S ”instinktivnim Europljanima” još Europa ni propala

”Duboko sam dirnut, ponizan i malčice ponosan što sam kao dijete ove regije primio ovakvo odličje građana Aachena”, kazao je predsjednik Europskog parlamenta Martin Schulz, primajući u svibnju ove godine međunarodnu ”Karlovu nagradu grada Aachena” (Der Internationale Karlspreis zu Aachen), koja se smatra ”europskim političkim Nobelom”. Od tada se i spremam uzeti u vizir i taj čin i tog skromnog i nadasve čestitog čovjeka i političara.

(AUTOR:

Dugim životom u Europi sam naučio kako se dodjelom nagrada vode smislene politike, posebice ”Karlovom nagradom”, jer su je u prošlosti u pravilu dobivali ”arhitekti europskog ujedinjenja”, oni koji su i izgradili ”Kuću Europe”, kako je kazao laureat Martin Schulz kad je došao red na njega da primi isto odličje. Prethodnicima je predsjednik EP-a neizmjerno zahvalan što je ”kao poslijeratno dijete imao sreću odrastati i živjeti” u toj kući.

Međunarodna ”Karlova nagrada” je ustanovljena 1949. godine kao znak sjećanja na Karla Velikog (747./748. – 814.), franačkog vladara koji je u svoje vrijeme ujedinio velike dijelove zapadne Europe, uveo jedinstvenu valutu i zakone. No time prestaju sličnosti između Europe Karla Velikog i Europske unije danas.

Nagrada se dodjeljuje onima koji su se ”učinili zaslužnima za Europu i europsko ujedinjenje” zapisano je u njezinom statutu. Dobili su je i Jean Monnet (1953.), Robert Schuman (1958.), Konrad Adenauer (1954.), Winston Churchill (1955.), španjolski kralj Juan Carlos (1982.), francuski predsjednik Francois Mitterand i njemački kancelar Helmut Kohl (1988.), češki predsjednik Vaclav Havel (1991.), poljski ministar vanjskih poslova Bronislav Geremek (1998.), književnik Györg Konrad (2001.), da spomenem tek neke. Inače, izvanrednu ”Karlovu nagradu” primio je u Vatikanu i pokojni papa Ivan Pavao Drugi (2004.). Dobili su je i poneki ne-Europljani: G. C. Marshall (1959.), Henry Kissinger (1987.) i Bill Clinton (2000.). O Kissingerovim zaslugama bi se, dakako, dalo razgovarati.

Martin Schulz je od 1994. godine u Europskom parlamentu, idealnom radnom mjestu za nekog tko govori njemački, engleski, francuski, nizozemski i talijanski jezik.

Martin Schulz je pristojan čovjek i političar, zbog čega ga i jest bivši talijanski predsjednik vlade Silvio Berlusconi u raspravi u EP-u usporedio s upravnikom koncentracijskog logora. (Herr Schulz, u Italiji se snima jedan ratni film i Vi biste bili idealan capo, duhovit je htio biti prostak koji svoju moć opetovano duguje bliskim vezama s mafijom.) Martin Schulz je, srećom, u međuvremenu okićen ”europskim političkim Nobelom”, a Berlusconi strahuje od zatvora.

No, vratimo se Martinu Schulzu, po kojemu su upravo građani koji su poslije rata odrastali u njemačko-nizozemsko-belgijskom trokutu, u tom europskom mikrokozmosu, ”nešto kao instinktivni Europljani”. Schulz nije zanijekao da mnogi građani institucije EU osjećaju apstraktnim, otuđuju se od EU ili se u njoj ne osjećaju dobro, pa strahuju od ”birokracijskog monstruma” u Bruxellesu.

Pogrešno je i suviše olako tvrditi kako EU nema alternative, jer se ona ogleda upravo u opasnostima ”re-nacionalizacije, koja bi našu demokraciju dovela u pitanje”, a iza takve opcije su snage ”koje su spremne razrušiti EU”! A ako bi se EU ”rastavila na pojedine dijelove, tada bi Europa potonula u beznačajnost”, uvjeren je Schulz. Zbog toga, po njemu, EU i mora biti ”jaka zajednica država i naroda koja svojim građanima garantira sva moguća prava, uključivo i angažirati se za one koji trebaju pomoć u drugim dijelovima svijeta”.

Sukladno Schulzovoj političkoj filozofiji potpuna odanost ideji europskih integracija podrazumijeva dovršenje započetih integracijskih procesa. Zato i kaže: ”U našoj europskoj kući žive brojne različite obitelji, neke su tek uselile. Ponekad je sve i suviše turbulentno, pa i preglasno, ali je uvijek miroljubivo. Ovu smo veličanstvenu kuću naslijedili od naših roditelja, zbog toga je dajmo obnoviti da sja ponovo u punom sjaju”.

U razgovoru za magazin Stern (od 16. srpnja o. g.) objasnio je svoje političke ideje: ”Centralna, najvažnija europska pitanja ne smiju više rješavati šefovi nacionalnih vlada. Zato trebamo zajedničke institucije… i više od toga, bilo kad, trebat ćemo i europsku vladu” koja bi trebala biti potvrđena ”od naroda izabranog Europskog parlamenta, te smijenjena ako bude loša”!

Međutim, u EU radna tijela ne funkcioniraju temeljem podjele nadležnosti između legislative, judikative i egzekutive kao u državama-članicama, pa ”europska vlada” nije ni predviđena temeljnim ugovorima, niti je takvo što uopće moguće uskoro zamisliti. U najkraćem, unutar EU se radi o višerazinskom upravljanju temeljem načela supsidijarnosti, ali i upravljanju putem kompliciranih, precizno reguliranih suodnosa između Europskog vijeća, Vijeća EU, Europske komisije, Europskog parlamenta i Europskog suda, tako da svaka institucija ispunjava samo dio podijeljenih nadležnosti između europskih radnih tijela i institucija članica EU.

Upravo u kombinaciji naddržavnih i međudržavnih mehanizama upravljanja se i razotkriva EU kao integracija sui generis. Utoliko nije Schulzovo eksplicitno zalaganje za ”europsku vladu” tek puko istrčavanje pred rudo, nego je i u funkciji zaustavljanja pogubnih trendova tzv. re-nacionalizacije, pa i preveniranja snažnog euroskepticizma kojim se mnogi danas ponose, a trebalo bi da se stide barem zbog toga što se pritom nalaze u jako lošem društvu.

Martin Schulz je u razgovoru za Stern iznio uvjerenje da Europa – unatoč postojećih kriza i konflikata – nije u situaciji u kojoj je bila prije 100 godina, jer ”smo stvorili strukture koje ponavljanje 1914. godine čine nemogućim”. EU je i stvorena kao konzekvenca prije svega Drugog svjetskog rata, ”pa ako njezine mehanizme ispravno poslužujemo, ona je u osnovi imuni sustav protiv razdražljivosti, protiv povrijeđenih nacionalnih osjećaja koji vode agresiji”, kaže Schulz.

I ja mislim da je EU – glede i unatoč – u boljem stanju nego što se o njoj govori. Strepiti je, pak, da ne odskliže u svoju lošu prošlost, u re-nacionalizacije i druge sacro-egoisme o kojima je govorio Martin Schulz. S ”instinktivnim Europljanima” poput njega, pak, Europa još ni propala. I neće, nadati se!

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close