Društveno neodgovorna osoba leži u svakom od nas.
(Tekst prvi put objavljen 11. aprilj 2010.)
IDIOT-luk se ovdje tretira normalonom pojavom – čuvanje vlastitog debelog mesa od bilo kakve moralne i građanske odgovornosti za sunovrat svih društvenih vrijednosti u vlastitom okruženju. Sve do granice kretenizma pokušavamo amnestirati sami sebe i tolerisati druge.
Idioti nisu ono (ili nisu samo ono) što vam se na prvi pogled čini.
Najtužniji aspekt vodećih ljudi u ovdašnjim organizacijama je činjenica da je praktični cilj njihovog djelovanja uvući se u što veći broj dupeta ili u dupe na što značajnijem položaju, što im je i način napredovanja u karijeri. Znači svo to mahanje zastavama, pozivanje na nacionalne i državne svetinje, najglasnije pjevanje himni i drugih pjesama patriotskog sadržaja, zveckanje obećanjima, sve to u njihovom slučaju predstavlja lubrikante da bi se što lakše i što brže postalo čepić u nečijem nezasitom anusu, iz kojeg će ih ovaj ili ova opet, po želji i potrebi, puštati poput isprdka koji će glasno reći i uraditi ono što dupevlasniku ne priliči obzirom na društvenu poziciju.
Kako dovoljno puta izgovorena laž postaje istina, tako u ovom slučaju i dovoljan broj društvenih manifestacija sa ovakvim ciljem postaje rutina, pa pomenuti „patrioti“, taj kako sam već rekao, normalan i urođen ljudski osjećaj, počinju shvatati kao ljubav prema ljudima na društvenim položajima ili funkcijama, bez obzira na njihovo porijeklo, kao i moralnu i ljudsku vrijednost.
Vjerujem da svi poznajemo, lično ili iz medija, veliki broj ljudi čija je jedina aktivnost polaganje cvijeća, prisustvo guzovačama, učenje fatihe, čestitanje „značajnih“ datuma ili praznika i davanje izjava i saopštenja za medije, koji mogu biti svakakvog sadržaja, ali nikako sadržaja koji kritički ukazuje na suštinske probleme našeg društva ili društava, jer jedan značajan kotač u sistemu suštinskih problema su i oni sami.
Stari Grci društvenu neodgvoornost smatrali su defektom i riječ ima definitivno negativne konotacije. Razvojem značenja, ali ne samo značenja nego i društvene odgovornosti kao vrijednosti, značenje je evoluiralo kroz neobrazovanost i neznanje (u srednjevjekovnom engleskom) do današnjeg značenja mentalne retardacije, gluposti i nesposobnosti komuniciranja. Uvredljive i negativne konotacije kroz sva ta stoljeća vežu se uz riječ IDIOT.
Međutim, nije stvar tako jednostavna. Jedan dio suvremenog značenja riječi “idiot” govori da je to osoba koja se “ne zna zaštititi od uobičajenih opasnosti”. Kako je društvo evoluiralo i pojam je očito evoluirao, pa po ovom dijelu definicije uključuje i sve one koji ne vide da prvobitno definirani idioti od njih prave suvremene idiote.
Pogledajmo se u ogledalu. Koliko vam se puta dogodilo da kežete kako se to što se događa oko vas, ta pljačka, to muljanje, te laži, taj bezobrazluk, vas, zapravo, ne tiču bog zna koliko. Pa time se trebaju baviti oni drugi koji su za to plaćeni. A oni se time ne bave. Pa se nitko ni svinjarijama niti vama ne bavi. Pa nadrapate kao “žuti” , pa vam netko popali ono što vas po svim pravima pripada, a vi se niste znali odbraniti. Po takvoj definiciji idiota (a ona je suvremena i vrlo aktualna) ima nas puno. U najmanju ruku onoliko koliko ih glasa za društveno neodgovorne idiote i dovede ih u poziciju da od svih nas čine idiote. U najmanju ruku onoliko koliko ljudi šuti kad vidi da se iz njih izrađaju idioti. Puno, ali za nadati se sve manje.
Ako okruženjem definišemo Visoko sve rečeno se može isčitavati kao osnovnoškolski bukvar.
Političke partije u ovom gradu služe nekolicini pojedinaca da svoje sitno grupaške interese realiziraju poreskim novcem, a obavljajući javne dužnosti.
Vlast je ovdašnja podređena bolesno ambicioznim politikantima, koji svoje psihološke frustracije liječe na onim funkcijama koje predviđaju zaštitu građanskih interesa.
Javno mnjenje nikada nije kreirano do nivoa koji osigurava efikasnost građanske inicijative ili organiziranih građanskih asocijacija izvan političkih pokroviteljstava.
Medijsku zbilju čine polupismeni poltroni (časni izuzetci su rijetki), što im se samo glava nazire iz rektuma “sponzora” . I sigurno su najočitiji primjer društvene katastrofalnosti. U sistemu poremećenih društvenih vrijednosti vlastit egzistencionalizam osiguravaju obezvređujući sve što je moral, pravo, profesionalni kodeks i “glas naroda”.
Vjerske zajednice kompromitirali su lideri istih.
Odgojne ustanove su to prestale biti, a i obrazovne sve su manje.
Kulturne vrijednosti smo sveli na programski manifestacionizam srednjoškolaca ili poluprivatne manifestacije u režiji amatera.
U najgorem slučaju na populističke tribine na kojima se smjenjuju potrošene Bošnjačke pameti sa svojim ratno-huškačkim vokabularom.
U sportu je sve više onih koji sa istim imaju veze koliko i “Nasrudin hodža” sa atomskom energijom – sportski “stručnjaci” u pokušaju nam odgajaju i educiraju djecu. Njihova pismenot opšta, a o “stručnosti” da ne govorimo, nije u rangu osnovnoškolske.
Naravno, građani sa imenom i prezimenom ne vide u sebi krivce za ovakvo okruženje. (NE)odgovornost se iz individualnig izrodila u kolektivnu određenost i mahalsku sujetnost.
Postoje dva, po meni, genijalna citata u vezi sa patriotizmom, a pod istim se prikrivaju naši idioti. Prvi je onaj Oscara Wilde-a: „Patriotizam je vrlina zlih“, drugi je:„Najveći stepen patrotizma je sposobnost da ustaneš protiv svojih“. Vjerujem da su oba tačna, i primjere za tačnost istih, možemo susresti na svakom koraku, kao i kroz istoriju.
Poznato je da je najveća sreća kad naplaćuješ ono što bi radio i besplatno, ali nigdje, osim valjda eto kod nas, nije moguće naplatiti ono što osjećaš. Ne mogu voliti ljude koji su u stanju ljudska osjećanja poput patriotizma ili vjere naplatiti. Gledajući logično, patriotizam u praksi predstavlja želju i volju pojedinca da učini nešto korisno za svoj narod ili državu. U ratu je jasno šta to znači, a u mirnodopskim uslovima je to valjda kupovina domaćih proizvoda, dobrovoljni društveno korisni rad, podrška sportskim kolektivima, kao i ukazivanje na nekorisne i licemjerne pojedince koji iskorištavaju tvoju državu ili narod, bez ikakvog stvaranja nove vrijednosti. U tom smislu, smatram i ovaj tekst vidom ispoljavanja patriotizma u praksi.
Nema na čemu.
Tekst objavljen 11. aprilj 2010.
www.magazinplus.eu
