Omaž dana
U SPOMEN: DŽEMAL EFENDIJI SALIHSPAHIĆU- MOM HODŽI, UČITELJU I PUTOKAZU
Teško je naći riječ koja bi mogla obuhvatiti širinu jednog života kakav je bio život profesora Džemal efendije Salihspahića. Neke ličnosti ne stanu u rečenicu, ne mogu se svesti na biografiju, niti zatvoriti u granice jednog vremena. One se žive, pamte i prenose iz srca u srce, iz pogleda u pogled, iz dove u dovu. Takav je bio moj hodža: rodjak, komšija, brat, prijatelj i više od svega, učitelj koji je ostavljao trag ne na papiru, nego u ljudima.
Rođen na Velikom Čajnu – Čajangradu, kako je s posebnom toplinom volio kazati, ponio je iz tog brdovitog kraja onu tihu čvrstinu koja ne traži pažnju, ali ostavlja dubok utisak. Bio je sin Ibrahima, vrsnog stolara i čestitog domaćina, i majke Hatidže, žene čiste vjere i blagosti. Iz te kuće ponio je ono što nijedna škola ne može dati: odgoj koji oblikuje čovjeka prije nego ga znanje uzdigne.
A onda je znanje došlo. I to u punini. Medresa u Sarajevu, gdje je ponio titulu efendije, a potom i Filozofski fakultet, gdje je stekao zvanje profesora. U njemu su se susrele dvije rijeke: vjerska i svjetovna, i nisu se sudarile, nego su se ulile jedna u drugu, dajući plodnu vodu generacijama koje su dolazile. Bio je most, rijedak i dragocjen, između onoga što se uči i onoga što se živi.
Ali, njemu nisu bile važne titule. Najdraže mu je bilo kada bi ga neko nazvao “hodža”. U toj riječi je bila njegova suština. Jer hodža nije samo onaj koji predaje. To je onaj koji bdije nad tuđim putem, koji prati, ispraća i dočekuje. I mene je ispratio iz našeg sela, s dovom i preporukom, kao da šalje dio sebe u svijet. I mene je dočekivao, s istom brigom, istim pitanjima, istom radošću što se znanje vraća tamo odakle je krenulo.
Na našem posljednjem susretu, u petak 17. aprila 2026. godine, njegove riječi su bile tihe, ali teže od svega što se može izgovoriti. U očima su mu bile suze, ali ne suze slabosti, nego suze ispunjenja. Govorio je o trenucima kada me ispraćao, o ponosu koji je osjećao. I tada sam znao: moj hodža se sprema na put. Onaj konačni. Onaj na koji se ide sam, ali nikad bez onoga što je čovjek nosio u srcu.
Bilo je teško, ali i časno, biti tu da ga ispratim. Kao što je on mene ispraćao u svijet, tako sam ja njega ispraćao u vječnost. S dovom da ga Milostivi primi među Svoje zadovoljne robove, i da on bude zadovoljan Gospodarom svojim.
Volio je život. Ne onako kako ga vole oni koji se za njega drže, nego kako ga vole oni koji ga ispunjavaju. Do posljednjeg daha bio je u hizmetu – neumoran, posvećen, tih u svojoj veličini. Govorio je o planovima, o Čajangradu, o medresi, biblioteci, o domu za stare koji je ostavio kao amanet. Kao da ni smrt nije bila kraj, nego samo predaja baklje onima koji dolaze.
A najviše je volio svoje učenike. Njima je davao sve – znanje, vrijeme, iskustvo, ali i ono što se ne može naučiti iz knjiga: mudrost sabranu u kratkim riječima, u aforizmima koji ostaju da žive dugo nakon što glas utihne. Učio ih je kako da misle, ali još više kako da budu.
Draga braćo muslimani, Bošnjaci, danas ne ispraćamo samo jednog čovjeka. Ispraćamo jedno vrijeme, jednu školu, jedan način življenja islama koji se ne nameće, nego svijetli. Profesor Džemal efendija nije imao silu sultana da osvaja zemlje, ali je imao ono što je veće od svake sile, a to je moć da osvaja srca. I ta osvajanja ne blijede. Ona ostaju u svakom učeniku koji će ga spomenuti, u svakoj dovi koja će se za njega proučiti, u svakom dobru koje je iz njega proisteklo.
Dok god Bosna bude pamtila sebe, pamtit će i njega. Na ovom brdovitom Velikom Čajnu, u haremu džamije, u tišini učionica njegove medrese, u pričama koje će se prenositi. On će biti tu.
Jer neki ljudi ne odlaze. Oni se samo vrate svome Gospodaru.
Inna lillahi ve inna ilejhi radži’un.
El-Fatiha!!
