KAKO BAKIR ŽELI PROMIJENITI KARAKTER RATA
Nije isključeno da su dva prigodna mitomanska događaja (odbrana Igmana i Izetbegovićev rođendan) međusobno idejno povezana i vremenski usklađena u svebošnjačke mubarek dane.
„U Sarajevu se raskošnije i sadržajnije nego ikada do sada obilježavao magloviti, difuzni događaj nazvan “Odbrana Bosne i Hercegovine Igman 2021”. Kažem, magloviti, jer nije sasvim jasno na koji se “istorijski događaj” cijela ta trodnevna patriotsko-stranačka parada i vjersko-edukativna šarada referira“, piše Senad Avdić u svom osvrtu objavljenom u Slobodnoj Bosni pod naslovom „Bošnjački “čuvari sjećanja” ovih dana krivotvore i uljepšavaju sliku tragičnih ratnih događaja na Igmanu i pripisuju sebi zasluge koje nemaju“.
NE SPAVAJ ŠEJTANE!
„No, ne lezi vraže (i ne spavaj šejtane!)“, nastavlja Avdić i dodaje „paralelno s “herojskom odbranom Igmana” stranačka infrastruktura istovremeno je na nižim razinama, skromnije, ali ne baš u krugu familije, obilježavala rođendan Alije Izetbegovića pa, poznavajući hinjavu, prigušenu, “mehku” permanentnu kampanju draškanja kulta ličnosti “prvog u Bošnjaka”, nije isključeno da su ta dva prigodna mitomanska događaja (odbrana Igmana i Izetbegovićev rođendan) međusobno idejno povezana i vremenski usklađena u svebošnjačke mubarek dane čisto zbog ekonomičnosti“.
„Ako “Igmanska bitka” može i o čemu svjedočiti i bilo šta ilustrirati, onda je to krvavo plaćanje posljedica čiji su uzrok odluke jedne (te iste) diletantske, nesposobne, autoritarne, neodgovorne poltičke i državne strukture, koja nikada nije željela izgraditi principe institucionalnosti i odgovornosti, bez kojih je svako vođenje države “mačije jebalište”. Borci koji su koliko-toliko svojim životima usporavali napredovanje Mladićeve soldateske, vadili su kestenje iz vatre, koju je prethodno zapalila i održavala u životu bošnjačka vlast iz Sarajeva. Kao što su tada, prije 30 godina, nedužni vojnici i policajci plaćali životima ceh za haos, bezvlašće, kriminal, šverc kojeg su proizveli razni juke, zuke, rekići, šaje, delalići, silver foxovi… danas se hrvamo sa posljedicama odluka osoba sličnog profila i poslovno-političke filozofije i prakse, bilo da je riječ o respiratorima Fadila Novalića i Fikreta Hodžića, šupljim diplomama Osmana Mehmedagića ili zatvorenim tunelima Adnana Terzića…“ zaključio je Avdić u svom osvrtu na igmansku manifestaciju.
SANDŽAČKO ČUDO OTPORA
Ono što je Avdiću promaklo jeste činjenica da je imam ratne džamije na Igmanu Harun Hodžić, vjerovatno jedan od najvećih krivotvoritelja ratne povijesti. On je u svojoj knjizi „Sedžda na čistoj bosanskoj zemlji“ objavio jednu od najveći laži u ratu. Naime, on tvrdi da je kao borac jedinice „Fatih“ sam, po cičoj zimi, sa Igmana ušao u opkoljeno Sarajevo. Kako tvrdi prošao je nečujno sve „neprijateljske položaje“ kod Trnova i Lukavice, da bi se niz padine Trebevića spustio u opkoljeno Sarajevo. On je ovaj podvig, kako piše, učinio bez ičije direktive i naređenja i bez ikakvog „ratnog zadatka“.
Na osnovu ove laži Nedžad Ajnadžić, a po preporuci šejha Halila Brzine, postavlja ga za direktora ratnog muzeja „Tunel“, da bi u sklopu istih poslova, evociranja ratnih sjećanja, postao i glavni imam i hatib ratne džamije na Igmanu. Tako je njegov karijerni put iz pešterske vukojebine Leskove do Igmana veći podvig i čudo „sandžačkog otpora“ nego stvarni „ratni put“ jednog pripadnika Armije BiH. Ovakav lažov je tvrdio da se borio sa Bakirom Izetbegovićem „rame uz rame“.
Danas je pripadnik stranačkih falangi ili „odreda smrti“ koji se šepuri po društvenim mrežama u društvu kriminogenih „gazija“ i zastrašuje nepoćudne Bošnjake.
(TBT)
