PROVJERITE FAŠISTOMETAR: Test na simptome fašizma u Bosni i Hercegovini
Prije deset godina profesor Asim Mujkić pripremio je za Žurnal tekst o prepoznavanju fašizma u našem društvu. Na žalost, taj tekst je danas aktuelniji nego ikada
Piše: Asim Mujkić
Jedno od najaktuelnijih pitanja koje se uporno, i to već više godina, provlači u javnim raspravama i publicistici, istina samo u pojedinim dijelovima BiH, glasi: Ima li fašizma ili naznaka fašizma u našoj društveno-političkoj zajednici? Dakako, ako izuzmemo olako medijsko čašćenje kvalifikativima ‘fašiste’, ‘fašističkog govora’ i slično, ako pri tome uzmemo u obzir činjenicu da ozbiljnija znanstvena istraživanja o tome nisu poduzimana, mislim da je pitanje, ma kako na prvi pogled radikalno zvučalo, itekako smisleno i zaslužuje barem neki pokušaj odgovora.
U prilog ovoj tvrdnji govore i neke činjenice koje neprijatno upućuju da ipak ‘ima nečeg u svemu tome’: kada skupština jednog od entiteta izglasa povlačenje potpisa ‘svog naroda’ sa Deklaracije ZAVNOBiH-a, pri čemu se negira sami kamen temeljac naše političke zajednice koji se izražava u odlučnom antifašizmu, kada se datum koji obilježava svrstavanje BiH u porodicu antifašističkih nacija odbija proglasiti državnim praznikom, kada narodni poslanici pokreću inicijative o zabrani komunističkog (čitaj: antifašističkog) znakovlja, kada se sistematski što kroz publicistiku, što kroz pseudonaučne studije, pa čak i kroz školske udžbenike – a da ne pominjemo ratna događanja od 1992 do 1995 – rehabilitiraju one reakcionarne vojne i paravojne formacije i pokreti koji su se nedvosmisleno našli na poraženoj strani u Drugom svjetskom ratu, razloga za brigu imamo na pretek. Ako tome dodamo i našu svakodnevnu političku praksu od poslovične diskriminacije po etničkom osnovu na svim nivoima vlasti, preko činjenice da gotovo nikom od odgovornih nosilaca vlasti nije bilo problematično (do strasburške odluke) što živimo u implicitno anti-semitskoj državi u kojoj Jevrej nije mogao naprimjer biti član Predsjedništva BiH (naravno, niti ogromna većina ostalih građana BiH bili oni ‘konstitutivni’ ili ne), do ‘rasističkog’ govora koji je postao gotovo brand javnih ličnosti i medijskog huškanja na one ‘druge’ i marginalne, stvari utoliko postaju beznadežnije. U pokušaju da skiciram upotrebljiv odgovor poslužit ću se analizama fašizma Rastka Močnika (Koliko fašizma, Zagreb, Arkzin, 1999) i Umberta Eca („Ur-fašizam, ili šta je vječno u fašizmu“, Beograd, Nin, 13.11.2008, str.: 84-9).
Psihologizacija politike
Hiperfašizirana zajednica
Kao prvo, ovaj pristup nas odvraća od pogrešnog puta kakav se čuje u našim raspravama – da prvo ponudimo ispravnu definiciju ‘fašizma’ da bismo o njemu mogli raspravljati. Pozni Ludwig Wittgenstein i cijela ‘otpadnička’ jezičko-analitička filozofija nas uči da riječ svoje značenje stječe u upotrebi, odnosno u jezičkoj igri unutar koje se koristi, ili u ovom slučaju, obrnuto, ona se gradi unutar jednog specifičnog diskursa – jezičke igre – čije je ključne metafore, ili značenjska čvorišta vješto pobrojao Umberto Eco.
Drugo, zabrinjavajuće je da na Ecovoj skali simptoma ur-fašizma (fašistometru) od maksimalnih 14 bodova, BiH postiže 13,5, prema čemu bi se s pravom moglo zaključiti da je hiperfašizirana zajednica, ne u smislu jedinstvenog ideološkog, zaokruženog poretka, već što je po mom sudu opasnije, u smislu disperziranih fašističkih elemenata koji su poprilično autonomni između sebe, pa se izoliranim sučeljavanjem naprimjer s jednim od njih gotovo ništa ne postiže. Fašizacija je kapilarna, zalazi često u sfere trivijalnog, banalnog čime postaje teško uočljiva, naprosto normalnost, zahvaljujući čemu ona izlazi kao pobjednica. To što je fašizam kao filozofija, kako primjećuje Eco, ‘veoma klimav’ javlja se u etnonacionalističkom društvu kao velika prednost.
Odsustvo jasnog referenta, ideološkog subjekta – za razliku od komunizma čiji je ideološki subjekt jasno određen kao avangarda radničke klase: komunistička partija koja je počivala na jasnoj filozofskoj doktrini, čini etnonacionalizam odnosno njegov ur-fašizam daleko žilavijim protivnikom. Ako se nastavi s ovakvim stanjem možda ćemo na sedamdesetogodišnjicu ZAVNOBiH-a, 25.11. nedaleke 2013. na nekom novom Butmiru konačno imati konsenzus ‘narodnih vođa’ koga će sponzorirati međunarodna zajednica, konsenzus oko temeljnih fašističkih vrijednosti, koje čini mi se bezrezervno dijele etnonacionalističke elite, na nekom novom zasijedanju, ovaj put Fašističkog vijeća narodnog oslobođenja BiH. Smrt antifašizmu – sloboda narodu! Kojem narodu? Našem narodu!
(zurnal.info)
