Uglješa Vuković: Oćutali smo Tuzlu, oćutali smo Sarajevo

Ako je poenta performansa u nas što bolje ćutati i izazvati efekat, moramo priznati da je Republika Srpska izvela vraški zajeban performans…

Autor: Uglješa Vuković

Kada je studentica Jelena Topić danima ćutala na prijedorskom trgu, domaći i regionalni mediji sa zanimanjem su pratili njenu ćutnju, učitavajući joj uporno smislen razlog, kao što je nezadovoljstvo socijalnom situacijom ili protest protiv ratne prošlosti Prijedora.

 

Kada je cijela Republika Srpska, u vrijeme nedavnih socijalnih protesta, zanimljivo ćutala, niko od domaćih medija nije ponudio neki od razloga koji su ponuđeni nekoć Jeleni. Niko se nije usudio tu zajedničku ćutnju, koja je slomljena tek u nekoliko kratkih navrata, okarakterisati simptomatičnom, iznenađujućom ili čak demonstrativnom. Priča bi zasigurno bila zanimljiva auditorijumu. Sušti senzacionalizam bi bio pustiti u eter tvrdnju da prosvjedi ipak postoje i u našem entitetu, jer se javno ćuti uporno i izdašno, dok se u drugom dijelu zemlje javno i bijesno govori o onome o čemu se u nas svaki dan tiho i intimno priča na kafama. O aferama onih u vlasti, redovima nezaposlenih, prevarenim radnicima, korupciji…

 

Mediji ipak nisu ponudili niti jednu od kvalifikacija kolektivnoj ćutnji, ne zanimajući se uopšte za njen karakter i sudbinu hiljada onih što su ćutali u vrijeme bh. socijalnih demonstracija. Svojevremeno im je mnogo zanimljivija bila jedna mlada djevojka što stoji na trgu, „plemenito“ odbijajući svaku političnost. Hiljade ostalih što ćute nemaju valjda taj potencijal mladosti, svježine i sigurne nepolitičnosti. Možda bi na ponudu medija da se ispolitizuju vlastitom pričom o vapećoj nepravdi mogli odgovoriti pričajući o svojim socijalnim mukama, niskim penzijama, otpremninama, pljačkaškim privatizacijama… Jednom riječju, imali bi šta reći.

 

No, to onda već ne bi bila „umjetnost“,  kako je vide mediji i djevojka što ćuti. Sve bi uprljali ti mizerni, ćutljivi, sumnjivo apolitični, sa svojim bijednim malim ljudskim pričama. Platama koje ne primaju. Mitom koji plaćaju na svakom koraju. To nije larpurlartizam Srpske sa prijedorskog trga. To je prozaična prizemnost. Gadost. Svakodnevnost. Tu nema šta da se „iskomunicira“, a peformans je komunikacija apolitičnom ćutnjom kako je medije naučila studentica. Ipak, iako ih mediji, u njihovoj dosljednoj ćutnji dok zemlja gori, nisu blagonaklono registrovali kao mladu apsolventicu, vlast jeste, te su oni što ćute svojom ćutnjom, paradoksalno, određivali u mnogo čemu tijek događaja.

 

Ako je poenta performansa u nas što bolje ćutati i izazvati efekat, moramo priznati da je Republika Srpska izvela vraški zajeban performans, primijetili to naši mediji ili ne. Oćutali smo Tuzlu. Dobro, mirno smo se okupili i prošetali balone, potvrđujući da smo u saglasju sa premijerkom i njenom predstavom demokratije mirnih protesta u apsolutno sređenoj sredini koji završavaju sa novčanom kaznom demonstrantima.

 

Onda smo oćutali i Sarajevo. Ovdje moram primijetiti nagovještaj ospoljene subverzije. Niko nije pokazao bol zbog arhivske baštine, iako je Nebojša Radmanović javno tugovao. Osim ovog incidenta, demonstrirali smo saglasje sa vladajućom elitom. Sve vrijeme naše zajedničke ćutnje, predsjednik je nervozno obigravao oko nas, idući čak i do Beograda na konsultacije, praveći od sebe sumnjivo lice pred jednom posve regularnom tišinom.

 

Onda je neka mladež u Bijeljini galamila, prijeteći da moramo ćutati još bolje. U dnevniku Jelene Topić „Kako ćutati u Republici Srpskoj“ piše da su se i njoj dešavale slične stvari na prijedorskom trgu. Ono, prilaze ti svakakvi neugodni ljudi i agresivni klinci dok ćutiš. Koliko sam shvatio iz njenog priručnika, bitno je samo dostojanstveno produžiti ćutanje. Tako je i bilo. Predsjednik je sastavio i izjavu sa Vučićem, utvrđujući da smo stabilni i da ćutimo, što ga je opet izložilo sumnji. Mi smo već bili zakleto stabilni i ćutljivi.

 

Ali nevjernici i dalje ne vjeruju da je performans ćutnje Srpske apolitičan, kao i prethodni rad prijedorske studentice.  Smatram da ovdje mediji opet nisu pošteni prema našem kolektivnom performansu, za razliku od ranijeg indivudualnog primjera ćutnje. Dobro se sjećamo kako je preteča ovdašnje ćutnje bila pozvana i u dnevnik da se objasni, oćutavši i tamo pitanje voditelja.

 

Kolektivna ćutnja u vrijeme aktuelnih socijalnih nemira otišla je korak dalje. Ona ćuti van vodećih medija. U dnevniku joj ne dopuštaju da javno ćuti. Niko je ne objašnjava. Svi je izbjegavaju. Pojedini optimistično tvrde da ćemo i mi iz Srpske progovoriti. Da ćemo i mi svoj plenum pronaći. Mi i dalje ćutimo. U Federaciji gore zgrade i auta. Mi smo se odlučili da gore jezici. Prvo nazivaju nasiljem. Nas ne imenuju. Vi sad probajte zamisliti ko je opasniji.

 

U analizi svog rada „Glasno ćutanje“, uzimajući u obzir sadašnje rezultate primijenjene umjetnosti na koju su se odlučili njeni sugrađani širom Srpske, autorka će moći istražiti i domete glasnog ćutanja u sredini kakva je naša. Primijetio sam da je zanima socijalna interakcija, pa će se sad moći zapitati, u svom uvjerenju da je pojedinac moćan u zamišljenim socijalnim interakcijama, da li je možda moguće socijalno stanje učiniti vidljivim trpeljivom i sasvim običnom ćutnjom?  Ili je bolji recept zapaliti vladu? Ne znam koliko ovo aktuelno pitanje tišti naše umjetnike, s obzirom da je politika uglavnom doživljena kao gadna, neplemenita, a iznalasci metoda borbe čine se trivijalnim u poređenju sa npr. skype ćutanjem u centralnom dnevniku.

 

Da rezimiramo ishod, upoređujući dvije ćutnje sa kojima se suočavamo. Ne-politična Jelena Topić obratila se javnosti, na koncu svega, jednim veoma političnim objašnjenjem da je njeno ćutanje ne-politički performans „Glasno ćutanje“, odosno njen ne-politički autorski rad, kao ne-politične apsolventice, valjda ne-politične Akademije umjetnosti. Autorka je dakle negirala eksplicitni politički karakter  svog rada, smještajući ga u intimističke predjele, uglavnom navodeći postfestum lične doživljaje i iskustva nastale kao reakciju na njen performans. Iako je konkretna i otvorena političnost odlučno negirana, autorka je u svom dnevniku, u dobro poznatom maniru „politički neutralnog“  domaćeg intelekta, lamentirala nad mogućnostima djelovanja, socijalnim interakcijima i angažiranošću, ističući fraze kao što je: „Pojedinac nije nemoćan, a u interakciji sa društvom može biti vrlo moćan.“

 

Višednevno ćutanje Srpske, u vrijeme protesta u Federaciji, okončalo je svoju ćutnju sa tri tačke, za razliku od svoje prethodnice. Niko se nije  oglasio, kao u radu J. Topić, da projekat nije politički motivisan ili da je u pitanju promocija bilo koje političke opcije ili ideje. Domaći vlastodršci lagodno su mogli posegnuti da utvrde ovu očevidnost, bez odlaska u Beograd i dramatičnih scena, čime su na kraju otkrili koliko ne vjeruju u prirodu ovdašnje ćutnje i stabilnosti. To navodi na zaključak da je svaki gest, pa i najponiznijeg naklona, potencijalno opasan i sumnjiv pred korumpiranom elitom, što se guši u svojoj paranoji, te da se može izvrnuti u znak pobune.

 

Nazirati konture opisanog ćutanja, kojeg se naša vlast boji, lako je. Možete ga fizički opipati na prvom prolazniku. Međutim, davati sigurne ocjene o njemu je već zahtjevan poduhvat. Usudio bih se samo reći da, za razliku od ćutljive Jelene, ovi ćutljivci stvarno ćute. Njihova ćutnja nema izvjesni kraj, kao igrokaz sa gradskog trga. Oni zasigurno ne vjeruju u frazu „pojedinac nije nemoćan, a u interakciji sa društvom može biti vrlo moćan“. Bar ne kada im to tako pitko i sigurno kažete, dok tvrdite da ste nepolitični.

 

Napredujući u svojoj ćutnji svakim danom, oni su otišli isuviše daleko da bi vjerovali u fraze. Neki se tješe da su mirni i demokratični kao skup podrške u Banjaluci. I osjećaju potrebu da to saopšte. Neki im pak paranoično ne vjeruju, pa se nemirno vrte, putujući do Beograda, buncajući  ime Nataše Kandić i šaljući grupu nasilnika u Bijeljini na njih. I osjećaju da je neophodno da djeluju. Ovo nije uopšte neobično, jer ako uporno izvrćete realnost, kao što to čini naša politička elita, susrešćete sa jednoč sa zagonetkom – da li vjerovati ljudima što samo ćute. Jesu li oni ljudi sa balonima u Banjaluci stvarno nosili samo balone?

 

Ogled kolektivne ćutnje se ne završava, za razliku od studentskog rada, a u njega će se već svojim reakcijama upisivati uplašena elita, otkrivajući se, dok konačno ne progovorimo. Ako se na kraju još bude uopšte imalo šta reći.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close