Teror medija ili glad novog društva: Zašto se neuke narodne mase ‘lijepe’ za trač i senzaciju?!

MAJA RUČEVIĆ/ MEDIJSKA (NE)PISMENOST

Gdje su građani BiH po pitanju medijske (ne)pismenosti i poimanja svega onoga što im se danas, brutalno i nekontrolisano, servira putem masovnih medija? Na ovo pitanje odgovara tekst ‘Medijska pismenost imperativ je moderne medijske kulture’ koji je svojevremeno objavljen na portalu Novo vrijeme, a koji prenosimo uz saglasnost autora.

Koliko znamo o vezi između masovne komunikacije i društva, o principima djelovanja medija?
Čuvena formula Harolda D. Lasswella iz 1948. glasi: Who (komunikator) says what (poruka/sadržaj) in which channel (medij/kanal) to whom (recipijent) with what effect (učinak)? Ovom često osporavanom, ali i hvaljenom, no ipak najpopularnijom formulom razgraničena su temeljitije područja interesa komunikologije kao znanosti.
Znanost o medijima kao društvena znanost posvećena socijalnoj zbilji i djelovanju unutar nje, pojavom je suvremenih medijskih tehnologija postala integracijska znanost koja obuhvaća ne samo sociološke, već i političke, pravne, ekonomske, psihološke, pedagoške, lingvističke, povijesne i tehnološke faktore koji sudjeluju u kreiranju civilizacijskih postignuća. Taj integracijski karakter znanosti o medijima koja je prvotno proučavala samo masovnu komunikaciju, danas je pokazatelj njezine iznimne kompleksnosti i važnosti za savremenog čovjeka.
Legenda kaže da je Gutenbergu ideja o njegovom čuvenom tiskarskom stroju, tada, u 15. stoljeću, došla kao „zraka svjetlosti“. Prije nego ideje, danas do nas, jednako često kao zrake svjetlosti, dopiru raznolike informacije. Pojavom tiska, tog prvog medija kojime će započeti era modernizacije komunikacijskog procesa, pojavile su se i prve teorije tiska koje su obrazlagale funkcije tog medija. Od 16. stoljeća i najstarije autoritarne teorije tiska prema kojoj je istinu bilo moguće spoznati samo određenom broju mudraca, a tisak i informacija bili podvrgavani cenzuri, preko prosvjetiteljstva koje je donijelo stanovitu liberalnost u poimanju istine i širenja informacije,  do danas – prošli smo dugačak put. Bila je tu i teorija socijalne odgovornosti, temeljena na ideji slobodnog tiska (koja je primat dala vlasnicima privatnih medija, dok je javnost ostala u drugom planu), zatim sovjetsko-komunistička teorija u kojoj su mediji bili direktni produžetak države koja ih kontrolira itd.

 

Tako se ispiru mozgovi. Tako se vraćamo u davna mračna vremena kontrole s primjesom novog koje sada zovemo virtualno/izmišljeno…

Novinar je, u svakom slučaju, kao jedan od prvih „informatora pučanstva“ u načelu trebao doprinositi stabilnosti sustava obogaćujući ga za istinitu vijest, premda to, nažalost, nije uvijek bio slučaj.
Danas smo svjedoci uvećane i još daleko razgranatije mreže tog odnosa masovnih medija i onih kojima služe. Kome ustvari služe? Društvu? Tržištu? Poteže se pitanje motivacije za učinkom. Mnoga istraživanja koja govore u prilog tome da masovni mediji mogu biti produžena ruka pravde te, pretpostavljajući slobodu svog djelovanja, pomagati u identifikaciji i objavljivanju aktualnih problema i anomalija društva kojemu služe, ostala su na deklarativnoj razini danas. U sveopćoj utrci za novcem, primat edukativnom i časnom odabiru medijskog sadržaja oduzele su profitabilne i učinkovite tehnike kontrole mišljenja raznolikim manipulacijama, ponavljanjem, igranjem na emocije, lišavanjem odgovornosti, strahovladom, spinom itd.
Budući da opstanak i sadržaj masovnih medija u kapitalističkoj današnjici diktira tržište, ujedno tako možemo zaključiti da se i rezultat koji oni ostvaruju na tržištu automatski pretvara u mjerilo njihove kvalitete što je u vremenima gdje jedni imaju jako mnogo, a drugi gotovo ništa – poražavajuće. Tako cvate diletantizam masovnih medija. Tako cvjeta manje-više neuka masa (da se poslužimo naslovom Kovačeve knjige eseja) kojoj se sadržaj servira u primitivnom i zaglupljućem obliku. Tako se ispiru mozgovi. Tako se vraćamo u davna mračna vremena kontrole s primjesom novog koje sada zovemo virtualno/izmišljeno itd.
Baudrillarova hipersimulirana zbilja i postmodernistička predimenzionirana dostupnost svega i svačega potvrđuju fenomen informacijskog terorizma, a u sociološkom smislu, možemo se samo čuditi na što je to spalo društvo koje nema potrebu za provjerom onoga što konzumira.

 

Što se sve događa na tim silnim ekranima, što sve dopire sa radio-valova, što se čita u tisku? Kolika je, a pitanje je tek kakva ta gigantska mreža informacija kojoj smo izloženi svaki dan?

Uloga masovnih medija u socijalizaciji, koliko god bila neosporna, pa u načelu i pozitivna (u smislu usvajanja novih i osvrta na postojeće vrijednosti, norme, aktualnosti), ipak je podlegla nečem drugom, u mnogo čemu opasnijem za društvo, a to je njihova vlastita prezastupljenost (i potencijalna štetnost) u životu pojedinca. U razvijenim sredinama, ankete pokazuju da većina domaćinstava raspolaže i tv-prijemnikom, i internetskom vezom i radiom i mobilnom telefonijom itd. Što se sve događa na tim silnim ekranima, što sve dopire sa radio-valova, što se čita u tisku? Kolika je, a pitanje je tek kakva ta gigantska mreža informacija kojoj smo izloženi svaki dan?
Nameće se pitanje: koliko smo u stanju shvatiti ono što nam se putem masovnih medija nudi? Potrebno nam je kompleksnije razumijevanje onoga što smatramo istinitim, provjerenim i kvalitetnim te automatski uzimamo zdravo za gotovo.
UNAPRIJEĐENJE MEDIJSKE PISMENOSTI
Medijska pismenost, po definiciji prihvaćena kao sposobnost pojedinca da analizira i evaluira tj. kritički pristupi medijskim sadržajima, u Europi i svijetu pronašla je svoje mjesto kao relevantan cilj u kreiranju osviještenog demokratskog društva koje ima aktivnu ulogu u svakodnevnim društvenim procesima. Inicijative kao što je EAVI (European association for viewers interests) promiču i u praksi implementiraju osvještavanje civilnog, ali i političko-ekonomskog sektora po tom pitanju. U obzir se uzima ponajprije višeslojnost procesa interakcije masovnih medija u vremenu globalizacije i napretka tehnologije sa njihovim korisnicima. U nadležnosti Europske komisije je i opsežni program Creative Europe koji svojim angažmanom neprestano unaprijeđuje nivo medijske pismenosti u zemljama članicama.

 

Ako u obzir uzmemo ovakve manjkavosti obrazovnog sustava koji služi prvenstveno mladima, shvaćamo da su mladi koji će kreirati našu budućnost jednostavno nedovoljno informirani i neobučeni za hvatanje u koštac sa svijetom koji ih okružuje

Uz nekoliko nevladinih organizacija koje tome u određenoj mjeri posvećuju pažnju, u BiH zasada postoji jedan strukturirani i fokusirani impuls za propitkivanjem ove teme, premda je ona od velike važnosti, ne samo za bh. integraciju u europske sfere, nego i radi jednostavne potrebe za unaprijeđenjem odnosa medija i onoga bez čega oni ne mogu: njihove publike. Radi se o USAID- ovom projektu jačanja nezavisnih medija u BIH koji provodi Internews, u sklopu kojega se provode brojne aktivnosti i projekti (tribine, edukacijski treninzi i mnoge druge aktivnosti usmjerene ka razvoju medijske zajednice) posvećeni ovoj temi. 2013. tome u prilog izdata je i knjiga autorice Lee Tajić pod naslovom „Medijska pismenost u Bosni i Hercegovini“.
Osim USAID-ovog projekta, ove se tematike ponešto dotiče i RAK BIH (Regulatorna agencija za komunikacije BIH), i to ponajviše u vidu kampanja o sigurnosti korištenja određenih komunikacijskih tehnologija te informiranju građanstva o digitalizaciji tog sektora.
Nastavni plan i program za osnovno i srednje obrazovanje u BIH, unutar kojega je prisutna oblast medijski odgoj, ne nudi adekvatnu poduku u smislu obuhvaćanja suvremenog medijskog napretka niti pismenosti. Program za gimnaziju je u neku ruku složeniji jer se odvija kroz predmet Demokratija i ljudska prava koji uključuje i ulogu medija, no sa nedovoljno sati u četiri godine školovanja. Na tematski srodnim fakultetima je stanje također slično: studijski programi u nastavnim planovima ne obuhvaćaju medijsku pismenost.
Ako u obzir uzmemo ovakve manjkavosti obrazovnog sustava koji služi prvenstveno mladima, shvaćamo da su mladi koji će kreirati našu budućnost jednostavno nedovoljno informirani i neobučeni za hvatanje u koštac sa svijetom koji ih okružuje, pa i kreira njihovo mišljenje i svjetonazor. Poenta medijskog opismenjavanja je osposobljavanje za analitički pristup medijskim konstruktima te stvaranje individualnog, kritičkog mišljenja koje će upravo putem prisutnih medijskih tehnologija ti isti mladi moći izraziti te tako biti aktivni učesnici demokratizacije društva i komunikacijskih procesa.

 

Učesnici smo svi. Na kraju krajeva, ljudi su ti koji informaciju stvaraju, njome upravljaju i tako kreiraju znanje

Osim nevladinih organizacija, obrazovnih institucija i za njih nadležnih ministarstava, potrebno je poticati fokusiran dijalog i raspravu i na nivou akademske zajednice, na intelektualnoj i umjetničkoj sceni, kod pružalaca telekomunikacijskih i internetskih usluga, pri agencijama za statistiku i naposljetku u samoj medijskoj industriji.
Neophodno je, dakle, sa što više strana, poduzeti što više inicijativa u vidu pomno elaboriranih strategija i donešenih zakona ne bi li se doprinijelo stvaranju što bogatije i efikasnije medijske kulture. Učesnici smo svi. Na kraju krajeva, ljudi su ti koji informaciju stvaraju, njome upravljaju i tako kreiraju znanje.