Što se tiče Čovića, ovaj ostatak razularenog tuluma koji od milja nazivamo Bosnom i Hercegovinom, i jeste uređen. Po njegovoj i mjeri njegovih kolega, dakako
AUTOCESTA
Putovanje u taj grad uvijek bih mogao nazvati melankoličnim putom u vlastitu prošlost. Međutim, u vrijeme dok sam živio u Splitu razdaljinu do Mostara čak i automobilom čovjek bi prešao u najboljem slučaju za tri i pol sata. Danas je stvar bitno drugačija – od centra Mostara do centra Splita vozili smo se dva sata i dvadeset minuta nijednog trenutka ne dovodeći svoj život u opasnost.
Na cestama nije bilo gužve. Granični policajci skoro da su spavali od dosade, a na dionici autoceste od Ploča do Dugopolja jedva da smo susreli tri kamiona. U autu smo slušali The Smiths jer smo se tako dogovorili nekoliko dana prije polaska na put, a i zato što je lijepo slušati Smithse dok se voziš u autu i putuješ bilo gdje. Na momente smo pustom autocestom vozili 140 kilometara na sat. Iz zvučnika je dopiralo „…and if a double – decker bus crashes into us…“. Prva vijest koju sam pročitao narednog jutra govorila je o pogibiji Aleša Debeljaka.
DRUGA VIJEST
Druga vijest koju sam pročitao odnosila se na koncert na koji prethodne noći nisam otišao iako sam to planirao. Naprosto, bili smo preumorni za gužvu. Radije smo večer proveli u intimnijem drutšvu.
Taj tip koji je okrenuo leđa publici bio mi je užasno važan u jednom periodu mog života. Bio je, vjerujem, bitan u životima mnogih ljudi. Promijenio je glazbu. I uvijek je bio poseban, svoj, pomaknut unatoč tome što je bilo jasno da može u polusnu napraviti hit koji bi poharao top ljestvice. No, njega to nije zanimalo. On je odabrao biti ono što ljudi pospordno nazivaju „umjetnik“, tip koji svojeglavo istražuje zanat kojim se bavi i čini to ne želeći praviti bilo kakve kompromise s publikom, kritikom ili samim sobom.
No, Tricky je, kako kažu izvješća, okrenuo leđa publici. Svirao je tiho, toliko tiho da ga je nadjačao žamor ljudi. Znam te ljude, znam tu gomilu, bio je to nesretan spoj. Spoj nadrkanog sovjeglavog umjetnika i publike koja nikom nikad ne pokazuje poštovanje. Nisam ni morao biti tamo da znam što se dogodilo. Ta publika i taj glazbenik nikada se nisu trebali susresti. Nitko tu nije kriv.
Unatoč izvješćima pomalo žalim da nisam vidio Trickyija uživo. Možda neću ni imati drugu prigodu od ove koju sam propustio. Ali to nije ni bitno. Puno je bitnije to što sam se ulovio u sramotnom činu pisanja o koncertu na koji nisam išao.
CIRKUS KROJEŠA vs. HENGOVER BiH
Kako većina ljudi i zna u Hrvatskoj posljednjih par mjeseci vlada opći politički cirkus. Na momente se čini da stvari poprimaju takve razmjere da čak i mi iz BiH možemo zajebavati jadne stanovnike susjedne nam zemlje. Političke teme su ovih dana u Hrvatskoj neizbježne s kim god da sjedneš za stol. Događaji se gomilaju takvom brzinom da to ni Boro Dežulović ne stigne sve pokriti. Ili, kako mi je to Duje Lucić lijepo objasnio: evo, prošli tjedan je bila konstituirajuća sjednica sabora, a meni se čini da se to dogodilo prije tri mjeseca. Toliko se, naime, stvari dogodilo u tjedan dana da to zbunjuje i pasionirane pratitelje političkog treša.
I stvarno, kad čovjek pogleda na politički cirkus u Hrvatskoj dođe mu da i sam, i pored ostataka zdravog razuma koje je sačuvao, povjeruje Draganu Čoviću kad mrtav ozbiljan u eter govori o Bosni i Hercegovini kao jednoj uređenoj zemlji. Što je najgore, njega što se tiče, ovaj ostatak razularenog tuluma koji od milja nazivamo Bosnom i Hercegovinom, i jeste uređen. Po njegovoj i mjeri njegovih kolega, dakako.
TREBA GLEDATI MORE
Treba gledati more u zimskom sunčanom popodnevu. To je ljekovito. More je mađioničar. Na trenutke učini da nestanu i Hrvatska i Bosna i Hercegovina i sve loše vijesti i noćne more u kojima se budimo svakog jutra.
(zurnal.info)
