Zanimljivo je kod osmomartovske priče da je nastala na iskustvu nemoći žena radnica, iz tog i takva iskustva nemoći i bezvrijednosti proizlazi njihov otpor, protest i bunt. Iz manjka, iz nevidljivosti, iz nevrednovanja
U mjesecu martu rado se vraćamo u onaj trenutak kada su slabo plaćene žene radnice rekle: naš rad vrijedi više, mi vrijedimo više, i ovako više ne ide. Sve od tog trenutka priča se umnažala i na različitim stranama svijeta različito odvijala, ovisno o kontekstu, različito se i prepričavala, ovisno o interesima društva. Kod nekih se ta priča pretvorila u proslavu, proslava u kič, kod nekih u parodiju, a nekima je bila pogonsko gorivo u ostvarenje vizije pravednijeg svijeta za sve, ne samo za žene. Nekima je to postalo proaktivno sjećanje na one žene koje se bore za veće dnevnice, na one koje se bore protiv dječjeg rada, na one koje idu tamo gdje je najgore.
Tako su mnoge imenovane i neimenovane žene počele saditi stabla u čijoj sjeni mi danas sjedimo. To je za mnoge od njih imalo svoju cijenu, a najskuplja koju su mogle platiti je bila ta, da u sjeni vlastitih stabala nisu uživale
Zanimljivo je kod osmomartovske priče da je nastala na iskustvu nemoći žena radnica, iz tog i takva iskustva nemoći i bezvrijednosti proizlazi njihov otpor, protest i bunt. Iz manjka, iz nevidljivosti, iz nevrednovanja. To što su one nitko i ništa i toliko vrijede na tržištu rada i u očima zakona, dalo im je za pravo, iako su nitko i ništa, da imaju što za reći. I to pravo traže. Za sebe i druge. Tako je počelo, iako nije počelo iz ničega. Tako je počela institucionalizacija. Imala je svoje prethodnice u abolicionistkinjama koje su zahtijevale ukidanje ropstva, kasnije se nastavila u borbi protiv ropstva na radnom mjestu, pa u borbi protiv ropstva neplaćenog kućnog rada, borbi protiv međurasne segregacije, borbi protiv segregacije među spolovima, u kući i na poslu, u plaćama. Tako su mnoge imenovane i neimenovane žene počele saditi stabla u čijoj sjeni mi danas sjedimo. To je za mnoge od njih imalo svoju cijenu, a najskuplja koju su mogle platiti je bila ta, da u sjeni vlastitih stabala nisu uživale. Kršćanske vjernice u borbi protiv ropstva ukazivale su na biblijske žene koje donose oslobođenje cijelom narodu, poput Mirjam, Debore, Hulde i Estere, u borbi za pravo glasa ukazivale su na pasus koji govori ženama da šute i baš preko njega rekle: to samo znači da je postojalo vrijeme u kojem smo bile glasne pa nas je autoritet „odozgor“ morao ušutkati, i to pravo na glas sebi i drugima opet zahtijevamo. Jer sve što niječe ljudsko dostojanstvo, nije i ne može biti božansko.
Tako je to sve počelo i danas se nastavlja, mnoge su feministkinje i oko nas prisutne. Čini mi se važno sjetiti se bar nekih od njih i s ovih naših prostora. Feminizam se u nas u posljednjih tridesetak godina prilagođavao potrebama „terena“, pa je meandrirao oko sukobljenih nacija, „lizao“ rane rata, provodio mirotvorne aktivnosti, živio uz povratnike na svoja stara, opljačkana kućišta, nastojao poboljšati ekonomsku situaciju povratnika, da bi kasnije lobirao na uspostavljanju zakonske regulative oko zaštite ženskih ljudskih prava, utjecao na promjenu i donošenje novih zakona, štitio civilne žrtve rata, utjecao na donošenje zakona o civilnim žrtvama rata, davao institucionalnu podršku žrtvama nasilja prema ženama, imenovao strukturalno nasilje, utjecao na vidljivost žena u politici i javnom životu. U našim ratom i poraćem oštećenim društvima nudio je viziju mirnijeg i boljeg svijeta. Nije bio jedan feminizam, nego mnogi, ovisno od sredine i njenih uvjeta. Najbliži je definiciji što je donosi teologinja i mirovna aktivistkinja Anna Raffai u svojoj doktorskoj disertaciji o feminističkoj teologinji oslobođenja Dorothee Sölle: „feminizam je pokret kojem je stalo do novoga svijeta, nove kulture, čiji sustavi uređenja i simboli nisu jednostrani, nisu ni samo ženski; ni samo muški; nego cjelovito ljudski, u kojem vrijednost i uloga čovjeka u društvu ne određuju ni rod, ni rasa, ni bilo koje obilježje, osim njegova ljudstva“.¹
Na našim je prostorima feminizam u posljednjih tridesetak godina antimilitantni i antinacionalistički pokret. Kod žena koje ga prakticiraju iz religioznih uvjerenja, on je i ekumenski i međureligijski otvoren. Naše feministkinje su one što su išle onamo gdje je najgore, to su one što su tražile oprost u ime svoga naroda, sjetimo se samo „Žena u crnom“ iz Srbije i njihova poklonstva na mjestima svih naših genocida.
To su i one što su tješile izgnane, hranile gladne. To su one što su vraćale smisao i dostojanstvo silovanima. One što su dale sklonište onima u bijegu od nasilja i batina. Sve one što su slušale, tješile, liječile. One što vas neće procijeniti po imenu, podrijetlu, spolu. One nisu protiv života, kako ih se pojednostavljeno ocrnjuje. Uvijek su za život. One što se stave u kožu drugoga, razumiju, ćute, ne osuđuju. Djelić njihovih priča, iskustava i silna angažmana, dovoljan za par ljudskih života, zabilježen je u knjizi islamske feminističke teologinje Zilke Spahić Šiljak, Sjaj ljudskosti. Životne priče mirotvorki iz Bosne i Hercegovine.² Žene su to iz različitih društvenih sredina, Zenice, Mostara, Banje Luke, Bosanskog Grahova, djeluju iz različitih uvjerenja, neke pokreće religija, neke sekularni humanizam, a sve zapravo povezuje vizija mirne i prosperitetne budućnosti za sve, ne samo za žene. Ostalo pročitajte sami. Naravno, to su samo neke od žena, ima njih još, koje sade stabla mira u našim sredinama. Veliko im hvala. Možda nas potaknu da i mi koje zasadimo.
Upravo islamske teologinje, poput Sabihe Husić i Zilke Spahić Šiljak, iz vlastite perspektive i vizije prijateljstva među spolovima crpe nadahnuće, djeluju naime iz uvjerenja kako su žene i muškarci, prema kur’anskoj etici prijateljstva, na putu ostvarenja pravednijeg svijeta za sve, i da je to dužnost vjernika
Taj silan rad ne bi mogao biti ostvaren da nisu imale podršku od prijatelja, feminista, koji su prepoznali taj rad važan za društvo i/ili religijsku zajednicu u cjelini. Upravo islamske teologinje, poput Sabihe Husić i Zilke Spahić Šiljak, iz vlastite perspektive i vizije prijateljstva među spolovima crpe nadahnuće, djeluju naime iz uvjerenja kako su žene i muškarci, prema kur’anskoj etici prijateljstva, na putu ostvarenja pravednijeg svijeta za sve, i da je to dužnost vjernika. Samo neki od prijatelja i feminista koji su prepoznali važnost feminističke teorije i prakse u promišljanju, zamišljanju i ostvarenju egalitarnijeg svijeta bili su, između ostalih, Franjevački institut za kulturu mira iz Splita koji je podržao istraživanje feminističke teologinje s. Rebeke Jadranke Anić o nasilju u obitelji. Istraživanje se bavilo delikatnim pitanjem utjecaja krivo interpretirana religijskog nasljeđa na živote zlostavljanih žena, na njihovo ostajanje unutar nasilnih odnosa zbog teologije križa s oltara krivo posredovane, jer ako je Krist trpio, i one trebaju križ nositi.³ Upravo suprotno. Religijskim nasljeđem i njegovim utjecajem na odsutnost žena u javnom i političkom životu bavilo se istraživanje Zilke Spahić Šiljak, Žene, religija i politika: Analiza utjecaja interpretativnog religijskog naslijeđa judaizma, kršćanstva i islama na angažman žena u javnom životu u Bosni i Hercegovini. Bilo je podržano od feminista u IMIC-u, Internacionalnom multireligijskom i interkulturalnom centru Zajedno, Sarajevo. U knjizi Žene, religija, politika pokazuje kako tradicionalna patrijarhalna tumačenja monoteističkih religija jednako negativno utječu na odsutnost žena u političkom i javnom životu. Unatoč postojanja egalitarnih rodnih odnosa u svetim knjigama, sve tri religijske tradicije u BiH istom ustrajnošću odbacuju egalitarne rodne modele a promoviraju patrijarhalni princip i mušku dominaciju. Zorno pokazuje kako patrijarhat nadvladava svetost i egalitarnost religijske tradicije i prožima cjelokupnu kulturnu stvarnost. Stoga ona iz riznice svetih tekstova iznosi najbolje, egalitarne rodne odnose, ne poništava razlike, niti ih umanjuje, nego vjerničkom i intelektualnom čestitošću u drugim religijskim tradicijama traži prijatelje i suradnike za gradnju humanijega društva. Jer izostanak žena iz sfera političkog života i odlučivanja rezultira izostankom socijalnih politika. A bez njih pati društvo u cjelini.
Među prijateljima izgradnje kapaciteta ženskog aktivizma kroz educiranje bilo je i „Svjetlo riječi“ sve do 2013. godine i promjene uredničke politike, a sve dotad bio je validan katolički časopis u regiji koji je objavljivao i feminističke tekstove, u vidu redovitih kolumni Rebeke Anić, ali i drugih žena o temama kao što su feminizam/feminizmi, percepcija feminističke teologije u Hrvatskoj te njezine značajke i doprinosi, crtice o biblijskim ženama, najnovija istraživanja iz feminističke hermeneutike biblijskog teksta, antropologija žene, utjecaj crkvenog učiteljstva na položaj žene i nasilje prema ženama.
Sve što su dosad feministkinje učinile i još uvijek čine teško bi se postiglo bez logističke i financijske potpore mreže donatora, agencija, a jedna među njima, naročito aktivna na našim prostorima je „Ekumenska inicijativa žena“ iz Omiša, pa ukoliko vas dlanovi zasvrbe, u želji da neko stablo i zasadite, zavirite na njihovu stranicu. Imaju mrežu partnerskih organizacija ama baš posvuda. Čudo jedno.
Puno bi se još toga moglo i reći i napisati o aktivizmu žena i feministkinja u nas, ostavljam to ovako načeto i otvoreno za neka nova, vaša istraživanja. E da, ako vas baš to i zanima, EIŽ iz Omiša i to podupire i financira, znanstvene projekte žena. Sretno!
Od mene toliko, sretan vam mjesec žena, kako se to odnedavna kapitalistički reklamira. Umjesto hvatanja u zamke kapitalističkih matrica, primimo se sađenja stabala.
Roberta Nikšić, polis.ba
¹ Ana Raffai, Nenasilje u teologiji oslobođenja Dorothee Sölle, doktorski rad 2017, dostupno na: Nenasilje u teologiji oslobođenja Dorothee Sölle
² Zilka Spahić Šiljak, Sjaj ljudskosti. Životne priče mirotvorki iz Bosne i Hercegovine, TPO Fondacija, Sarajevo 2015, 328 str.
³ Bože Vuleta (ur.), Nasilje nad ženama. Teološko-pastoralni vid, Split, Franjevački institut za kulturu mira, 2006., Rebeka Jadranka Anić, „Demitologizacija nespojivosti ljubavi i nasilja u obiteljskom kontekstu: teološki pristup“, Crkva u svijetu, 45 (2010), str. 193-217, dostupno na: Demitologizacija nespojivosti ljubavi i nasilja u obiteljskom kontekstu: teološki pristup
