Kultura

Tariq Ramadan: Šest tendencija ili dominantnih struja u suvremenom islamu

… Interesantnu interpretaciju raznih oblika islama iznosi poznati filozof i teolog Tariq Ramadan. Njegova interpretacija nastoji integrirati forme normativnoga i pučkoga islama unutar koncepcije onoga što Ramadan naziva „islamska civilizacija”. Realnost te civilizacije se izražava na trima razinama. Na prvoj razini, onoj temeljnoj, islam je jedinstven, u smislu da se svi muslimani, bilo oni na Istoku ili Zapadu, suniti ili šijiti, sufije ili salafije, slažu u pogledu dva temeljnaizvora islama — Kurana i pripovjedne tradicije proroka Muhameda (sunet).
»Iz tih je izvora raspoređen i izveden niz načela i praksi, koje čine srž islamskoga nauka, a oko kojih se slažu sve pravne tradicije i škole: šest stupova vjere (arkan al–iman), koji čine vjeru (al–aqida), i pet stupova islama (arkan al–islam), koji detaljno uređuju rituale (ibadat, obožavanje, ishrana itd.)« (Ramadan, 2012, 68).

Međutim, taj sveobuhvatni konsenzus oko osnovnih načela ukida se na drugoj razini izražavanja islamske civilizacije. Na toj se razini razvija mnoštvo divergencija zbog raznih interpretacija kuranskoga teksta i sekundarnih načela koja proizlaze iz prvih. Te divergencije dobivaju zatim ili oblik razlika između sunita i šijita, ili oblik razlika između brojnih legalističkih škola, te na taj način stvaraju ono što već poznajemo kao povijest islama.

Na drugoj razini unutar islamske civilizacije imamo hermeneutičko nesuglasje, a na trećoj razini imamo nesuglasje islama u odnosu na druge kulture, nesuglasje koje predstavlja srž onoga što Waardenburg (Prof. Dr. Jacques Waardenburg) naziva pučkim islamom. Ramadan piše: »Muslimani su živjeli u raznim vremenima i mjestima i suočavali su se s novim kulturama. Brojni elementi tih kultura integrirani su u islamske reference pozivanjem na legalno pravilo kojim se rukovodi u društvenim i kulturnim pitanjima: primarno je pravilo (u tim oblastima) dopuštanje« (Ramadan, 2012, 68–69).

Svi suvremeni izazovi islama potječu iz nesuglasja na drugoj razini, koja se zatim impliciraju i u pitanjima treće razine. U tom kontekstu, Tariq Ramadan, profilirajući suvremeni islam, utvrđuje šest tendencija ili dominantnih struja u njegovu okrilju (Ramadan, 2004, 24–30).

Dominantne struje suvremenoga islama

– Skolastički tradicionalizam

Prva je od tih struja, prema Ramadanu, skolastički tradicionalizam. Ta struja odnosi se na velike škole islamskoga prava, razvijene tijekom srednjovjekovlja, a koje se temeljena ideji hermeneutičkoga posredovanja između kuranskoga teksta i muslimanskih vjernika. Ramadan smatra da su šest njih najvažnije: Hanafi, Maliki, Shafi, Hanbali, Zaydi, Jafari.
Interpretirajući različitim metodologijama islamsko pravo, te su škole stvorile uvjete za pojavljivanje pluralizma u tehničkoj provedbi islamskoga vjerskoga djelovanja unutar zajednice vjernika, gdje svaka od njih ima pretenzije na monopol nad islamskom ortopraksijom (pravilno prakticiranje vjere i obožavanja) i različito rješavanje legalnih problema. Fokusirane na tu dimenziju te škole, po Ramadanu, nemaju elaborirano stajalište ni sklonosti za izravno političko i društveno uključivanje u rasprave oko moderne.

– Doslovni salafizam

Druga je važna struja u suvremenom islamu doslovni salafizam. Na arapskom riječ salaf odnosi se na pretke, što u islamskom kontekstu znači da je riječ o prvim generacijama islama, generacijama koje su živjele u vrijeme proroka Muhameda. Suvremeni salafisti smatraju da je autentični, originalni islam, idealan način vjerskoga obožavanja i vjerske prakse, onaj koji su primjenjivale te generacije. Biti istinskim muslimanom znači ponašati se i vjerovati kao prvi muslimani (salafi).
Na temelju toga doslovni salafisti, prema Ramadanu, odbacuju hermeneutičko posredovanje pravnih škola kao nepotrebno i katkada i štetno. Oni zahtijevaju doslovno i izravno shvaćanje kuranskoga teksta i tradicije suneta, a time i generaliziranje vrijednosti normi koje su sadržane u Kuranu i sunetu. Putem te generalizacije doslovni salafisti apsolutiziraju te norme. Taj apsolutizam čini filozofsku osnovu netolerancije i vjerskoga fanatizma.

– Reformistički salafizam

Blizak je toj struji i, kako ga Ramadan naziva, reformistički salafizam, kojemu je s doslovnim salafizmom zajednička idealizacija života prvih muslimana (salafa) te izravno čitanje i prihvaćanje kuranskih sadržaja, ali se od njega odvaja time što afirmira, suprotno apsolutnoj imitaciji doslovnih salafista, dimenziju koja se u islamskoj teologiji naziva ijtihād, koja podrazumijeva nezavisno promišljanje i kreativno nastojanje tijekom obnašanja vjerske prakse, koja je uglavnom vezana za primjenu prava. Ijtihād dolazi do izražaja u pravnim situacijama kada kuranski tekst ili proročki hadith ne pruža jasno rješenje za određeni zakonski slučaj. Taj se nedostatak nadomješćuje posredstvom analogijskoga promišljanja pravnika (Hallaq, 1997, 23).

– Doslovni politički salafizam

Četvrta je važna struja suvremenoga islama, prema Ramadanu, doslovni politički salafizam. Ta je struja u svojoj biti radikalna i revolucionarna jer je njezin glavni cilj uništenje modernoga političkoga i društvenoga poretka, i stvaranje novoga društvenoga poretka utemeljenoga na društvenoj i vjerskoj praksi prvih muslimana iz vremena Proroka. Taj novi poredak treba biti poredak kalifata, gdje će osnovni i apsolutni zakon biti šerijat, putem kojega se uspostavlja Božje kraljevstvo na zemlji. Doslovni politički salafizam, u mnogom poznat i kao politički islam, u svojoj je biti anti–moderan, jer proces moderniziranja vidi kao proces degeneracije i udaljavanja od idealnosti života salafa. On je antizapadnjački, jer se Zapad smatra glavnim razlogom te degeneracije. On je anti–demokratski, jer je za njega suveren Bog, a ne narod. Reakcionaran je, jer ima za cilj vratiti unazad povijest čovječanstva u neki davni trenutak njezina vremenskoga tijeka. On je netolerantan, jer inzistiranjem na apsolutnoj vrijednosti početnoga islama sve druge oblike vjerovanja i obožavanja smatra pogrešnim i nedopuštenim. On je također manihejski, u smislu da dijeli svijet na dobre i loše, te apsolutan i konačan, jer pretendira posjedovati apsolutnu idefinitivnu istinu o svijetu i ljudskom životu, te da su obvezni širiti ju na cijelo čovječanstvo, makar i primjenom sile.
Jasno je da su pokreti kao ISIS najvjerniji predstavnici doslovnoga političkoga salafizma. Kada se svijet čudi njihovoj hladnokrvnosti prilikom masakara, nema se u vidu da je ta hladnokrvnost u svojoj suštini hladnokrvnost nasilja u starom svijetu, gdje je nasilje bila svakodnevna i normalna praksa. Obezglaviti čovjeka u vrijeme kalifa Omara bila je sasvim uobičajena stvar. Dapače, ta uobičajenost postoji do javnih egzekucija sječenjem glava od strane jakobinaca u revolucionarnoj Francuskoj 1793. godine. Kao što piše Foucault u svojim djelima Discplina i kazna: Rođenje zatvora i Povijest seksualnosti: Volja za znanjem, humanizacija kazne kasni je fenomen, koji počinje tek u 19. stoljeću, kada vlast utemeljena na pravu suverena nad životom i smrću svojih podanika počinje gubiti teren suočena s novim oblicima vlasti, kao što su disciplinska vlast i biovlast, koje efektivnost vladavine povezuju s demonstracijom sile, nego s nadziranjem i administriranjem života (“biološka bogatstva nacije”). U kontekstu biovlasti »najviša funkcija vlasti nije ubijanje, nego investiranje u život« (Foucault, 1978, 191). Zato, indignacija koju danas pobuđuju javne egzekucije ISIS–a u stvari je indignacija biopolitičke savjesti modernih društava. Kalifat ISIS–a, piše Žižek (2014), u potpunosti odbacuje foucaultovsku koncepciju biovlasti.

– Liberalni ili racionalistički reformizam

Jedna druga struja u suvremenom islamu, prema Ramadanu, je liberalni ili racionalistički reformizam. Ta struja inzistira na ideji da islam treba prilagoditi zapadnjački model moderniziranja, model koji se poziva na veliki proces sekularizacije, posredstvom kojega se razne sfere društvenoga života emancipiraju od kontrole vjerskih uglednika. Ta struja stremi tomu da u islamskom svijetu širi ideje i vrijednosti prosvjetiteljstva, a kao važan primjer u tom kontekstu smatra se kemalistički model, primijenjen u modernoj Turskoj pod vodstvom Kemala Ataturka, počevši od dvadesetih godina 20. stoljeća. Glavni se inspiratori te struje nalaze u zapadnom svijetu i njezin utjecaj, čini se, još je uvijek vrlo slab u samom arapskom svijetu. Turski kemalizam ne samo da se nije uspio proširiti izvan granica Turske, nego, čini se, on je danas pred izazovima i unutar nje same. Još je jedan primjer neuspjeh takozvanoga „arapskoga proljeća”, koje se u svojim početcima nadahnjivalo zapadnim modelom demokratskih revolucija, ali koje je zatim degeneriralo u povratak vojne diktature u Egiptu, kao prevencija
stvaranja teokratskoga Egipta, i u građanski rat u Siriji, koji je zadobio razmjere međusektaškoga sukoba po starim linijama sukoba između sunita i šijita. Ono što je Slavoj Žižek (2011) nazvao „čudo Trga Tahrir” završilo je užasom masakara salafističkih militanata u poljima Mosula u ljeto 2014 godine.
Sada je već poznato da je moderniziranje u arapskom svijetu na lošem glasu, jer je nakon dekolonizacije moderniziranje postala sinonimom rađanja niza autoritarnih država, kvazisekularnih i korumpiranih, koje su, podržane od strane Zapada zauzetoga velikim ideološkim sukobom s komunističkim svijetom, dalje produbile svoj autoritarizam stvarajući tako anti–modernu i anti–zapadnu klimu, klimu koja je zatim postala plodno tlo za cvjetanje islamskoga radikalizma. Klasičan je primjer tomu Islamska revolucija u Iranu 1979. godine. Oštra reakcija na tu revoluciju pridonijela je da se islamskomu militantizmu pridoda ranije nepoznata dimenzija: suicidalni džihad.

– Sufizam

Šesta je struja u suvremenom islamu koju ističe Ramadan sufizam, koji u povijesti islama ima vrlo dugu i bogatu tradiciju u pogledu raznolikosti pristupa. Za razliku od radikalnoga političkoga aktivizma salafizma, sufizam je usredotočen na prakticiranje mističnoga islama, što znači na individualno moralno samousavršavanje putem meditiranja i kontemplacije. Za sufije kuranski tekst nije poticaj za političko djelovanje, nego za mističku meditaciju, koja predstavlja jedini put za postizanje božanske spoznaje. Sufizam je neka vrsta individualističkoga islama, koji više aspirira moralnu savršenost pojedinca negoli kolektiviteta.

Izvor: O strujama suvremenoga islama, svetom ratu i čitanju Kurana
Blerim Latifi,
Kristë Shtufi

Blerim Latifi, Ph.D., Assistant Professor, Faculty of Philosophy, University of Pristina. Address: George W. Bush Street, 10000, Kosovo. E–mail: [email protected]

Kristë Shtufi, Ph.D., Assistant Professor, Faculty of Philosophy, University of Pristina. Address: George W. Bush Street, 10000 Pristina, Kosovo. E–mail: kr [email protected]–pr.edu

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close