Omer Hajjam – inspiracija svoga i potonjeg vremena

Midhat Hajdarević 2021-05-17

Omer Hajjam (perzijski: عمر خیام ’Omar-e Chayyām 18. maj 1048, Nišapuru, Iran – 4. decembar 1131), bio je perzijski matematičar, astronom i pjesnik.
Puno ime mu je Ghiyath al-Din Abu'l-Fath Omar ibn Ibrahim Al-Nisaburi Khayyámi (غیاث الدین ابو الفتح عمر بن ابراهیم خیام نیشابوری).

Kao matematičar, najistaknutiji je njegov rad na razvrstavanju i rješenju kubnih jednačina, gdje je pružao geometrijska rješenja uz pomoć konusnog presjeka. Hajjam je također pridonio razumijevanju postulata o paralelnosti. Kao astronom, dizajnirao je Džalali kalendar, solarni kalendar s vrlo preciznim 33-godišnjim interkalacijskim ciklusom.

Osim proučavanja različitih oblasti ljudskog djelovanja, Hajjamu se pripisuje i tradicija pisanja poezije u obliku četverostiha (tzv. rubaija).

– wikipedia

Omer Hajjam – inspiracija svoga i potonjeg vremena

Priredio: Haris Murić

„U svom naučnom i intelektualnom razvoju pretrpio je široki spektar svih mogućih uticaja, a zahvaljujući svome intelektu, hrabrosti i nepomirljivosti sa svim i svačim, postao je jedna od najzanimljivijih i najkontroverzijnih ličnosti svoga vremena. Hajjam je kao pjesnik i filozof, bez imalo straha i sa svojom nemilosrdnom logikom odbacivao slabosti i jadno umovanje svojih savremenika, i poltronsko filozofiranje vjerskih autoriteta. On ironično prigovara vjerskoj ulemi što iznose i tvrde ono što ni sami ne znaju. Zato je vrlo različito ocjenjivan, počev od tačnih ocjena od strane njegovih savremenika, do ocjena koje su o njemu davane kako je kome trebalo“.

Omar Hajjam, perzijski: عمر خیام (’Omar-e Chayyām), je rođen 18. maja 1048., u Nišapuru, jedanaest godina nakon smrti Ibn Sine, na Zapadu proslavljen pod imenom Avicena. Izražavao je veliko poštovanje spram njega kao učitelja svog pokoljenja, poznavaoca svih nauka, pregaoca vjere i propovjednika Razuma.

Kao vrlo vrijedan i sposoban učenik stekao je izvrsno poznavanje medicine, filozofije, matematike, astronomije, meteorologije, a nije zaostajao ni u teološkim znanostima. Posebno mu je bilo blisko alegorijsko i ezoterično tumačenje Kur'ana, što je u njegovo doba smatrano vrlo opasnom herezi. Ako se, dakle, osvrnemo i na vijek prije Hajjama i zavirimo u biografije znamenitih naučnika – filozofa, vidjećemo da su progonima bili izloženi Farabi, Razi, Biruni, Ibn Sina i dr. Iako je Ibn Sina bio pobožni musliman, duboko religiozne prirode, što se manifestuje ne samo u njegovoj poeziji i komentarima Kur'ana, nego također i u njegovim filozofskim radovima gdje on na svaki način pokušava uskladiti različite poglede sa islamskim dogmama, ustvari, u mnogim aspektima svojih ubjeđenja bio je inspirisan učenjima i smislom islama.[1]bio je proglašavan heretikom i nevjernikom i kao takav u nemilosti zvanične teologije.

Na prijedlog velikog vezira Nizamulmulka postavljen je za upravnika velike opservatorije u Isafahanu, tada najveće na svijetu. Izvršio je reformu staro-iranskog kalendara. Sastavio je astronomske tablice koje je nazvao Melikšahove tablice. Iz raznih nauka napisao je oko dvadeset knjiga na arapskom i perzijskom jeziku. Posebno treba istaći Raspravu o Euklidovim tablicama u kojoj daje ispravke nekih Euklidovih postulata, djelo o tačnosti i nedostacima indijskog načina vađenja korijena i kubiranja. Iz fizike je napisao Raspravu o specifičnim težinama zlata i srebra. Iz filozofije je napisao Raspravu o sveukupnosti egzistencije. Komentarisao je Ibn Sininu peripatetičku filozofiju, a pripisuje mu se i knjiga na perzijskom jeziku Nevruzname, u kojoj govori o običajima drevnih Iranaca.^[2]

Inače, prvih Hajjamovih radova o filozofiji nije bilo; samo se neki manji spisi navode, ali, niti su obrađeni niti identifikovani. Tek 1905., Danac Kristensen je otkrio jedan mali traktat o metafizici, koji, pored ostalog sadrži sufijsku ispovijest. Hajjam je bliži novijim filozofima nego skolasticima, a po izvjesnoj mjeri kriticizma podsjeća i na Kantovu školu, ali, kako sam veli (rubaija 229), on je samo svoj, iznad svog vremena i iznad svih struja.^[3]

U svom naučnom i intelektualnom razvoju pretrpio je široki spektar svih mogućih uticaja, a zahvaljujući svome intelektu, hrabrosti i nepomirljivosti sa svim i svačim, postao je jedna od najzanimljivijih i najkontroverzijnih ličnosti svoga vremena. Hajjam je kao pjesnik i filozof, bez imalo straha i sa svojom nemilosrdnom logikom odbacivao slabosti i jadno umovanje svojih savremenika, poltronsko filozofiranje vjerskih autoriteta. On ironično prigovara vjerskoj ulemi što iznose i tvrde ono što ni sami ne znaju. Zato je vrlo različito ocjenjivan, počev od tačnih ocjena od strane njegovih savremenika, do ocjena koje su o njemu davane kako je kome trebalo.

Nazivan je od strane evropskih orijentalista Kraljem mudraca, Čudom svoga vremena, Velikim nevjernikom i sl., a tek u Iranu, broj nadimaka i atributa je mnogo veći i kontroverzniji. Tako je ocjenjivan kao: pobožnjak, prirodnjak, sufija, optimista, pesimista, metempsihozist, opijumaš, bengist, pohotljivac, materijalist, odmetnik, bezvjernik, boem, raskalašenik, itd. Ovoliki broj nadimaka svjedoči da nije uvijek ispravno shvaćan i da je imao dosta neprijatelja. Ljetopisac Bejhaki je zabilježio sljedeće: bilo je to 4. Decembara 1131., Omaru Hajjamu su bile osamdeset i četiri godine, kada je umro.[4]

Osporavanje Hajjama kao pjesnika

U historijskim iranskim izvorima spominje se kao veliki naučnik i filozof, a o njemu kao pjesniku nema ni spomena. Njegovi savremenici ili neposredni njegovi sljedbenici u svojim hronikama ga spominju sa velikim naučnim i vjerskim titulama, ali nigdje kao pjesnika. Tako npr. Abdurahim Hazeni ga spominje kao El-Imam Omar Hajjami, a njegov suvremenik i učenik, hroničar Nizami Aruzi ga naziva Hodžetulhak Hadže el-imam Hajjami, ali bez ikakve aluzije da je bio i pjesnik. Hakani Širvani, pjesnik koji je rođen u godinama (1126.) kada je Hajjam umro (1122. ili 1132.) spominje Hajjama sa titulom hakim, a ova titula davala se samo onim naučnicima koji su bili upućeni u sve znanosti svoga vremena, svojevrsni enciklopedisti, i malo je bilo naučnika koji su nosili takvu titulu.^[5]

Ni veliki Imam Gazali, koji se susretao sa Hajjamom, nigdje ga ne spominje kao pjesnika, što je slučaj i sa Šehristanijem. Ni sam Hajjam u svojim brojnim djelima iz raznih naučnih disciplina nigdje ne spominje i ne ističe da je pisao stihove. U brojnim savremenim iranskim enciklopedijama za Hajjama se kaže da je veliki naučnik iz raznih disciplina, ali zbog nekoliko rubaija koje je pisao u trenucima odmora od rada na naučnim djelima, u svijetu je više poznat kao pjesnik nego kao naučnik. Zato širi auditorij sve do dvadesetih godina našeg vijeka nije obraćao pažnju na Hajjama kao pjesnika.

O recepciji Hajjamove poezije

Nesumnjivo najveće poetsko djelo Omera Hajjama jesu Rubaije, kojeg je počeo pisati od 1072. Godine, kako navodi autor Amin Maluf u svom opusu Samarkand. Rukopisa rođenog u XI stoljeću, izgubljenog u doba mongolskih osvajanja i ponovo pronađenog šest stoljeća kasnije.

Rubaija (četvorka) je kratka, jezgrovita pjesma, preganantne forme, sastavljena od 4 stiha (vrlo rijetko od pet), dakle, katren ili četverostih, u kome se rimuju prvi, drugi i četvrti stih, a treći, u pravilu, ostaje bez rime. U dva prva stiha vrlo koncizno se iznosi milje, treći dolazi kao opreka, prigovor ili paradoks, a u četvrtom je dato razrješenje – on predstavlja poentu. Rubaija je tipično perzijska pjesnička forma koju su njegovali pjesnici i prije Hajjama, kao i u njegovo vrijeme, a osobito poslije njegove smrti. Međutim, visinu do koje je Hajjam podigao svoje Rubaije, niko nije prekoračio ni prije ni poslije njega.^[6]

Učenja i filozofija, koje je Hajjam izlagao u svojim proznim djelima, mogu se pratiti i u njegovim rubaijama. Među naučnicima i interpretatorima Hajjamovih rubaija ima mnogo razmimoilaženja. Jedna grupa Hajjamologa sklona je da njegove stihove tumači u sufijskom duhu i da ga smatra pjesnikom koji teži carstvu vječnog, svijetlog i divnog, glasnikom tople ljubavi prema Bogu (Valentin Žukovski).

Ovome je blisko mišljenje da je Hajjam pravovjerni musliman čiji filozofski i etički pogledi ne izlaze iz okvira ortodoksnog islama (Smirnov, Tirtha, Furugi). Druga grupa, kao Kristensen, Arberi, Rozen, imaju drugačije mišljenje. Oni tvrde da je Hajjamova poezija daleko od sufijskih spekulacija i Hajjama proglašavaju pjesnikom hedonistom i pjesnikom vinske poezije. Iranac Sadek Hidajet na jednom mjestu reče da je osnovna tematika Hajjamove poezije borba između dobra i zla.^[7]

Glavne teme autentičnijih rubaija je prolaznost svijeta, ograničena priroda svog racionalnog znanja, prije toga stvarna mudrost koja nadilazi egzaktno razmišljanje, uzimanje prednosti sadašnjeg trenutka i kušanje djelovanja tog vina koje simbolizira ostvareno znanje ili gnozu. Vino i piće kao termin koji sufijski autoriteti koriste da bi označili stanje koje proizlazi iz duhovnog promatranja Božijeg Lica čija ljepota i zanosnost, čovjeka čine besvjesnim je, za Mahmuda Šabestarija, pravo i stvarno značenje ove riječi, dok je imenovanje vinom alkoholne tekućine koja čovjeka fizički opija, ustvari, metaforička i figurativna upotreba. Jer, Božija ljepota i stizanje na razinu Božije blizine, čovjeka dovodi u trans i zaboravljanje sebe i svog postojanja naspram Božije uzvišenosti i ljepote. U takvom stanju čovjek je besvjestan i opijen prizorom u kojem se našao; stoga su ljudi na osnovu sličnosti alkohol nazvali vinom, pritom zaboravljajući njegovo izvorno i prvobitno značenje, te su vremenom ovu njegovu metaforičku upotrebu zaboravili i držali da je to izvorno značenje ove riječi. ^[8]Najnovija istraživanja u Iranu pokazuju da je Hajjam sigurno napisao oko sedamdeset rubaija. Međutim, kasnija izdanja Hajjamovih rubaija sadrže mnogo više rubaija koje se pripisuju Hajjamu, pa tako imamo izdanja sa 150, sa 250, a ima izdanja čak i sa 1200 ”Hajjamovih” rubaija. U nastavku donosimo dvije njegove rubaija:

Ti si, Bože, Tvorac, Ti me stvori tako,

Za vinom i pjesmom ja poludim lako;

Kad si od iskona stvorio me tako,

Zašto bi me onda bacio u pak'o?!

Kad jednom na Zemlji ne bude nas – svijet će biti svijet,

Kad nam se izgubi trag i glas – svijet će biti svijet;

I prije nego smo bili mi – svijet je bio svijet,

I nama kad kucne zadnji čas – svijet će biti svijet.^[9]

[1] Sejjid Husein Nasr, Tri muslimanska mudraca, s persijskog preveo: Bećir Džaka, Sarajevo, 1951., str. 53.

[2] Omer Hajjam, Rubaije, s persijskog preveo: dr. Fehim Bajraktarević, Izdavačko preduzeće Rad, Beograd, 1964., str. 104.

[3] Omer Hajjam, Rubaije, str. 103.

[4] Amin Maluf, Samarkand, s francuskog prevela: Jelena Stakić, Laguna, Beograd, 2013., str. 172.