Naim ef. Hadžiabdić je rođen u Pruscu 18. V 1918. godine, a umro 3. jula 1987. godine u Sarajevu
Naim ef. Hadžiabdić je rođen u Pruscu 18. V 1918. godine od oca hafiz Mehmed ef. i majke Hajrija-hanume, rođene Karaosmanović. Potiče iz ugledne ulemanske porodice. Osnovno vjersko obrazovanje stekao je u svom rodnom mjestu, a osnovnu školu završio je u D. Vakufu. Po završetku osnovne škole nastavlja školovanje u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu koju završava neposredno pred početak drugog svjetskog rata.
Dalje školovanje i studij nastavlja na Višoj islamsko teološkoj Školi u Sarajevu, u to vrijeme, najvećem obrazovnom vjerskom zavodu kod nas. Studirao je u doba rata u vrlo teškim i nesigurnim uslovima. Kako je i sam imao običaj da kaže: “Nikada nismo znali da li ćemo dočekati novi ispit i upisati narednu godinu”.
Po završetku školovanja i osluženja vojnog roka 1945. godine iako sa visokom školom, a takvim kadrovima su bila sva vrata otvorena u državnoj službi, stupa u službu Islamske zajednice i to u svojstvu džematskog imama u D. Vakufu. Na tom radnom mjestu ostaje punih petnaest godina sve do 1. l 1960. godine kada je imenovan za glavnog imama za bivši bugojanski i travnički srez.
Na položaju glavnog imama polučio je zapažene rezultate. Bio je dobar organizator, sposoban i marljiv u radu. Posebno je bio uspostavio dobar kontakt sa vjerskim službenicima-imamima čije je poteškoće dobro razumijevao, jer je i sam dugo godina djelio istu sudbinu. Nakon odlaska u penziju predsjednika Starješinstva za BiH hafiz Abdulaha Čauševića 1963. godine Naim ef. Hadžiabdić izabran je na tu odgovornu dužnost.
Značajno je napomenuti da spada medu osnivače Udruženja ilmije Bosne i Hercegovine (1950.), gdje je dao doprinos ovoj staleškoj i strukovnoj organizaciji, a jedno vrijeme je bio i sekretar Udruženja.
Dalje napredovanje u službi, izbor za predsjednika Starješinstva u SR BiH (1963-1975.) godine proširiće mu polje aktivnosti, dati mu nove obaveze, ali i veće mogućnosti da nastavi i proširi započeto djelo.
Njegov udžbenik za vjersku pouku je štampan prvi put 1973. godine, a nakon toga je doživio još nekoliko izdanja i bio je prihvaćen od muallima i polaznika vjerske pouke.
Sa reisu-l-ulemom Sulejman ef. Kemurom učestvuje u vraćanju “Đulaginog dvora” za potrebe Gazi Husrev-begove medrese i otvaranje Islamskog teološkog fakulteta, istovremeno se vodi akcija za obezbjedivanje sredstava za adaptaciju i rekonstrukciju ove zgrade. To su, bez imalo sumnje, veliki koraci u razvitku Islamske zajednice, koji nisu lako išli, često i radi naših unutrašnjih neslaganja ili nedovoljnog shvatanja tih velikih poduhvata.
Nakon iznenadne smrti reisu-l-uleme Sulejman ef. Kemure, Naim ef. Hadžiabdić je prvo izabran za vršioca dužnosti reisu-l-uleme, da bi zatim, na zasjedanju Izbornog tijela za izbor reisu-l-uleme Islamske zajednice u SFRJ održanom u Beogradu, 22. marta 1975. godine bio izabran kao jedini kandidat za vrhovnog poglavara Islamske zajednice u SFRJ.
Svečano ustoličenje i predaja menšure obavljena je 18. maja 1975. godine u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu. Svečanom ustoličenju prisustvovale su i brojne delegacije islamskih zemalja i to: egipatska delegacija na čelu sa Šejhu-l Ezherom, dr Abdulhalimom Mahmudom, iračka delegacija na čelu sa ministrom vakufa gos. Nafi Kasimom, delegacija Arapske Republike Libije na čelu sa Šejhom Mahmudom Subhijem i drugi, kao i mnogi ambasadori islamskih zemalja.
Na čelu Islamske zajednice u SFRJ, Naim, ef. Hadžiabdić bio je punih dvanaest godina. Ostaće zabilježeno u istoriji Islamske zajednice da su u njegovo vrijeme ostvareni značajni uspjesi na planu razvoja Islamske zajednice. Prije svega otvaranje Islamskog teološkog fakulteta 1977. godine, otvaranje Isa-begove medrese u Skoplju, otvaranje ženskog odjeljenja Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, kao i izgradnja Zagrebačke džamije, čije otvaranje nije doživio, iako je bila gotova.
Nakon kraće i teške bolesti umro je 3. jula 1987. godine u Sarajevu. Dženaza mu je obavljena u ponedeljak 6. jula 1987. godine iza ikindije namaza u haremu Begove džamije, gdje je i pokopan uz svog prethodnika i bliskog saradnika Sulejman ef. Kemuru. Dženazu mu je klanjao predsjednik Starješinstva SR Crne Gore Idriz ef. Demirović.
rijaset.ba
