Knjiga generacije “Pojedinac i povijest – Građanin Daniel Ivin” je važna studija riječkog pisca Vuka Perišića koja razgolićuje laž nacionalizma i reafirmira vrijednosti jugoslavenske ideje.
“Jugoslavija, racionalnost koja se vraća” – naslov ovog teksta namjerna je parafraza naslova knjige Slavka Goldsteina “1941., godina koja se vraća”. Jer, isto onako kako je glavni junak knjige “Pojedinac i povijest – građanin Daniel Ivin” riječkog pisca Vuka Perišića mlađi brat Slavka Goldsteina, tako je i Perišićeva knjiga mlađa književno-publicistička sestra spomenutog Goldsteinova djela iz 2007. godine, koje je preraslo u jednu od najvažnijih memoarskih knjiga o hrvatskoj povijesti dvadesetog stoljeća. Perišićeva knjiga, koju ćemo predstaviti u ovome tekstu, ne zaslužuje ništa manje odličnu sudbinu, jer riječ je o višestruko važnoj, upravo monumentalnoj biografskoj, politološkoj i historiografskoj studiji koja – i to je možda njezina najveća vrijednost – programatski i nesmiljeno razgolićuje svu laž nacionalizma, reafirmirajući istodobno temeljnu racionalnost i humanizam jugoslavenske ideje.
Daniel Ivin bio je mlađi brat pisca, publicista, novinara i urednika Slavka Goldsteina. Prezime “Ivin” često unosi zabunu, zato valja odmah objasniti: Daniel je svoje izvorno prezime “Goldstein” s dvadeset godina, 1952., promijenio u “Ivin”, iz ponešto prozaičnih razloga: zajedno s bratom pisao je u ondašnjem tjedniku “Vjesnik u srijedu”, pa je htio izbjeći da se u novinama potpisuju “dva Goldsteina”. Pritom nisu nevažni duboko intimni razlozi: prezime “Ivin” posvojni je pridjev imena “Ivo”, kako se zvao Danielov i Slavkov otac Ivo Goldstein, karlovački knjižar kojega su ustaše uhapsile u njihovu domu u Karlovcu već 13. travnja 1941., kao jednoga od prvih uhapšenih u NDH uopće, i potom likvidirale koji mjesec kasnije, najvjerojatnije u lipnju 1941. na ustaškome stratištu Jadovno. Slavko je tada imao trinaest – o ocu je iscrpno i potresno pisao u spomenutoj “1941., godini koja se vraća” – a Danko devet godina.
Daniel Ivin umro je 2021., u 90. godini života. Proživio je dug, aktivan, zanimljiv i angažiran život, baš kao i njegov poznatiji brat Slavko, koji je umro četiri godine ranije, 2017. Ivin je, zajedno sa Slavkom i majkom Leom postao partizan još kao desetogodišnji dječak, 1942., nakon što su se, ostavši bez oca i doma u Karlovcu, te nakon što je majka nekoliko mjeseci provela u ustaškom zatvoru, uz mnoge teškoće iz NDH uspjeli prebaciti u talijansku zonu, u Kraljevicu, a odande na slobodni partizanski teritorij. U partizanima je Danko upoznao, među ostalima, Vladimira Nazora, britanskog pisca Evelyna Waugha, Randolpha, sina savezničkog vojskovođe Winstona Churchilla, Andriju Hebranga i Milovana Đilasa; s posljednjim od njih osobno će se poslije rata družiti i o njemu pisati, a o Hebrangu će angažirano pisati, pa se zbog njega izlagati i progonu. Bio je vojnik Izraelske vojske, istraživač u Institutu za historiju radničkog pokreta gdje mu je nadređeni bio Franjo Tuđman, kojega je dobro upoznao i s kojim se družio, i gdje je upoznao i prijateljevao s tragično preminulim emigrantom Brunom Bušićem; još i disidentski publicist; ekonomski emigrant u Londonu; aktivist za ljudska prava u Jugoslaviji i Hrvatskoj…
O svemu tome piše Vuk Perišić, publicist i pisac iz Rijeke te urednik u zagrebačkoj Frakturi. “Pojedinac i povijest – građanin Daniel Ivin” djelomice svakako jest životopis, premda valja citirati prve rečenice knjige: “Ovo nije biografija Daniela Ivina. Njegov neobičan, težak i ispunjen život jest povod, ili izgovor, ili iznimno prikladan okvir za (pri)povijest o vremenu omeđenom Ivinovim rođenjem 1932. i smrću 2021.” Uistinu: Perišićeva knjiga istodobno je i manje i više od Ivinove biografije: manje, jer joj fokus nije isključivo njezin junak, “pojedinac”; i više, jer ambiciozno nadilazi pripovijest o tom pojedincu i zahvaća “povijest” u kojoj je živio. Ukoliko Perišićeva knjiga jest biografija, ona se oslanja ponajviše na memoare koje je započeo sam Ivin, ali ih nije stigao dovršiti, i koje Perišić zove jednostavno “Knjiga”, radnim naslovom koje im je nadjenuo sam Ivin. Iscrpno citirajući to neobjavljeno djelo, koje je sada, Perišićevom zaslugom, s pravom ugledalo svjetlo dana – jer očito je lijepo pisano – te donoseći druga svjedočanstva o Danielu Ivinu, Vuk Perišić uspio je rekonstruirati život nepravedno zapostavljenog hrvatskog intelektualca, jednoga od rijetkih – reći će Perišić – disidenata jugoslavenskog socijalizma koji nije bio nacionalist, i koji već i zbog toga zaslužuje pažnju. Ovako u Epilogu knjige o Ivinu zaključuje Perišić: “Okušao se kao vojnik, novinar, filmski radnik, komercijalist, student arhitekture, povjesničar, disident, emigrant, ljubavnik, obiteljski čovjek, književnik, poduzetnik, politički aktivist. Ponekad ‘običan’, češće ‘neobičan’ građanin. Više od svega bio je Don Quijote. Demokracija je bila njegova Dulcineja.” Utoliko, ispisavši životopis Daniela Ivina, Vuk Perišić ispravio je nepravdu koju je hir vremena nanio njegovu junaku, pa je javnost napokon dobila svjedočanstvo sestrinski srodno onome koje je u “1941., godini koja se vraća” ispisao Ivinov stariji brat Slavko.
Ali ono što, po sudu potpisanog predstavljača, još mnogo više odlikuje šesto stranica dugu Perišićevu studiju, nije tek napor da se rekonstruira karakterističan život židovskoga antifašističkog intelektualca na Balkanu i u srednjoj Europi u dvadesetome stoljeću, nego – nazvat ćemo to parafrazom – Perišićev “obračun s njima”. Dio knjige, naime, koji ne opisuje Ivina, nego njegovo vrijeme – a to je otprilike polovina djela – strasno je, inteligentno, nepopustljivo i temeljito razobličavanje nacionalizma kao ultimativne nesreće s jedne, i reafirmacija jugoslavenskog koncepta suradnje, kao racionalnog i mudrijeg izbora, s druge strane. Vuk Perišić dosljedno, kroz analizu povijesnih događaja od Drugoga svjetskog rata pa do Plenkovića i rata u Ukrajini, “mržnju prema Drugome” razobličava kao “svojevrsno mentalno i moralno utočište” za opravdanje najvećih opačina kakve su šovinizam i nacionalizam počinili u proteklih osamdesetak godina, pri čemu krvavo rasturanje Jugoslavije Perišić svakako smatra jednom od većih. Analitičnošću politoga, informativnošću povjesničara te strašću i stilističkom vrsnoćom esejista, Vuk Perišić u svojoj je knjizi ispisao ultimativnu kritiku nacionalizma utemeljenu na jedinoj razumnoj postavci izvornoga liberalizma – pravu svakog pojedinca na sigurnost i mir. Polazni princip svoje analize Perišić iznosi već na samome početku knjige, u odlomku koji vrijedi pamtiti: “Čovjek je pred poviješću nemoćan i zato je zaštita njegovog života, slobode, dostojanstva, svakodnevice i udobnosti središnje, zapravo jedino relevantno političko pitanje, moralni imperativ pred kojim su sve ideologije, religije, pokreti, države, nacije i klase dužne ponizno ustuknuti”.
Mnoštvo citata iz knjige mogli bismo navesti u potkrepu oštroumlja i odvažnosti Perišićeve analize, ali valja odmah prijeći na onu koja današnjim nacionalistima naročito para uši: jugonostalgiju. Perišić tvrdi kako se “jedna vrsta nostalgije nameće kao moralni imperativ”, pa argumentira: “Da je Jugoslavija opstala, rata ne bi bilo. Da je Jugoslavija opstala, Vukovar ne bi bio razoren, dubrovačke zidine i krovovi ostali bi neoštećeni, Sarajevo ne bi bilo rušeno i Sarajlije ne bi bile sadistički zlostavljane zločinačkom opsadom, knjige u sarajevskoj knjižnici ne bi izgorjele, granata ne bi pogodila šibensku katedralu, mostarski Most bio bi sačuvan onakvim kakav je bio šesnaestom stoljeću, na Zadar, Gospić, Otočac, Karlovac, Zagreb, Sisak, Županju, Osijek ne bi pala niti jedna jedina granata, sve bi bogomolje ostale čitave i neoskrvnute, hrvatski policajci u Borovom Selu ne bi bili masakrirani, ne bi bilo Lore, Manjače, Morinja, Stajićeva, Dretelja, Heliodroma, Omarske i Keraterma…”
Furiozni Perišićev katalog patnje tu ne prestaje, ali usprkos dužini vrijedi ga cijeloga citirati: “Svi izbjegli, prognani i raseljeni – njih preko četiri milijuna – živjeli bi u svojim domovima, svojim gradovima i selima. Ranjeni ne bi bili ranjeni, invalidi ne bi bili invalidi, mučeni ne bi bili mučeni, silovani ne bi bili silovani. Da nacionalisti nisu razorili Jugoslaviju i beskompromisno i slijepo ostvarivali svoje glupe ciljeve, svi ubijeni bili bi živi. Ubijeni ljudi iz Škabrnje i Saborskog, ubijeni u Ovčari, Pakračkoj Poljani, Stupnom Dolu, Ahmićima, Višegradu, Bijeljini, Račku, ubijeni u Srebrenici, obitelj Zec, Gordan Lederer, Josip Reihl-Kir, nenabrojive tisuće, deseci tisuća ubijenih u nenabrojivim stratištima i na svim frontama, bili bi živi, njihova egzistencija ne bi pripala, kako bi rekao Hitler, ‘besmrtnosti nacije’”.
Autor tu ne okončava svoj krležijanski i općejugoslavenski memento nad svim našim našim! – žrtvama, nego taj važni odlomak završava zazivom vrijednim razmišljanja: “Život bi išao svojim tokom, ovakav ili onakav, banalan ili težak, dosadan i lijep, bolji ili gori, ali bi bio Život. Nemamo li kao razumna bića pravo, nemamo li kao moralna bića dužnost žaliti za situacijom, za okolnostima, za prilikom, šansom u kojoj su svi ti užasi, bolovi i patnje bili nezamislivi i nemogući? Zato je jugonostalgija samo prividno žal za državom. Ona je žal nad ubijenim ljudima i srušenim gradovima, ali i poetika otpora.”
Tako je pisana cijela Perišićeva knjiga: s opipljivom suosjećajnošću prema ljudima, i s autentičnim i dostojanstvenim prezirom prema nasilnoj isključivosti, vladavini svjetine, urlanju, tim nakaradnim vrlinama današnjice; prema nacionalizmu, šovinizmu, ali i poslijeratnoj paranoičnoj rigidnosti komunista. No Perišić za nacionalizam nikada i nigdje ne nalazi opravdanja; za pokušaje komunista da ga nadvladaju, itekako. Bratstvo i jedinstvo, primjerice, nazvat će “ni ideologemom, ni parolom, ni narativom, ni dosjetkom, ni ‘zjenicom oka’”, nego “prosvijećenim Levijatanom koji je sprječavao mržnju, pogibelj – i rat.” Samoupravljanje vidi kao “genijalnu dosjetku”. Tvrdi da su komunisti strahovali od pluralizma ne samo zato što su htjeli pod svaku cijenu zadržati vlast, nego i zato što su “imali na umu (…) da bi prevelik iskorak u liberalizaciji otvorio Pandorinu kutiju” – “tragedija koja se i dogodila krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina”. U tom pogledu, konvertiranog Tuđmana nazvat će “burevjesnikom apokalipse”, koji je “dobro poznavao porive svjetine i njezinu potrebu za životom u etničkom krdu, tom ponajboljem anestetiku zdravog razuma i moralne odgovornosti”.
Perišić je prodorno sarkastičan i crnohumorno duhovit. Kasni titoizam kraja sedamdesetih, s njegovim “neukusnim” kultom Tita, nazvat će “hedonističkim autoritarizmom”; primijetit će da je Tito pokopan “uz zvuke Internacionale, dok su na tribini za strane goste mnogi kraljevi i antikomunisti ispraćali njegov lijes u stavu mirno”; kip bana Jelačića na trgu u središtu Zagreba ocijenit će kao “dosadnu broncu”, “žalobno provincijalnu”: “Jelačić se doima kao dispečer ZET-a koji svojom sabljom nadgleda red vožnje…”; Miloševićev SPS i Tuđmanov HDZ nazvat će “avangardom iracionalizma”, uništavanje srpskih lokala u Zadru u svibnju 1991. “Kristalnim predvečerjem”, daytonsku Bosnu i Hercegovinu “leprozorijem beznađa”, a Marka Perkovića Thompsona “Richardom Wagnerom hrvatskog nacionalizma”.
No ne bi trebalo zaključiti kako Perišić piše u dosjetkama. Upravo obrnuto: samosvjesno objašnjavajući socijalne procese, on vladajuće stereotipe izvrće naglavce. Tuđmanovu Hrvatsku poslije 1995. opisuje, primjerice, tako “da se može govoriti o njegovoj osobnoj diktaturi”, koja je, “zajedno s BiH, postala najžalosnija zemlja u Europi, leglo kriminala, korupcije, siromaštva, moralnog rasapa, šovinizma i najjeftinije estradne zabave”. Naročito je pak važna usporedba o padu Berlinskog zida i rušenju Starog mosta u Mostaru, koju iznosi na dva odvojena mjesta u knjizi. “Neusporedivo veći značaj od pada Berlinskog zida za Jugoslaviju, a dugoročno vjerojatno i za svijet, imalo je rušenje Starog mosta u Mostaru koje se zbilo istog datuma, točno četiri godine kasnije”, piše Perišić u poglavlju o povijesnom datumu 9. studenoga 1989. Potom, analizirajući iščeznuće “zlatnog doba zapadnoeuropske demokracije” u osamdesetima i devedesetima, konstatira kako se “raspad racionalnog, interesnog glasovanja dogodio 1990. upravo Jugoslaviji i s vremenom će se proširiti Europom i Sjevernom Amerikom.” I zato, zaključuje, “simbolika rušenja mostarskog Starog mosta ima svjetski značaj, možda značajniji od rušenja Berlinskog zida.” Jer, “1990. nije pobijedila demokracija, nego nacionalizam.”
Danas, pak, živimo u “etapi nezdrave stabilnosti” koja počiva “na istim temeljima koje su uspostavili Tuđman i Milošević: na korupciji, moralnoj i inteletualnoj opstipaciji, interesnim spregama, etatističkoj ekonomiji i nacionalizmu”. Hrvatska je, nakonu ulaska u EU, “počela demonstrirati Potemkinova sela izgrađena za potrebe svoje neiskrene demokratizacije”. Istinska “europska federacija” nije danas više od “zaboravljene i spasonosne vizije”, a “slobodarska očekivanja iz 1989. svedena su na daleku uspomenu”.
Usprkos tom čemernom aktualitetu, Perišić podsjeća kako ne treba odustajati od pitanja – zaslužuje li nacija postojati? Zaslužuje li postojati “nešto odgovorno za sentimentalni kič, za provincijalnu kulturu, za primitivne navijačke emocije, za pokolje, za svjetske i domovinske ratove, za koncentracijske logore, za uništene svakodnevice i sudbine, za uvredljivu i nepotrebnu diobu ljudske vrste, za individalne identitete ugušene u smradu zajedništva? Ili u smradu Zyklona B?” A s druge strane, valja pamtiti da ideja istinski ujedinjene Europe, “ideja unije koja promiče multietničku suradnju kao jamstvo mira nije ništa drugo nego jugoslavenska ideja na kontinentalnoj razini”.
S knjigom “Pojedinac i povijest – građanin Daniel Ivin” naša je generacija – generacija ljudi koji su otpočetka znali da su nacionalizam i rat put u propast – dobila jedno od onih rijetkih djela koja može zvati “svojima”; knjigu koja, poput Budenovih “Barikada” i Ivančićeve “Točke na U”, para utrobu crnom vremenu: prodornu, odvažnu i točnu interpretaciju agonije koju živimo već tri i pol desetljeća. Ali zato sada, kad napokon možemo razumjeti što se dogodilo, preostaje teži dio, koji je Vuk Perišić definirao konstatacijom da je “vrijeme pregazilo” Marxovu doskočicu o tome da svijet ne treba tumačiti, nego mijenjati. “Doista, napredni ljudi pokušavali su ga promijeniti, ali svijet ne treba mijenjati, treba ga spašavati.”
tacno.net
