Jeste li kada pokušali utišati ton na TV prijemniku i gledati geste naših političkih govornika?
Pustiš intuiciju da te vodi i s zaprepaštenjem shvatiš kako u velikom broju ljudi postoji nešto nepopravljivo loše. Kako njihove nemirne oči šire hladnoću oko sebe, zacrtani smiješak u obliku krivulje, premješta se prema potrebi gore ili dolje, a bahati i nadmoćni izraz lica postavlja nas na mjesto koje nam po njemu, pripada.
Onda uključim ton i kao prava „građevina“ shvatim da ni ton ne razumijem.
Tako dođem do drugog pitanja.
Zar je naša inteligencija toliko potroš(e)na kategorija?
Postajemo povodljivi i pratimo novinarska izvješća. Dok reporteri trčkaraju po raznim zagrebačkim adresama i serviraju nam informacije o tome tko je što rekao i što oni misle da je on mislio kad je to rekao, zapravo nemamo pojma zašto je uopće netko nešto rekao. Kao, na primjer, novo lice TV ekrana, gospodin Grmoja. On stvarno uvijek ima nešto za reći, iako ničim izazvan. U nedostatku konkretnog, oko toga se stvori drama da pomislimo kako je stvarno taj čovjek nešto rekao.
Tako, već u slijedećim informativnim emisijama, TV kuće dovode stručnjake, analiziraju, važu, interpretiraju izgovorene riječi kao da nam život ovisi o njima. A, zapravo on je samo privremeno zabavio javnost, kao uvod u seansu svog šefa koji će nas, isto putem TV ekrana, značajno urotljivo pogledati i mi ćemo zaboraviti što je tko potpisao i rekao, s kim se i zašto netko sastao i što se tom prilikom zaključilo.
Potom kao šlag, servira nam se čelnik Domoljubne koalicije. Kada se ponadamo da će nam on, kao relativni izborni pobjednik predočiti programe opravka svoje buduće vlade, shvatimo kako je nada uzaludna, jer osim žalosne face i začuđenog kolutanja očicama ništa nam ne želi otkriti. Osim naravno, silne zabrinutosti o šteti koju je napravila bivša vlada.
Što je slovo zakona, ustava, dobrih poslovnih običaja, kada postoje i drugi manje poslovni običaji?
Podsjeti me tada svog radosnog pokliča iz jedne od izbornih noći. Imamo predsjednicu! Što bi se reklo, kako ona odluči tako će biti i gotovo. Što je slovo zakona, ustava, dobrih poslovnih običaja, kada postoje i drugi manje poslovni običaji? Bit ćemo prosperitetna i bogata zemlja u kojoj vlada zajedništvo, ljubav i blagostanje. To nam treba biti dovoljno, čak i kada ne razumijemo što nam je tko od političara imao za reći.
