Duhovno učenje islama čini nas otvorenim prema ljudskoj univerzalnosti i sa svojom prirodnošću gradi mostove prema muškarcima i ženama drugih vjera, čak i sa svim humanistima, agnosticima, ateistima, koji brinu o ljudskim vrijednostima, moralu, i koji poštuju univerzum.
Muslimanska duhovnost kroz islamsko učenje zahtijeva i dodiruje sve dimenzije života. Ona počinje u posebnom trenutku kada pojedinac postane svjestan svoje odgovornosti pred Bogom i svijetom, pronalazeći u sebi ”potrebu za Njim”. Povratak sebi je novo rađanje koje daje osjećaj poniznosti koji karakterizira ljudsko biće pred Bogom. Ova poniznost treba biti raširena široko i duboko na sva polja života: na svakom stupnju vlastitog građenja biće i suočenje sa samozadovoljštinom, gordošću, i pretencioznom ljudskom željom da uspije, koristeći pri tome sve svoje resurse (na društvenoj, profesionalnoj, političkoj i intelektualnoj ravni). Ova istinska duhovna vježba ide iznad okvira obredne vjerske prakse ili rijetkih momenata kontemplacije, a njen efekat mora biti vidljiv u svakom aspektu života – na način da se pazi na nečiju fizičku opstojnost, upravlja njegovom imovinom, obavlja nečije profesionalne obaveze, živi sa drugim ljudima i u interreakciji sa svim stvorenjima – u svemu što se odražava na znakove i prebiva u ”potrebi za Njim” pozvan je da se distancira od nezaborava i arogancije.
Aktivna duhovnost
Muslimani praktičari na Zapadu žive nelagodno u raskoraku koji osjećaju između njihove religijske i duhovne prakse i načina javnog ili profesionalnog života u koji su uvučeni. Teorijska rasprava o ”opsežnom karakteru” poruke islama suočena je s tim da postane živa u praksi; i čini se da ovdje imamo rascjep, ljudi gotovo da vode dva paralelna života, jedan je njihova duhovna praksa a drugo je njihov aktivni život. Ljudi ne razumiju na valjan način kako da svoju duhovnost učine uistinu aktivnom i učinkovitom u svakodnevnom životu. Čini se da nam ovih dana okruženje nameće ovu podjelu između privatne prakse i ulaska u javnu sferu. Njihovo međusobno suprotstavljanje čini se potpunim. Početci odgovora na ovo nalaze se u onome što smo upravo opisali: pribavljanju ”potrebe za Njim”, snagom u toj poniznosti u djelu i srcu, u profesionalnom i društvenom životu muslimanska svijest treba da gradi reciprocitet između stanja srca i prirode njegovih djela. Veza, konekcija između njih mora biti intimna i lična: ona je izražena onako kako je naše djelovanje inspirisano, živo, djelatno – u prisjećanju na Njegovu prisutnost ili u zaboravljanju na to, u prizoru Božijem ili samo u ljudskim stvorenjima, u Njegovom zadovoljstvu ili impresioniranju njih, u prepoznavanju po Njegovoj ljubavi ili samo u prepoznavanju po njima? Ovo je način kako se ispoljava aktivna duhovnost, i podjela između javnog i privatnog prostora u sekularnim društvima ne sputava da ona bude izražena, tako da je ta naša duhovnost u poziciji da u svim okolnostima inspiriše naš put postojanja i djelovanja.
Ovom stanju prisjećanja i poniznosti mora biti dodana još jedna konkretna dimenzija duhovnog učenja koja zahtijeva uspostavu stalne veze između zahtjeva savjesti i životnih izbora. Stvar je u etičkom učenju i njegovoj primjeni. Pitajmo sami sebe, u svakoj situaciji u životu, tri temeljna pitanja (Šta mi je namjera u činjenju ovog djela? Gdje su granice moje moralnosti? Koje će posljedice ovog djela biti?) neizbježno će promijeniti ne samo način djelovanja već i način življenja. Naša duhovnost mora biti misaona i mora preispitivati etičku narav svih naših aktivnosti, pa čak i onih koji su najprirodniji i najjednostavniji. Ovako aktivna, misaona duhovnost čini nas usredsređenim na očite, ”neutralne” aspekte našeg života, što ponekad može zaimat ozbiljnu etičku posljedicu. Ona je i zapitanost nad našim pristupom potrošnji: izvor hrane, način na koji je proizvedena, poštenje u kupoprodaji, način na koji su životinje tretirane i ubijene u pripremi hrane, društvene i ekonomske implikacije naše potrošnje. Moramo biti sve više i više, i opet sve više i više svjesni svih ovih pitanja: način na koji odgovaramo na njih preinačuje duhovnu energiju, često zatvorenu u obred ili zarobljenu u praksu koja se mehanički odvija, u odgovornu, aktivnu i misaonu duhovnost. Ako poruka islama doista ima kvalitet razumijevanja, onda se njegova duhovna poruka mora proširiti na horizont gdje su osjećaj poniznosti i etički zahtjevi nerazdvojni u djelu. Isti su zahtjevi u izvođenju bilo kojeg posla: postaviti tri ista pitanja znači ne zanemariti da je bilo koji posao etički ”neutralan”, kako god on naučno izgledao. Raditi za one koji pljačkaju planetu, ili u industriji naoružanja koja proizvodi smrt, ili za banke koje su gorivo za ubitačan ekonomski poredak, ne može se reći: ”To je ništa”. I iznad ovih osnovnih pitanja, način na koji neko radi svoj posao, identificira se s njim i brine o odgovornostima kako da realizira aktivnost i da pri tome slijedi pravila na najbolji mogući način je aktivni i značajni duhovni poduhvat sa kojim svijest svakoga pojedinca mora biti vezana. Isto može biti kazano i za način kako provodimo naše slobodno vrijeme i u njemu uživamo. Zadržati nečiju poniznost i dignitet u vrijeme kada se odmaramo znak je žive i važne duhovnosti. Poslanik, a.s., je rekao svom ashabu Hanzali, koji je u vlastitoj predodžbi bio licemjeran jer nije bio u stanju stalne molitve, da treba uskladiti sat molitve sa satom odmora: sugerirao je da kvalitet odmora mora nužno utjecati na duhovnu snagu u njegovoj molitvi. Na Zapadu, više nego igdje drugo, način na koji se odmaramo i koristimo slobodno vrijeme je duhovna vježba koja nam pomaže da održimo harmoniju.
Angažirani dijalog
Ova opsežna i multidimenzionalna aktivnost je granica koja utječe na odnose među ljudskim stvorenjima. U srcu vjerske zajednice, praksa ove duhovnosti treba biti vidljiva. Razvijati poniznost u sebi i održavati etičku svijest prirodno živom znači biti pažljiv u odnosu na međuljudske odnose, čak i u njihovim najsitnijim detaljima. Ovakav život, vođen stalnom namjerom da se bude u dijalogu sa Bogom i samim sobom, trebao bi da nas povede ka tome da učimo, slušamo i budemo u dijalogu sa drugima. Pozivi u bratstvo, solidarnost i prijateljstvo su sve aspekti duhovnosti svakodnevnog života. Mi moramo biti duhovno odgovorni, aktivni i pametni u nastojanju da uspostavimo temeljnu razliku između suđenja djelu i suđenja pojedincu, između osuđivanja rukom i osuđivanja srcem. U angažiranosti moramo biti jasni, s jedne strane, i izdržljivi u iskušenju, s druge strane. Ovaj način postojanja, među ljudima može biti postignut jedino radom na potvrđenom duhovnom i etičkom učenju koje bi se isijavalo na sva polja djelovanja. Ovo bi po prirodi reformiralo vrste odnosa koje tako često gledamo u radu muslimanskih zajednica – odnosi bazirani na sudu i odbijanju drugoga, suparništvu i snažnim sukobima. Postoji malo slušanja, malo dijaloga, malo efektivne tišine: muslimani to znaju, kao što bi trebali znati da ne postoji bezbroj lijekova.
Trebamo dodati da na širem planu duhovno učenje islama čini nas otvorenim prema ljudskoj univerzalnosti i sa svojom prirodnošću gradi mostove prema muškarcima i ženama drugih vjera, čak i sa svim humanistima, agnosticima, ateistima, koji brinu o ljudskim vrijednostima, moralu, i koji poštuju univerzum. Nema sumnje da će mnogi ljudi, bez obzira što nisu muslimani, prepoznati sebe u prethodnim recima, i da na temelju ovih osnovnih razumijevanja trebamo nastojati biti angažirani u dijalogu i zajedničkom djelovanju. Na ovoj dubini, susret je moguć i plodan, i naša društva pokazuju nam svakog dana da je zajedničko učešće nužno.
Daleko od izgleda i izazova povučenosti, mi ovdje moramo nastojati da opišemo potrebne karakteristike muslimanske duhovnosti. Ona isijava iz suštine tevhida i poziva ljudska stvorenja da u skladu sa njihovom religijskom praksom i razmišljanjem šire svjetlo smisla Njegove prisutnosti i Njegovih moralnih pravila tako da sja nad svim poljima njihovog djelovanja. Ovakva duhovnost, koju smo nazvali w inspiriše savjest u srcu života i društva, i nudi se kao svakodnevni misticizam, primijenjeni sufizam, koji vodi pojedince da uče kako da upravljaju pravcima i sadržajima njihovih djela prije nego da jednostavno budu objekt. Poniznost koja hrani srce, jednako dobro kao i moralnost, koja upravlja duhom, zajedno čine mogućim da um bude otvoren za još jedan zadatak, neku vrstu stalne molitve, u kojoj, svjestan svojih granica, nudi dobro na najbolji mogući način – molitvu uma.
Mnoge žene i muškarci danas napuštaju islamska udruženja zato što su shvatili i osjetili da nešto nedostaje, da se radi o nedostatku duhovnosti. Ovo je čest slučaj, i sa revidiranim i konstantnim naporom na uspostavi učenja na koje smo se referirali stvari će se promijeniti. To neće uvijek biti tako, ukoliko se o tome odlučuje samostalno – ono što se uglavnom nudi je to da mnogi pokazuju svoje uzmicanje sa posebnom gordošću i arogancijom. A suprotno od toga, muslimanska duhovnost ukazuje nam na našu slabost, potreban napor i služenje: biti sa Bogom znači prepoznati nečije granice, upoznati ih, i služiti ljudima, među ljudima.
S engleskog preveo: Muhamed Okić
www.tariqramadan.com
