ŠAPAT BOSANSKIH PIRAMIDA
Odaje te šapat, u sjeni Piramide.
Čujemo tvoj šapat, nisi ti lik sa naše planete
Na njoj žive samo oni koji umiju da lete.
Mi smo djeca Piramida, ne muči nas trema,
Anđeli smo iz Karantena, nacija boema.
Odaje te šapat, u sjeni Piramide.
Na sramotu bogova, svijet samelješ na sitno,
ljude uvaljaš u blato, spremiš ih u geto,
i ništa ti nije bitno ni sveto.
Ne prijatelju, nismo mi fusnota
neke izmišljene stare civilizacije
koju Atlas drži na leđima vodenim rukama
na pješčanim stasitim nogama.
Mi smo narod mirnih zakona i dekreta,
istog jezika i slova, narod divova i poeta,
i svaka nam je radnja razborita i sveta.
Prijatelju moj, ne plaši se Piramide.
Mi izvor smo nade
na magnetnom polju zvjezdanih vrata,
prijatelji smo svima, malo nas je, al’ nas ima.
U zemlji bez zastave i himne,
vrijeme leti, vrijeme ide
stara smo filozofija dobrih vibracija,
ljubavi kalibracija.
Odaje te šapat, u sjeni Piramide.
Autor: Faraon „Bilmez Drugi“
Bosanska piramida „Sunca“
San o Piramidi
LJUBAV NEMA GRANICA
Ovo je priča o Faraonu. Arapskom pastuhu. Nabavio sam ga mladog … dao sam za njega čak 2 arapske kobile … toliko je bio krasan. Bio je alat … veći od prosjeka … bio je hrabar. Bez okljevanja bacao se sa jahačem kuda treba. Jednom po zimi … za vrijeme kiša i poplava naišli smo na nepoznati široki potok sa jakom strujom po sredini … koji je u stvarnosti preko ljeta bio mali potočić smješten na dnu 2-3 metra dubokog kanala. Ja sam mislio da je malo širi, plitak potok bez kanala. Samo sam ga taknuo petama. Faraon je bez oklevanja zagazio u njega. Našli smo se oboje do vrata u vodi. On se ponašao kao da to radimo svaki dan. Miran i staložen. Kao da je mislio … Davimo se u potoku? Pa što? Faraon je čak 2 puta poštedio ljude od gaženja … kada su mu jahači prilikom preskakanja potoka pali pod noge … čim je osjetio da staje na čovjeka … popustio bi nogu i munjevito stao sa strane … čuvajući svog jahača. Jednom … trebao je stati jahačici na trbuh … a nije. Drugi put … trebao je stati jahaču na rame … a nije. Volio je ljude.
Kada sam ga prvi puta pustio u krdo kobile su pošandrcale. Protjerale su se i one kojima nije bilo vrijeme. Nastala je velika graja. Odjednom počela je piš pauza … kobile su nudeći se zapišavale po svim ćoškovima i bljeskale stidnicama. Vidi mene … vidi mene … Strašno. Od svih svojih kobila on je najviše volio Piramidu … angloarapsku kobilu. Uvijek su bili zajedno. Ja naime već godinama sve konje držim zajedno … 0-24, sedam dana u tjednu, 12 mjeseci u godini … u jednoj grupi … kako je to dragi Bog već zamislio. Piramida je za Faraona je bila nešto slično kao “ovca miljenica”. To je pojava … gledano iz očiju ovčara … nerentabilnog monogamnog ovna … koji uporno skače samo po jednoj ovci. Dok ostale ovce požudno bleje … njega nije briga. Umjesto da opsluži 40 dama on opslužuje samo njih desetak. Onu svoju miljenicu i još njih 9 stvarno dosadnih i upornih. Pa opet svoju miljenicu … i tak … uglavnom … ne skida se sa miljenice. Kada je došlo vrijeme i zbog puno Faraonovih kćeri je došao red na novog pastuha odlučio sam Faraona kastrirati. Bolje za konja da lunja pašnjacima nego da mora sam stajati u boxu. Kada se Faraon vratio u glavno krdo nakon operacije … odmah uz njega postavila se Piramida. Stajali su jedan pored drugog dugo … i nakon što sam ja otišao. Konji ne plaču … samo stoje u tišini…
Piramuda je nastavila voljeti Faraona i kao kastrata. Čak prvih godinu dvije dana Faraon je skakao na Piramidu … navodno funkcionalan. Pričali si mi školarci da su ih vidjeli. I tako su nam prolazile godine. Njemu nešto brže nego meni. Konjima je krdo sve. Oni se vrlo nerado miču iz krda. Krdo je za konja sigurnost. Ali kada se Faraon odvojio od krda … na jedan popaseni … siromašni dio pašnjaka kako to već stariji i slabi konji rade … kao vjerna sjena pratila ga je Piramida. Nije ga pustila samog. Nije ju bilo briga za novog pastuha … sjajnoj akhaltekinca. Faraon i Piramida su uvijek bili zajedno … udaljeni od glavne grupe konja na “svom” dijelu pašnjaka. Uvijek jedno drugome u vidokrugu. Ko u Hollywoodskim filmovima. Bilježnica … ili tak nekak se zove. Faraon je još u mladosti za vrijeme života u štali navukao sipljivost. Štale su loše za konje. Osim onih kraljevskih za koje danas nitko nema love. Sipljivost je gadna bolest. Ne pomažu ni ljekovi … ne pomaže ni šaka svinjske masti koju mu svakodnevno guraš u grlo. Ne pomaže ništa. Znam … probao sam. Lagano kopniš … i gubiš životnu energiju i kile. Tvoj pješćani sat lagano gubi zrnca … po zadnji put … bez mogućnosti da ga okreneš … makar još samo jednom. Krzno ti gubi sjaj i glava ti se spušta sve niže i niže. Inače … konji na pašnjaku su aktivni … i stalno traže nepopaseni dio pašnjaka sa mladom travom. Faraon to više nije radio. Nije mu bilo stalo. Stalno je bio samo na jednom mjestu velikog pašnjaka … koje si je odabrao … a Piramida uprkos popasenoj travi na tom dijelu … bila je s njime. Uvijek. Koji puta znao bi nas pratiti do mjesta gdje sedlamo konje. Kao da nema pametnija posla. Čak nije ni žicao jabuke … išao je za nama … tako … sam od sebe … kao da mu je žao što ga sada rijetko jašemo u odnosu na prije …dok je bio mlad, čaroban i jak. Volio je ljude.
Konji na pašnjaku ostaju do prvoga snijega. Ove zime snijeg je došao sa niskim temperaturama. Jako niskim temperaturama. Našao sam Faraona na njegovom dijelu pašnjaka … poskliznuo se i bio je previše slab da se sam digne … jer bio je veliki led. Smrznuo se do jutra. Nedaleko njega i dalje je stajala Piramida. Nije potražila krdo … iako Faraona … očito je bilo … nema već satima. Ostala je s njim. Vjerna kao i uvijek. Penelopa. Konji ne plaču … oni samo stoje u tišini….
Da li bi Faraon poživio još koju godinu u boxu 4×4 pod dekicom ? Bi sigurno. Ali umjesto Piramide … u boxu pored njega stajao bi neki drugi konj … nakon nekog vremena opet neki drugi konj. Pa iz nova … pa iz nova. Tako dugo dok se Faraon ne bi prestao vezivati. Dok ne bi počeo žvakati svoj jezik ili pokušavao gutati zrak uprkos kugli koju su mu zavezali pod grlo da to ne radi. O Piramidi i svježoj travi mogao bi samo maštati. Ja da mogu birati … radije bih umro slobodan na pašnjaku u društvu cure … pod sjajem zvijezda … kada mi dođe vrijeme, makar i koju godinu ranije … kako je to dragi Bog već zamislio. Ako ti je život lijep svaka smrt je ružna. Ako ostavljaš ljubav svog života iza sebe … sigurno je i teška. Ali oni koji su se uspjeli vratiti i pričati o svom iskustvu … kažu da je smrt od smrzavanja lijepa koliko smrt uopće može biti lijepa … da ti je hladno samo u početku … da kasnije vrtiš svoj film u boji … dok film ne stane i svjetlo lagano ne utrne. Siguran sam u jedno … da je u Faraonovom filmu … u Faraonovoj glavi … i dalje … još dugo nakon što je on prestao fizički biti svjestan da Piramida stoji pored njega … i dalje bila Piramida … ljubav njegovog života. Pod prvim zrakama istočnog sunca pasli su rosnu smaragdno zelenu sočnu mladu travu, zajedno, glavu uz glavu, na vrhu brda, upijajući tople zrake sunca, dok im vjetar mrsi grivu i rastjeruje muhe i veselili se još jednom sunčanom danu kojeg će provesti zajedno, lijeno. sa noge na nogu, čupkajući, Pored njega u mraku. pod studenim sjajem zvijezda vjerno u tišini stajala je Piramida. sama u tišini jer konji ne plaču.
ĐERONIMO. zvani Smrdljiva čarapa
Priča je dar Neba. Poklon od anonimnog autora. Možda se priča i sama od sebe napisala. Bilo kako bilo, divna je.
TENISKI FARAON I PIRAMIDA „SUNCA“
Novak Đoković je jučer prijateljski i otvorenog srca dočekan na Sarajevskom aerodromu nakon leta iz Beograda u pratnji roditelja. Odmah po dolasku u glavni grad Bosne i Hercegovine, najbolji svjetski teniser zaputio se na Trebević, gdje se smjestio u novosagrađeni planinski hotel „Pino“. Tokom dana Novak je sa familijom otputovao na izlet u Visoko, u posjetu Arheološkom parku “Bosanska piramida Sunca”.
Novak Đoković je u privatnoj posjeti te, kako nam je rekao njegov domaćin Semir Osmanagić, neće davati izjave za medije. I mi smo se ponašali u skladu sa željama našeg dragog gosta, pa smo ovaj tekst obradili na jedan šaljiv i relaksirajući način. Pa evo za kraj u tom umirujućem tonu i jedan mali stih koji je posvećen legendarnom Novaku Đokoviću:
Novaku – teniskom asu
Prijatelju moj, ne plaši se Piramide.
Mi smo narod mirnih zakona i dekreta,
istog jezika i slova, narod divova i poeta.
Prijatelji smo svima,
malo nas je, al’ nas ima.
i svaka nam je radnja razborita i sveta.
Malo nas je, al’ nas ima.
Prijatelju moj, ne plaši se Piramide.
Pripremio: Marko Raguž
Sarajevo, 14. 07. 2020. god.
Hotel „Pino“ na Trebeviću – u ovom planinskom raju boravi Novak Đoković
Foto: M. Raguž
