U ovih trideset godina lekcija je dobro naučena: krivu Drinu od Daytona ispraviti ne možeš; možeš samo zaploviti njome. Zato se i ime firme već može predviđati: “HB plin”.
Piše: Boris Pavelić
Ni Grlić Radman ni Andrej Plenković ne mogu prisiliti Dragana Čovića da odustane od hrvatske firme za Južnu interkonekciju jer bi to značilo odustajanje od ekonomskog tribalizma koji je srž i smisao politike u posljednjih trideset godina u Bosni i Hercegovini. Utoliko je pismo državnog tajnika SAD Anthonyja Blinkena ministru vanjskih poslova BiH Elmedinu Konakoviću čudnovat dokument koji ignorira temeljni princip funkcioniranja daytonske BiH, koji je uostalom inaugurirala Blinkenova vlastita država: etničko-stranački ekonomski tribalizam. I zato je Grlić Radman, govoreći pred novinarima prije neki dan o Blinkenovu pismu, govorio onako besadržajno, a zato je Čović, govoreći o istoj stvari, bio onako jasan i nedvosmislen, spreman čak i na sukob: zna, naprosto, da je neprikosnoveno ono što zastupa.
I da mu ništa ne može ni Plenković. Jer, obojica znaju da je za oba HDZ-a “nacionalni interes” svetinja, rezon samog postojanja. Pritom, dakako, definiciju “nacionalnog interesa” određuju, svaki sa svoje strane granice, ista ta dva HDZ-a. Tako je HDZ BiH – u skladnom neprijateljstvu s najboljim neprijateljima kod Srba i Bošnjaka – odredio da je hrvatski nacionalni interes u BiH imati nacionalna energetska i javna poduzeća, pa je Bosna i Hercegovina postala jedina država u Europi u kojoj nacionalne stranke upravljaju elektroprivredom, poštom, autobusnim stanicama, telekomima, vodovodima… Tako je to od rata; tako to omogućuje Daytonski sporazum; takva je, naprosto, logika današnje Bosne i Hercegovine.
I sad, odjednom, kao niotkuda, Blinken se dosjetio da bi trebalo ispraviti tu naopaku simetriju, i to baš na najvažnijoj i najosjetljivijoj temi: energentu za grijanje. U srijedu, 17. siječnja, bosanskohercegovački portal Istraga.ba prvi je objavio vijest da je Blinken šest dana ranije, 11. siječnja, ministru vanjskih poslova BiH Elmedinu Konakoviću poslao pismo u kojemu od Konakovića i njegove vlade zahtijeva da “pritisnu” HDZ BiH i Dragana Čovića kako bi ovaj prestao opstruirati donošenje zakona nužnog za gradnju plinovoda iz Hrvatske prema BiH, takozvane Južne interkonekcije. Blinken je u pismu naglasio kako “isti zahtjev šalje i hrvatskom ministru Goranu Grliću Radmanu”, a američka veleposlanstva pratit će razvoj situacije.
Dan kasnije, o Blinkenovu pismu govorio je Grlić Radman, ali o biti spora nije rekao ni riječi. “Taj projekt je od strateške važnosti i interesa za Hrvatsku, za Bosnu i Hercegovinu, naravno i za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, ali također i za naše američke saveznike”, ponovio Grlić Radman ono što svi znaju, dodajući još jednu duboku misao: da, eto, dogovori traju. O Blinkenovu zahtjevu da “pritisne” Čovića ni riječi, kao ni o tome misli li i on da Čović opstruira donošenje zakona i gradnju Južne interkonekcije.
Zato je dan kasnije, 19. siječnja, za njega neuobičajeno otvoreno, o svemu progovorio sam Dragan Čović. “Dopustiti da jednim strateškim energentom kao što je plin u ovom trenutku upravlja netko drugi s različitim strategijama, pa ako hoćete i političkim, je u jednom trenutku bilo politički naivno”, kazao je Čović. A taj “drugi s različitim strategijama, pa ako hoćete i političkim”, prema Čoviću, jest tvrtka BH gas sa sjedištem u Sarajevu. “Ne bih želio da zbog političke krize netko iz Sarajeva zatvori plinovod u Posušju, da ovako brutalno kažem. Mi želimo zaštititi naš interes”, posve otvoreno kazao je Čović.
Dakle, kratko i jasno: ono što Blinken i američka administracija smatraju “duplikativnim, ekonomski neodrživim i riskantnim za cijeli projekt”, te “očitom korupcijom i samopogodovanjem”, Dragan Čović i HDZ BiH smatraju “zaštitom našeg interesa”. Bit je spora dakako u tome da Čović ne želi BH gasu, tvrtki iz Sarajeva, prepustiti kontrolu nad gradnjom i distribucijom plinovoda od Hrvatske preko Hercegovine prema srednjoj Bosni, nego hoće da posao vodi on i njegovi ljudi. “Mi odgovaramo za ono što radimo u BiH”, objasnio je na konferenciji za novinare. “’Južna interkonekcija’ je strateški interes BiH i hrvatskog naroda u BiH jer prolazi kroz Zapadnohercegovački, Hercegovačko-neretvanski, Livanjski i Srednjobosanski kanton. Ne može mi netko reći da je to strateški interes nekog drugog”, otvoren je Čović.
Načelno, Blinken je, dakako, u pravu: dakako da je apsurdno i koruptivno u tako maloj zemlji imati etnička, pritom još stranačka, gotovo tribalistička javna poduzeća. To je glomazan, netransparentan, spor, birokratski i neučinkovit model prožet korupcijom do srži, koji zemlju drži čvrsto prikovanu za dno ljestvice blagostanja u Europi. Ali istodobno, zar je Blinken zaboravio kolika je i američka odgovornost za to što je Bosna i Hercegovina takva kakva jest? U trenutku kad su u Daytonu ratna osvajanja priznali kao temelj organizacije države, i kad je Republika Srpska pretvorena u neku vrstu države, u tom je trenutku zemlja osuđena na ono što imamo danas: etničke palanke u kojima se i autobusne stanice i poštanske usluge, a kamoli ne telekomi i energetska opskrba, organiziraju prema kriterijima etničkih partija.
I sad se, tridesetak godina kasnije, američki državni tajnik – za kojega nije sigurno čak ni hoće li sljedeću godinu dočekati na tom položaju – od političara u Sarajevu dosjetio zahtijevati da “pritisnu” Dragana Čovića. Pa još zahtijevati od koga: od ministra čija vlada ovisi o političkoj volji Čovićeve stranke, i koju uostalom i vodi Borjana Krišto, čija politička težina ne doseže više od ranga Čovićeve političke sekretarice! Uistinu, gotovo diletantski zahtjev američkoga državnog tajnika – ništa manje ni u odnosu na hrvatskog ministra Radmana, čiji stranački šef Andrej Plenković u sljedećih nekoliko mjeseci prema Čoviću mora biti itekako pitom, jer mu pobjeda na predstojećim izborima u Hrvatskoj može ovisiti o glasu svakog bosanskohercegovačkog hadezeovca.
Čović će se, dakle, pokazati jačim i od Plenkovića, jer je Blinken poslao zahtjev koji se – ma koliko opravdan i razuman bio – u današnjoj BiH naprosto ne može provesti. Ili ipak može, tako da vuk bude sit, a koze na broju: tako da se, primjerice, BH gas, u skladu s Blinkenovim zahtjevom za “upravljačkim reformama”, reorganizira tako da se u Hercegovini – u skladu s Čovićevim zahtjevom za “zaštitom našeg interesa” – formira njegova tvrtka kćer kojom bi upravljale hrvatske stranke, i koja bi vodila posao Južne interkonekcije. Takav kompromis posve je zamisliv. Jer, u ovih trideset godina lekcija je dobro naučena: krivu Drinu od Daytona ispraviti ne možeš; možeš samo zaploviti njome. Zato se i ime firme već može predviđati: “HB plin”.
Tacno.net
