AUTOR: BRANIMIR POFUK
I rat se završio sjajnom pobjedom. Došao je mir na koji su svi i na ratištu i u pozadini, toliko čekali. Ljudi su mislili da je rat dokrajčio zločine u Ježovljevo doba i da oni, baš kao i strahote nacizma, pripadaju prošlosti. Željeli smo da mir donese milost za milijune naših sunarodnjaka, oslobođenih zarobljeništva, koji su se vraćali iz Njemačke… Mnogo smo očekivali od velike pobjede.
Tako o završetku Drugog svjetskog rata u svojoj memoarskoj knjizi “Talac vječnosti” piše ruska pjesnikinja Olga Ivinska, posljednja velika ljubav i životna suputnica i supatnica Borisa Pasternaka. U prethodnom poglavlju “Rat…” opisala je žarki zanos s kojim se veliki pjesnik 1941. godine uključio u obranu domovine. Nije mu uslišana želja da ga pošalju ravno na ratište, koje će kasnije ipak obilaziti u skupinama pisaca koji su odlazili hrabriti borce i dizati im moral.
Ipak, prijavivši se u protupožarnu zaštitu vrlo je savjesno polazio vojnu obuku i s dječačkim se ponosom prijateljima hvalio izvrsnim rezultatima na streljačkim vježbama. A ni ta protupožarna stražarenja na moskovskim krovovima za vrijeme njemačkih bombardiranja nisu bila bezopasna.
U “Doktoru Živagu” Pasternak će kasnije o ratnom zanosu kojem je uzrok bila nada u kraj predratnog terora Staljinova režima, napisati: “I kad je izbio rat, stvarnost njegovih strahota, opasnosti kojima nas je izlagao i smrt kojom nam je prijetio, bile su pravo dobročinstvo u usporedbi s neljudskom vladavinom izmišljenoga. Rat nam je donio olakšanje jer je ograničavao magičnu moć mrtvoga slova. Nisu samo zatvorenici počeli odjednom disati slobodno, punim plućima, svi su bez iznimke, kako na fronti tako i u pozadini osjetili pravu sreću bacajući se sa zanosom u vatru užasne, smrtne i spasonosne borbe…”.
“Mnogo smo očekivali od velike pobjede”, piše u svojoj knjizi Ivinska u poglavlju “… I mir”. I nastavlja: “No u logore se stadoše upućivati nove povorke vlakova. Tu se nisu nalazili samo Banderini i Vlasovljevi ljudi nego (čak i mnogo brojniji!) sovjetski vojnici i časnici koje su izravno iz Njemačke dopremali u koncentracione logore vlastite zemlje. Tu su se nalazili i povratnici iz mnogih istočnih i zapadnih zemalja, koji su povjerovali da će im domovina ‘oprostiti’. Tu su se nalazile tisuće ‘kozmopolita bez rasne pripadnosti’ (no to su uistinu bili Židovi iz različitih antifašističkih komiteta i drugih organizacija). Tu su se nalazile tisuće i tisuće partijskih radnika umiješanih u lenjingradsku aferu i drugih optuženika osuđenih zbog istih prijestupa. A bili smo i svjedoci progona čitavih naroda u Sibir, moralnog raspinjanja Ane Ahmatove i Mihaila Zoščenka, poniženja nanesena Šostakoviču i drugim skladateljima, antisemitskog procesa, dostojnog srednjeg vijeka, koji se vodio protiv ‘liječnika ubojica’ i konačno potpunoj deifikaciji ličnosti ‘šefa’, ‘najvećeg stratega svih vremena i svih naroda’…”
O povratku na staru i još gore, Pasternak je Ivinskoj, prema njenom svjedočanstvu, u jesen 1949. godine rekao: “Da smo u snu mogli vidjeti more koje nas čekaju poslije rata, požalili bismo samo što staljinovci nisu odmaglili zajedno s hitlerovcima. Da su naši saveznici – narodi prosvijećeni i odgojeni na demokratskim tradicijama – prevagnuli u pobjedi, narod ne bi pretrpio ni stotinu onih jada i muka što je oživjela Staljinova pobjeda…”.
Iz poslijeratne depresije Pasternak je izašao pretočivši razočaranje u “Doktora Živaga”.
“Vratio sam se romanu kad sam uvidio da se naše radosno iščekivanje promjena što ih je rat morao donijeti Rusiji nije ostvarilo. Rat je prošao hitar kao oluja puna ozona, kao ćuh zraka u zatvorenu prostoru. Patnje rata i njegove žrtve bile su poželjnije od neljudske laži…”, Pasternakove su riječi o nastanku “Doktora Živaga”.
Premda bi mnogi danas fanatičnu borbenost sovjetskih vojnika u oslobađanju svoje domovine i pola Europe od nacizma i fašizma rado sveli samo pištolje Staljinovih čekista uperene u njihova leđa, itekako treba uzeti o obzir sve ove rečenice velikog pjesnika o izvoru na kojem se napajao njihov borbeni zanos.
Naposljetku, ni kod samog Pasternaka nećete naći sumnju u ispravnost i smisao same borbe i velike pobjede, usprkos razočaranju i novim valovima Staljinovih zločina koji su uslijedili, kao što u Moskvi nikada ni nakon raspada Sovjetskog Saveza i kolapsa iznevjerenih i izvitoperenih komunističkih ideja i ideala nije došla u pitanje velika pobjednička parada kojom se proslavlja Dan pobjede.
Ove je godine, i to baš na 75. obljetnicu završetka Drugog svjetskog rata i pobjede nad Hitlerovom Njemačkom, parada prvi put otkazana – zbog pandemije koronavirusa.
Pišem ovo ujutro na 75. godišnjicu oslobođenja Zagreba u kojem će se vjerojatno i ove godine naći neki politički slijepac koji će 8. svibanj 1945. nazvati danom poraza i okupacije Hrvatske žaleći u sebi, a možda i glasno, za ustaškom i hitlerovskom tvorevinom NDH.
Proslava i obilježavanje tog praznika kod nas neće biti prigušena i otkazana zbog koronavirusa jer proslave i dostojnog obilježavanja 75. godišnjice tog dana ionako ne bi bilo, kao što je nije bilo ni prethodnih godina, izuzev od države skrajnutih obilježavanja u organizaciji Saveza antifašističkih boraca i srodnih im udruga. Neki je pomak barem to što će im se ove godine na neki način sasvim sigurno ipak pridružiti predsjednik Milanović.
Ovo je dan kada nema mjesta floskuli kako nam je dosta i ustaša i partizana i kako se treba okrenuti budućnosti.
Svaki narod i svaka zemlja imaju različite povijesti i nijedna nije crno-bijela. Povijest Hrvatske i Jugoslavije različita je od one ruske i sovjetske, ali i mi trebamo učiti iz neispunjenih očekivanja, iznevjerenih nada te i dalje istraživati i okajavati zločine koji su okaljali veliku pobjedu.
Ali danas je dan kada se trebamo sjetiti da su u tom ratu, u konačnici, postojale samo dvije strane. Prava i kriva.
I svim poginulim partizanima na pravoj strani za njihov zanos i žrtve reći hvala im i slava.
Ni više, ni manje.
(Prenosimo iz Večernjeg lista gdje je kolumna naslovljena: Sjećajući se kraja rata u kojem su postojale samo prava i kriva strana treba reći hvala i slava partizanima).
