Šta, realno, Sarajevo može uraditi u slučaju da Dodik stvarno raspiše referendum?
Piše: Sead Numanović
Milorad Dodik ponovo je uzburkao strasti najavom da će pokrenuti pregovore o otcjepljenju entiteta RS iz Bosne i Hercegovine.
“Dolazim ovdje i predlažem akt o referendumu, makar to bio i moj posljednji čin”, rekao je Dodik jučer za govornicom entitetske skupštine.
Dan prije, imao je susret s ministrom odbrane Srbije Nebojšom Stefanovićem.
Zvanično Sarajevo reagiralo je očekivano.
Napuhani političari su ga čak i izazivali da to uradi.
No, šta ako Dodik konačno ispuni obećanje?
Koja će ga to sila zaustaviti? Ko će ga uhapsiti, zatvoriti, osuditi i strpati iza rešetaka do kraja života?
Šta to Federacija, probosanski politički blok, bošnjačke stranke… imaju? Koji je to adut u rukavu?
Krenimo redom u razlaganju najgoreg scenarija.
Dodik raspiše referendum!
U ishod ne treba sumnjati. Postidjeli bi se i sjevernokorejski i bjeloruski diktatori!
Raspisivanje referenduma o otcjepljenju entiteta RS je objava rata.
Šta je realna reakcija Sarajeva na to?
Poziv međunarodnoj zajednici da intervenira i međusobni brutalni verbalno-politički rat o tome ko je kriv za to.
Šta je međunarodna zajednica?
U našoj percepciji to su SAD i Evropska unija. Zadnji put smo dobro iskrvarili i sabijeni smo na jedva trećinu teritorije Bosne i Hercegovini i, nakon genocida, dovedeni za pregovarački stol s dželatima kojima smo morali dati krvave ustupke. I to sve s ustrojenom armijom od 250.000 ljudi koja je počela oslobađati teritorije, ali je narod bio doveden na ivicu istrebljenja.
Iz Evropske unije bi automatski došao odgovor u kojem „mole sukobljene strane da pregovaraju“. U toj poruci bi bio sadržan i prećutni pristanak na rezultate referenduma.
Srbija bi skočila na noge šaljući javne pomirljive poruke i „tajne“ kontingetne oružja i dobrovoljaca.
Hrvatska bi bila u istinskom predratnom stanju s Hercegovinom popunjenom „onim čime treba“.
SAD bi, zajedno s EU, Dodika izopćili iz političkog društva zabranjujući mu putovanja tamo gdje inače (rijetko) ide ili uopće ne ide i zamrzli (nepostojeću) imovinu.
U Vijeću sigurnosti rezolucija o osudi referenduma i otcjepljenja entiteta RS ne bi prošla, jer bi je blokirale Kina i Rusija.
Turska bi bila bijesna. Prijetila bi na sve strane, po uzoru na Krim, i – ništa ne bi uradila. Zvanična Ankara bi ustupke tražila na nekoj drugoj strani.
Niko, zvanično, ne bi priznao RS, ali bi faktičko stanje ostalo, kako to vidimo u rastućem broju slučajeva.
Institucije Bosne i Hercegovine bi se raspale kao kula od karata.
U njima bi ostali Bošnjaci i po koji Srbin i Hrvat.
Dodik, kao i Čović, godinama pripremaju teren za ovakav scenario.
Alija Izetbegović je cijeli svoj politički život upozoravao da se ne smijemo umoriti od borbe za Bosnu i Hercegovinu. A mi smo se davno umorili.
Borba za Bosnu i Hercegovinu je višesmjerna. Ona znači i predan rad na ispravnom radu institucija od vrha do dna, a to se postiže postavljanjem na pozicije najsposobnijij, a ne najpodobnijih. To, naravno, nismo učinili. Svaka probosanska stranka (a tu su i ove bošnjačke), bez izuzetka provodi negativnu kadrovsku politiku instalirajući na ključne pozicije klimoglavce.
Borba za Bosnu i Hercegovin znači predani rad na međunarodnoj sceni. Lobiranje, povećavanje broja jakih prijatelja, principijelan rad… Naša diplomatska služba je, s par časnih izuzetaka, od zla oca i još gore matere!
Borba za Bosnu i Hercegovinu znači i neprestano usavršavanje.
To uključuje i odbrambene potencijale.
U proteklih par godina svjedočili smo opasnom sijanju iluzija o premoćnosti naše vojne industrije.
Borba za Bosnu i Hercegovinu znači i akciju. Stalnu, inovativnu, nepokolebljivu.
Mi smo u stalnoj reakciji, defanzivi i međusobnoj rastućoj zavadi.
Sve to stabilno vodi u raspad države i nestanak.
Tačka!
politicki.ba
