U povodu 176. godišnjice od otkrića fotografije: Šta je fotografija

Postupak dagerotipije s kojim je ekperimentisao u januaru 1839. Francois Arago je opisao 19. avgusta iste godine. Upravo taj dan se smatra danom rođenja fotografije

(PIŠE: Faruk Ibrahimović – Oslobođenje)

U svijetu kojim dominiraju vizualne slike, fotografija je postala skoro nevidljiva. Ona je jedan od općih predmeta koji svakodnevno prelazi iz ruke u ruku. Ipak, taj opći status prikriva njenu suštinsku kompleksnost, jer mi još uvijek postavljamo pitanje: Šta je fotografija?

Tokom devetnaestog stoljeća možemo pratiti njen stalni (iako neravnomjeran) proces promjena koje su proizvele pravi mozaik fotografskih formi i procesa. Sve je to bilo u svrhu uspostavljanja strukture i institucije fotografije na čemu se ona bazira. I fotoaparat se brzo mijenjao. Ručno pravljeni fotoaparat od drveta i mesinga koji je koristio Talbot bila je prosta stvar. U biti bio je to objets d'art, a ne tehnički uređaj. Dizajn fotoaparata ističe jedan od najočiglednijih i još problematičnijih aspekata razvoja i prihvaćanja fotografije kao kulturološkog postupka. S jedne strane lijepo izrađeni, ali skupi fotoaparat Talbota, a s druge strane njegova dostupnost. Već 1884. godine (uglavnom u SAD-u) George Eastman proizveo je rol-film, a četiri godine kasnije i prvi fotoaparat Kodak. Ime je odabrao jer se lako izgovara na svim jezicima svijeta. To je bio mali fotoaparata s ekspozicijom od 1/25 sekunde s fiks-fokus objektivom. Bio je jeftin i lak za korištenje. Kodak je lansirao slogan: “Vaše je da pritisnete okidač, naše je da uradimo ostalo”. Godine 1900. izašao je novi model Brownie koji je koštao samo jedan tadašnji dolar. Fotografija je postala opća stvar i bila je dostupna svakome. Postala je najpokretljiviji i najdostupniji oblik vizualne umjetnosti. Fotografije i fotoaparat, bukvalno, mogu se nositi u džepu.

Transparentna koverta

Šta je, onda, fotografija? Ona je u najosnovnijem obliku “slika, sličnost ili kopija dobivena fotografiranjem”. Ova definicija u 19. stoljeću trebala je da obuhvati dagerotipiju, heliotipiju, kalotipiju, albumenski postupak, želatinsko-srebreni pozitiv, fotogravuru, fotogeni crtež, dok u 20. stoljeću možemo dodati i polaroid, skener, digitalni postupak itd. Razlike nas podsjećaju na naslijeđenu kompleksnost i mijenjanje prirode onoga što čini fotografiju. Svaka fotografija ovisi o nizu historijskih, kulturoloških, društvenih i tehničkih konteksta koji uspostavljaju svoja značenja kao slike i kao objekta. Značenje fotografije, njena učinkovitost kao slike i njena vrijednost kao objekta uvijek ovisi o kontekstu u okviru koga je mi “čitamo”. Mi treba da posmatramo fotografiju onako kako je Roland Barthes naziva: “transparentnom kovertom”.

Na funkcionalnoj razini fotografija je onda ovisna o svom kontekstu. “Fiksna”  slika koju nudi je predmet neprekidnog stanja transformacije i metamorfoze. Mi zaboravljamo, na primjer, koliko su bitne tako očigledne činjenice kao što je razlika između crno-bijelog i kolora, ili između malih i velikih slika, ili kvadratnih, pravougaonih ili okruglih slika. Mi gledamo fotografije u novinama i časopisima (na sjajnom ili mat, debelom ili tankom papiru), albumu, okviru, na zidu, izvađenu iz novčanika, na dokumentu ili u galeriji, u kutiji ili u medaljonu, ili na negativu ili na kontaktnoj kopiji. Svaka promjena konteksta mijenja je kao objekt i mijenja njene odnose i vrijednosti utičući na naše shvaćanje njenog “značenja” i “statusa”. Fotografija u pasošu ima određenu funkciju kao službena oznaka identiteta, ali ista slika u galeriji može privući sasvim drugačiju pažnju u vezi s njenim deklariranim statusom kao jedinstvenim primjerom individualne fotografske prakse.

Ovo nas upozorava na problem u načinu na koji shvaćamo fotografiju – pomicanje razlike između njene funkcije kao slike i njene pretpostavljene vrijednosti. U mnogim slučajevima one fotografije za koje se tvrdi da imaju najveću vrijednost su najmanje funkcionalne i obratno. Fotografije se svrstavaju u kategorije ili žanrove koje dalje propisuju svoje uvjete odnosa i statusa. “Umjetnička” fotografija podrazumijeva sasvim drugačiji niz pretpostavki od “dokumentarne” fotografije, sve dijelove kompleksnog spleta međuodnosa unutar kojeg je postavljena svaka fotografija. U mjeri u kojoj je tako mnogo fotografskih metoda progonjeno u njenom razvoju po čemu je nazivana “duhom slikarstva” je krucijalno, jer fotografija je uspostavljala, od nastanka, žanrove i hijerarhije od značaja ugledanjem na slikarstvo. Ona je institucionalizirala aspekte svog značenja u smislu akademske tradicije.

Mitologija fotografske istinitosti

Konačno i možda najvažnije, fotografija fiksira trenutak u vremenu. Mada je ekspozicija historijski gledano varirala od nekoliko sati pa do djelića sekunde, tako pretpostavljena brzina fotoaparata je dodana mitologiji fotografske “istinitosti”: zapisu koji se dogodio u tom trenutku. Hubert Damisch navodi da fotografija pruža “trag o nekom predmetu ili nekoj sceni iz stvarnog svijeta”, ona to čini tako samo u onoj mjeri u kojoj “ona izolira, čuva i prezentira trenutak uzet iz kontinuuma”. Ona zaustavlja vrijeme i, zauzvrat, izdvaja svoj predmet iz historije. Svaka fotografija, u tom smislu, nema niti prije niti poslije, ona predstavlja samo trenutak svog vlastitog nastanka, historijski zapis.

Skoro 160 godina fotografski papir, film i kemikalije činili su proces koji je dominirao do 2000. godine, a zatim fotoelektrični senzori i moćni, a jeftini, računari ugrožavaju tu fotografiju. Zamjena filma senzorima i kompjuterskom tehnologijom nije u suštini promijenila fotografiju. Međutim, kompjuterska obrada slika pokazala se revolucionarnim napretkom. Čak i slike snimljene na filmu sada se rutinski skeniraju u kompjuter i digitaliziraju tako da se one mogu obrađivati. Ukoliko se kompjuterska obrada svodi na ono što su fotografi već radili u mračnoj komori da poprave ekspoziciju, skrate ili produže osvjetljavanje pojedinih dijelova slike na papiru, promijene kontrast i slično, onda se ne događa fundamentalna promjena na slici. Ali sada promjene mogu biti tako intenzivne i nevidljive da se granice fotografije stalno preispituju.

Kaže se da fotografija otkriva, dok umjetnik stvara. Kompjuterski programi za obradu fotografskih slika pa čak i kreiranje realističkih slika od kojekakvih dijelova je suštinska promjena. Ilustratori, koristeći fotografsku grafiku, imaju skoro neograničenu mogućnost da naprave realne slike bilo koje vrste. Fotoreporteri, s druge strane, moraju ograničiti svoju kreativnu sklonost u okvire profesionalne etike, a možda i zbog sofvera koji može uočiti mikroskopsku promjenu na digitalnoj slici.

Oni koji gledaju novije filmove znaju da se zapanjujuće stvari mogu uraditi da bi se dobila realna slika stvari koje nikada nisu postojale. Uvodne scene u filmu “Dan poslije sutra” prikazuju let iznad oceana, leda i stijena na Antarktiku. Lijepo i impresivno. Kako je urađeno? Let helikoptera iznad tih dalekih područja bio bi veoma opasan i skup, pa je producent odlučio da scene u cijelosti uradi pomoću kompjuterske grafike. A šta biste rekli za predivne scene u epskom filmu “Troja”? Da li iko vjeruje da je napravljeno 1000 ili pak 100 brodova ili da 75.000 grčkih vojnika učestvuje u bici? Svi uživamo u beskrajnim mogućnostima stvaranja slike, ali ne možemo više vjerovati (ako smo ikad i vjerovali) u ono što nam slike prikazuju.

Predstava svijeta u boji

Onda, šta je fotografija? Je li bitno da se bore mogu ukloniti s lica ili da se glava može zamijeniti? Da li nam smeta što se krokodil može lako premjestiti iz zoološkog vrta u prirodni ambijent ili kolibrić ispred hranilice postaviti pred cvijet? Ovi trikovi su još rijetki da bi se lakovjerni posmatrači mogli diviti kako se tako “teške” fotografije mogu dobiti. Izgleda da se suočavamo sa novim oblikom umjetnosti, ali nije sigurno gdje ostaje fotografija. Da li će se “čista” fotografija održati kada svako želi popraviti slike koje je snimio, a to je tako lako učiniti? Postoji li ikakva dobra strana da se fotografija održi s minimalnom obradom za registrovanje svijeta kakav jeste? Budućnost će to pokazati. U stvari “istina” se nalazi u nekim romanima i na nekim slikama i na nekim fotografijama, ali nju moraju ispitati i potvrditi mudri čitaoci i posmatrači.

Pitanja postavljena u vezi s konceptom realnosti i istine na vizualnim slikama su mnogo kompleksnija nego što se misli. Treba reći da naše oči i mozak stvaraju predstavu svijeta u boji, u tri dimenzije. Slike koje se projektuju na retine u našim očima ne daju dovoljno informacija za stvaranje pravog pogleda na svijet. Mozak popunjava detalje na osnovu neke vrste automatskog sistema zaključka koji je pod utjecajem i evolucije ljudskog mozga i iskustva osobe. Rezultat je da vidimo, u prvom trenutku, neznatno mnogo onog što očekujemo da vidimo. Treba shvatiti da digitalni fotoaparat izračunava slike na osnovu uhvaćenog svjetla. Izračunavanje nije neposredno i ostavlja dosta prostora za “poboljšanje” konačne slike. Novo polje kompjuterizirane fotografije utiče na slike koje naprave naši fotoaparati i posebne efekte koje vidimo u filmovima.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close