Tunel našeg spasa i evropske sramote

Prije 20 godina započeli su radovi na izgradnji tunela ispod piste Sarajevskog aerodroma u dužini od 760 metara, koji je povezivao Dobrinju s Butmirom i bio jedina veza opkoljenog Sarajeva s ostatkom svijeta.

(Autor: Avdo HUSEINOVIĆ – avaz)

U toku 1992. godine jedinice Prvog korpusa Armije RBiH koje su, uz pripadnike MUP-a, branile grad Sarajevo, bile su raspoređene unutar Sarajeva u neprijateljskom okruženju i izvan Sarajeva na slobodnim teritorijima Hrasnice, Igmana, Trnova, Tarčina, Visokog, Kiseljaka, Fojnice, Breze, Olova, Goražda i Višegrada.

Pretrčavanje piste

Poslije tri neuspješne deblokade Sarajeva pod kodnim nazivima “Zmaj 92”, “Jug 92” i “Koverat”, koje su završile tragičnim ljudskim gubicima, postajalo je sve jasnije da će takvi pokušaji i u danima koji dolaze biti uzaludni. Stoga je komanda Prvog korpusa Armije RBiH odlučila ostvariti bilo kakvu komunikaciju glavnog bh. grada, koji se nalazio u totalnom srpskom okruženju, sa slobodnim teritorijem.

Do sredine 1993. grad Sarajevo i jedinice koje su ga branile iznutra bile su u potpunoj opsadi, bez mogućnosti izlaska i ulaska u grad, tako da je, uz veliki rizik od pogibije, ranjavanja i zarobljavanja, pretrčavana pista Sarajevskog aerodroma koji je bio pod kontrolom UNPROFOR-a, uz izloženost vatri neprijatelja s položaja iz pravca Lukavice, Aerodromskog Naselja, Vojkovića i Ilidže.

Početak sukoba između Armije RBiH i HVO-a u proljeće 1993., kao posljedica dogovora Karadžića i Bobana, učinio je tu godinu prijelomnom u odbrani Bosne i Hercegovine. Tokom prve polovine 1993. zajednički su djelovale hrvatske i srpske vojne snage na svim nivoima u napadima na Armiju RBiH. Zatvoreni su svi logistički kanali koji su vodili do slobodnih teritorija BiH, što je Prvi korpus ARBiH stavilo u težak položaj.

Izgradnja Sarajevskog tunela trajala je punih šest mjeseci u neposrednoj blizini neprijatelja i s vojnicima UN-a nad glavama. Zapravo, tunel je nastajao oko 80 do 100 metara dalje od prve linije. Njegovo osiguranje u to vrijeme i s jedne i druge strane bilo je najrigoroznije, a sastojalo se od dvije diverzantske čete koje su stalno bile spremne djelovati na potrebnom pravcu.

Obavještajna služba Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske RS  bila je dobro informirana i, iako je ulaz u tunel bio skriven i kamufliran, posebno na strani Dobrinje, veoma brzo su saznali za njega. Smatrali su ga velikim problemom i pokušavali su ga uništiti. Nisu mogli srušiti tunel granatiranjem jer je bio dubok, ali su svakodnevno granatirali ulaz i izlaz, gdje su ubili desetine ljudi.

Radovi na izgradnji tunela našeg spasa i evropske sramote počeli su 1. marta 1993., a tunel je probijen 30. jula 1993. u 21.30 sati, kada su spojene strane D i B. Nekoliko sati nakon probijanja tunela, kroz njega su u toku noći upućena prva pojačanja braniocima Igmana i Bjelašnice u vrijeme velike operacije VRS pod kodnim nazivom “Lukavac '93”. Bili su to borci Drugog samostalnog bataljona Armije RBiH pod komandom Adnana Solakovića.

Ručno kopali

Do kraja agresije, u grad su kroz tunel ulazili prijeko potrebna hrana, naoružanje, municija i druga sredstva za život građana i odbranu grada. Tunel, prosječne dubine 1,70 metara i širine 1,30 metara, ručno je kopan, a veliki doprinos u njegovom prokopavanju dali su pripadnici civilne zaštite Dobrinje, Butmira, Hrasnice, Sokolović-Kolonije, kao i rudari iz Miljevine, Kaknja, Breze i Zenice.

U tunelu je danonoćno radila rasvjeta i pumpe za ispumpavanje podzemnih voda. Veliki problem bilo je odlaganje između 1.500 i 1.800 kubnih metara iskopane zemlje iz tunela, a da se ne primijeti da se tunel gradi. Ukupno je iskopano 2.800 kubnih metara zemlje, ugrađeno 170 kubnih metara drvene građe i ugrađeno oko 45 tona metalne konstrukcije i oplate. Krajem 1993. počelo je kopanje kanala od Zovika pa dalje, preko Igmana (Brezovača – Kabalovo – Hrasnički stan), do Butmira i dalje kroz tunel u Sarajevo, u koji je položen visokonaponski kabl S 35 KW za napajanje strujom prioritetnih potrošača u gradu. Taj kanal su ručno kopali pripadnici civilne zaštite i u dužini od oko 30 kilometara prokopan je za dva mjeseca.

Objekat D-B odigrao je veoma važnu ulogu u borbi za opstanak grada Sarajeva i preživljavanje Sarajlija u opsadi.

Nažalost, osim historijske spasonosne uloge za odbranu i opstanak glavnog bh. grada, nažalost, sarajevski tunel koristio je pojedinim ratnim profiterima za enormno bogaćenje. Ostat će arhivirano u pamćenju branilaca koji su kroz tunel odlazili na slobodni teritorij da su nerijetko morali prilikom povratka u Sarajevo čekati na ulazu pred tunelom s butmirske strane, jer je u toku bio transport robe nekog od ratnih tajkuna.

Neki su se ponašali kao hijene

Mnogima, pa i autoru ovog teksta, često se pred očima pojavi slika bahatosti i primitivizma koje su prema borcima pokazivali neki pripadnici Vojne policije Prvog korpusa Armije RBiH koji su osiguravali i kontrolirali prolazak kroz tunel. Nerijetko, poput hijena, znali su otimati od sarajevskih boraca iz ruksaka ono malo hrane koju su, vraćajući se s borbenih zadataka, usput kupili na slobodnim teritorijima i ponijeli izgladnjelim porodicama, koje su ih čekale u gradu pod opsadom.

Tu sliku najbolje je možda u svojoj knjizi “Na putu u nepoznato” opisao sarajevski borac, rahmetli Saudin Bećirević Pospanko, kada se iz višemjesečnih borbi po bh. vrletima vraćao u Sarajevo.

– Skupa s načelnikom Štaba Sedmog korpusa, došli smo u kuću odakle se ulazilo u tunel. Žohari iz vojne policije odmah su nam pritrčali, očito im je loše išao biznis posljednjih dana. Načelnik je išao prvi, a kada su mu vidjeli činove, zaustavili su se – zapisao je rahmetli Bećirević.

Šta je sve prošlo kroz tunel

450.000 evidentiranih i oko 700.000 neevidentiranih lica

organizirano i pojedinačno 19.082 tone hrane

komercijalne robe oko 8.852 tone

oko 4.516 tona materijalno-tehničkih sredstava

36 tona sanitetskog materijala

549 tona vojne opreme

3.930 tona ostalih materijalno-tehničkih sredstava