UČENJE o uskrsnuću toliko je čvrsto povezano s kršćanstvom da je lako pomisliti kako je i nastalo unutar rane Crkve.
Ipak, ako pažljivo pročitate Novi zavjet, zamijetit ćete da se jasno ukazuje na postojanje ideje ustajanja iz mrtvih i prije pojave kršćanstva.
Religija bez vječnog života
Moramo se prvo vratiti u hebrejsku Bibliju i vidjeti jedan fenomen koji promakne svakome tko ga čita kroz okulare religijske tradicije: onome tko sluša Jahvine zapovijedi nigdje se ne nudi nagrada na drugom svijetu. Pojam zagrobnog života praktički je potpuno stran starozavjetnim piscima.
Kad oni govore primjerice o Šeolu, onda je to za njih prije svega metafora o carstvu sjena, tako da čak i helenistički obrazovani Propovjednik (9.5) veli da mrtvi ne znaju ništa.
Nema podjele na raj i pakao, na isto mjesto idu i Božji sluga Samuel i nevjerni kralj Šaul (Prva Samuelova 28). Knjiga o Jobu ne završava njegovim odlaskom u raj, sva mu je nagrada u tome što je živio dugo, bio imućan i dočekao svoju unučad i praunučad.
Ta činjenica nepostojanja vječnog života u hebrejskoj Bibliji danas se naučava i na svakom normalnom teološkom fakultetu. Odavno su raskrinkana sva ona tumačenja koja su u tekst učitavala ideje o besmrtnoj duši i zagrobnoj nagradi i kazni.
Proučavatelje religije to i ne čudi: proučite li bolje babilonske, egipatske i ranije grčke mitologije, vidjet ćete da su njihove predodžbe zagrobnog života jako maglovite i da ne vide neku nadu nakon smrti. Pročitajte što Enkidu (zapravo, njegova sjena) u Epu o Gilgamešu govori o podzemnom svijetu.
Čemu onda sve?
Ne morate meni vjerovati na riječ, idite bilo kojem učenijem kršćanskom teologu, posebno onima koji znaju hebrejski tekst, pa ih pitajte da vam to objasne.
Svakako da se u vjerniku rađa pitanje: čemu onda poslušnost Bogu, ako nas na kraju čeka isto ono što i sve druge ljude i životinje? Hebrejska je religija s obje noge na zemlji, život se smatra uspješnim kad ga se dobro proživi i dočeka brojno potomstvo.
Bitno je umrijeti “sit života”, kako glasi česta fraza za biblijske junake koji su imali ispunjen život. Kralj David je umro sa 70 godina, a tekst veli da je umro u dobroj starosti i sit života (1 Ljetopisa 29.28). Danas bi prosječni kršćanin htio barem sto godina života i onda odlazak u raj.
Živjeti po Božjoj volji Izraelcu je značilo i omogućavanje dobrog života svom potomstvu i cijelom narodu. Njima je to bilo sasvim dovoljno, nitko nije kukao što ga na kraju svega čeka zapravo veliko ništavilo, bilo je lijepo dok je trajalo. Pamtit će ga njegovi potomci, sačuvati mu ime. To danas zvuči gotovo ateistički, ali to vam je, braćo vjernici, tekst svete knjige.
Obrat stoljećima kasnije
I kad su svećenici tamo negdje oko 4. stoljeća stare ere završili s uređenjem teksta koji će kasnije kršćani proglasiti Starim zavjetom, počeo je zanimljiv period u razvoju judaizma.
Danas se njega naziva međuzavjetnim (dakle, između Starog i Novog zavjeta), a vrlo je ključan za puno onoga što kasnije čitamo u kršćanskim spisima. Jer je jasno da i prije no što su Pavao i evanđelisti krenuli s pisanjem Judejci vjeruju u uskrsnuće.
Sasvim je logično upitati otkuda se onda takva zamisao rodila.
Nisu Židovi bili prvi koji su ispleli priče o ustajanju iz mrtvih: kod Egipćana, Kanaanaca, Grka i raznih drugih već su postojali mitovi o bogovima i herojima koji umru i onda opet ožive. I u Starom zavjetu imate legende o ljudima koji su umrli i onda oživjeli.
Ali Židovi su bili prvi koji su vjerovali da će tako jednoga dana oživjeti doslovce svi ljudi, a ne samo bogovi. Zapazite da je judaizam prilično egalitarna religija, vječni život nije rezerviran samo za nadljude.
Vapaj usred katastrofe
U suštini se ideja općeg uskrsnuća javila kao vapaj usred još jedne nacionalne katastrofe. Sve svoje dotadašnje patnje Izraelci su tumačili kao posljedicu neposlušnosti Jahvi, zbog koje su morali otići u asirsko i babilonsko sužanjstvo.
Ali polovicom drugog stoljeća stare ere dogodilo se nešto prilično obrnuto: Judejci su se zbog poslušnosti Jahvi oružano pobunili protiv seleukidskog kralja Antioha Epifana IV. i teško stradavali.
Zanimljiva je priča iz Druge Makabejcima 7 o majci i sedam sinova koje strahovitim mukama želi natjerati na jedenje svinjetine. Ona je definitivno legendarna, ali ne i toliko udaljena od stvarnosti.
Antioh Epifan IV., ponižen od Rimljana, želio je homogenizirati svoje carstvo i nasilno je helenizirao Judejce. Tekst opisuje stvarne metode mučenja koje su grčki osvajači provodili nad lokalnim življem (deranje kože, rezanje udova, spaljivanje na vatri), to nije tek plod piščeve mašte.
Ako ste ljudima koji su nekoć stradavali mogli spočitnuti da je to zbog njihove neposlušnosti Bogu, što ćete reći onima koji neopisivo trpe zbog nepokolebljive odanosti zapovijedima?
Već u tom tekstu imate jasan odgovor: svi koji sada pate jednoga će dana uskrsnuti na život vječni, dok će Bog mučiti progonitelje i njihovo sjeme. Ono što su Grci radili Židovima tad će Jahve raditi Grcima.
Negdje u to vrijeme nastaje i Knjiga proroka Daniela, klasičan primjer proricanja nakon stvarnog događaja. Ona tako nagoviješta i Antioha Epifana IV. te smješta kraj povijesti u vrijeme velike tjeskobe kroz koju Izraelci upravo i prolaze.
Uskoro će, veli tekst (Daniel 12), ustati knez Mihael (tko god on bio), spasiti narod i onda će ustati iz praha svi ljudi, jedni na vječni život, drugi na vječnu sramotu. I to je jedini starozavjetni tekst koji nam govori o vječnom životu, ali se ugurao u kanon tek stoljećima nakon završetka pisanja Tore i proročkih knjiga te pripada zapravo međuzavjetnom periodu.
Traženje vječne pravde
Kao što i znate iz povijesti, pobuna Makabejaca je uspjela, Izraelci su čudesno povratili državnost (dobivši priznanje Rimljana) i bez nadnaravne intervencije Mihaela nije se dogodilo nikakvo opće uskrsnuće.
Osamdesetak godina kasnije izraelsku državnost uništili su upravo Rimljani i ideja nadnaravnog (mesijanskog) spasenja i općeg uskrsnuća postala je opet toliko uvriježena da je bez problema ušla i u Novi zavjet. Potom su i kršćani iščekivali skori kraj svijeta i prestanak patnji.
Zamijetimo da ideja uskrsnuća nije nastala primarno kao želja za vječnim produljenjem života i uživanjem u raju, nego kao vapaj za ispravljanjem nepravde. Nije u redu da pravednici tegobno stradavaju, a njihovi egzekutori lijepo žive. I tu ćete misao vrlo jasno nalaziti rasijanu i po kršćanskoj Bibliji.
Itekako me nervira sve ono cmoljenje i cendranje zbog naše smrtnosti, kao da nam je tko dužan beskonačno produžiti život. No, bez obzira na svo kritiziranje religije, imam respekt prema toj ideji vječne pravde, svi mi osjećamo nemoćni bijes zbog nevinih žrtava i zločinaca koji izmaknu pravdi.
Samo mi se čini da nakon tisućljeća još krvavijih zločina i stotina milijuna nevino pobijenih više nema smisla čekati da nam pravdu donese neko nadnaravno biće.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
Index.hr
