo kako je teško osmisliti i napisati ovakvu knjigu, nego i kako je teško uopće donijeti odluku da se napiše ovakvu knjigu. Za to je potrebno ne samo temeljito (ili čak potpuno) poznavanje određenog područja (ili discipline) kao što je estetika, i ne samo sposobnost sažimanja nepregledne građe u relativno kratke paragrafe koji neće biti površni i banalni, i ne samo ključ za pristup toj problematici (izbrušena metoda i još izbrušenija struktura), nego i – hrabrost.

Zapravo je to prvo što bi trebalo reći o ovoj knjizi i njezinu piscu: za ovu i ovakvu knjigu trebalo je hrabrosti, pa u tom smislu autoru treba čestitati čak i prije nego što se upustimo u procjenjivanje i ocjenjivanje sadržaja knjige.

No, osim što je svjedočanstvo o filozofskoj i spisateljskoj hrabrosti, ova je knjiga također rezultat teškog rada. Naravno, nema velikog djela bez napornog rada. Ali opet, džaba ti marljivost i izdržljivost, ako nema i drugih faktora potrebnih za ostvarenje velikog djela – prije svega, insipiracije.

U poglavlju o inspiraciji (tj. nadahnuću), Finci najprije definira nadahnuće kao „iznenadno, nenadano ukazanje, otkriće ili rješenje“, a onda, kao da se korigira, kaže da je nadahnuće „dugo pripremani trenutak“. A time govori nešto važno i o svojoj knjizi. Ona je upravo rezultat dugotrajnog taloženja teorijskog, praktičkog i poietičkog iskustva, a zatim kreativnog vrenja koje je dovelo do odluke o pisanju jedne ovakve knjige i naposljetku do same knjige za koju je zaista trebalo „zagrijati stolicu“. U spomenutom poglavlju o nadahnuću, Finci – govoreći o umjetničkoj inspiraciji kaže:

„(…) Muze su manja, slabija božanstva. Svaki ozbiljan umjetnik zna da Muze i inspiracija nisu od velike pomoći. Trenutku ‘nadahnuća’ prethodi dugo strpljenje i mukotrpan rad. Osobi ‘sine’ nakon dugih i upornih nastojanja. Ništa ne dođe potpuno nenajavljeno, ništa bez vlastitog truda. (…) Nasuprot mistificiranju inspiracije kao neobjašnjivog i nenadanog poticaja na djelatnost, kao neke vrste percipiranja nadosjetilnog i trenutnog ukazanja, istinsko ‘nadahnuće’ je nešto stalno, nešto što je neotklonjivo prisutno u nadarenoj osobi i u njenoj upornoj, često iscrpljujućoj djelatnosti, a ovaj spomenuti trenutak je rezultat i kulminacija dugog strpljenja i predanog rada, pa u njemu nema mjesta ‘svetoj lijenosti’ i iznenadnom neočekivanom, ničim zasluženom, a trijumfalnom rezultatu.“

* * *

Estetska terminologija je neka vrsta Fincijeve sume estetike, ali nije prvo niti, nadam se, zadnje njegovo estetičko djelo. Autor kaže na jednom mjestu da bi se o svakoj temi otvorenoj u ovoj knjizi mogla napisati posebna knjiga. I to je točno. Neke je on sam već napisao (npr. knjiga Imaginacija iz 2009.), a neke će, vjerujem, napisati, premda ga, kako priznaje, „vuku“ druge teme, na kojima trenutno radi.

Nadam se također da bi Finci svojom knjigom mogao inspirirati i neke druge autore da se odvaže pisati ovakva sistematska estetička djela, djela koja pokazuju estetiku u onom najboljem što ona jest i može biti: estetiku koja nipošto nije nekakvo „mjerenje“ i „odmjeravanje“ umjetnosti, nego mišljenje i promišljanje umjetnosti, a s obzirom na konstitutivnu ulogu umjetnosti za čovjeka, može se reći i – mišljenje i promišljanje čovjekau jednoj suštinskoj dimenziji njegova bitka.

Finci, dakle, prikazuje estetiku u onom najboljem što ona jest i može biti, ali isto važi i za samu umjetnost, jer Finci jasno ukazuje na smisao i vrijednost umjetnosti nakon svih proglašenih „krajeva umjetnosti“, i to prvenstveno ukazujući na refleksivni karakter umjetnosti. Jer: umjetnost nije puka iracionalnost, nego specifična forma racionalnosti, ravnopravna s teorijskom, praktičkom i tehničkom racionalnošću. Druga je stvar to što je konstitutivna uloga umjetnosti za život čovjeka u današnjem svijetu izgubila važnost ili čak nestala, pa se umjetnost ne cijeni nikako ili se pak cijeni onoliko koliko služi kratkoročnim ekonomskim i političkim interesima. Finci svojim pristupom izdiže umjetnost iznad takvih instrumentalizacija i spašava njezinu čast, ali – valja istaknuti – bez mistifikacija, mimo svakog „larpurlartizma“ i istražujući fenomen umjetnosti uronjen u kompleksne mreže svijeta života.

* * *

Imajući u vidu Fincijevu zavidnu spisateljsku produktivnost, ne sumnjam da će nam on podariti još knjiga. No, ta izvjesnost ne prelazi u rutinu i ne izaziva dosadu, jer nikad se ne zna o čemu će Finci, niti kako će to. A tu neočekivanost vezanu za što (predmet) i kako(način) Finci je možda poprimio od same umjetnosti, jer takvom se meni – i općenito i u Fincijevim prikazima – čini umjetnost: kao najneizvjesnija izvjesnost ili, bolje rečeno, kaonajizvjesnija neizvjesnost.

U toj (ne)izvjesnosti umjetnosti, pojačanoj (ne)izvjesnošću promišljanja umjetnosti u dobu u kojemu se propituje i (ne)izvjesnost svake filozofske i znanstvene refleksije, uključujući onu estetičku, svatko tko priznaje neizvjesnosti a teži izvjesnostima trebao bi nabaviti i pročitati Estetsku terminologiju Predraga Fincija, odnosno čitati je i iščitavati. Jer takva je to knjiga: teško je pročitati ju odjednom, a šteta je čitati ju samo jednom.

Tekst donosimo uz autorovo dopuštenje.

Prometej.ba

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close