Nema dana da ne pomislim ili ne izgovorim njegov stih: „S koje si ti strane alatku uzeo kada si svijet stvarao, Bože, svijet stvarao?“
Bez Ilije Ladina ne prođe mi dan. Malo je gdje živ pjesnik koji je umro 2001. kao u mojoj glavi. Nema dana da ne pomislim ili ne izgovorim njegov stih: „S koje si ti strane alatku uzeo kada si svijet stvarao, Bože, svijet stvarao?“
Stih je iz Ladinove pjesme Prazan list u kojoj govori kako je uzeo olovku s krive strane pa jutros čita prazan list. I to je ono, što kroz razradu, potakne pitanje upućeno Bogu.
STIH ZA SVE
Kad se susretnem s nesavjesnim vozačem kažem: „Rđa vozi“. To je Ladinova sintagma iz pjesme Sve sam kupio. Ta pjesma možda i najpreciznije izražava njegov odnos prema svijetu. U njoj kupuje zemlju, da je da zemlji, da joj vrati smisao. I more, da ga vrati moru, itd. Tako kad kaže kako je kupio kola rđi, da rđa vozi, to treba shvatiti doslovno, kao njegov odnos prema materijalnom, za koje nije mario, a može se reći djelimično i prezirao. Ja sam tu rđu prenio na ljudski karakter.
Često izgovorim: „I ja nemam riječi sad više za Strašno! Strašno!“ To je iz Ladinove pjesme Strašno. Ta je riječ postala preblaga za horore svakodnevnice tako da je od njih strašnije to što se ne mogu opisati.
Mnogo je onih koji izigravaju moralne vertikale, ali su padu skloni. Kad ih vidim, imam stih, Ladinov, naravno: „Otkad zalet pravite Zalet prema nebu/ A u more padate.“ Zovem ih pingvinima, kako se i Ladinova pjesma zove.
Pjesma počinje pseudocitatom:
Vašu želju za polijetanjem
silazak prema moru
nazvaše li?
A onda ide pjesma:
Da mora toga nije
I vi biste poletjeli
Otkad zalet pravite Zalet prema nebu
A u more padate
Laka srca
Za prvi obrok hrane koji izvadite
Na sve zaboravite
Trome ptice
Mokrih krila:
Na početke tolike!
Tako ljudska osobina, odreći se neba zbog obroka. Pjesma je, ustvari, parabola, kao i mnoge druge Ladinove pjesme, pogotovo iz zbirke „Pjesme o pticama“, odakle je i navedena. Prvi učitelj u parabolama bio je Isus. Najpoznatija je ona iz Lukina evanđelja, Suze sina razmetnoga. Ladin to radi s ironijskom distancom, s humorom, no bez obzira na to, ne može se koristiti parabola a izbjeći proročki ton. I upravo je on taj koji je Ladina meni učinio privlačnim. On je za mene bio prorok novog doba, Personal Jesus, svjestan uzaludnosti svoje proročke misije, da ništa ne može biti spašeno, ali i potrebe da unatoč tome piše takvu poeziju.
SAMO JE POEZIJA NEUPITNA
Poezija je jedina, ustvari, koja je njemu bila neupitna. Najjasnije je to izraženo u njegovoj ratnoj pjesmi Jer ja nosim pjesme u redakciju.
Bože, ako toga dana poginuti trebam
Nek ti nije svejedno
Da l će to biti
Odovud tamo
Ili odonud amo
Jer ja nosim pjesme u Redakciju
Nit je meni svejedno
Hoće l to biti
Prije ili poslije
Moga važnog posla u životu
Jer ja nosim pjesme u Redakciju
Radi se o vjeri toliko snažnoj da sam je i sam počeo slijediti, iako nisam znao šta bih prije, ili se smijao ili plakao, kad sam pjesmu prvi put pročitao. No, ono što je istina jest da bi svijet bio divan kad bi svak svoj posao ozbiljno shvatao kao Ladin svoj. U konačnici, kad su se emocije koje je u meni uzburkala ova pjesma slegle, osjećaj koji je ostao je poštovanje.
Ptice, ipak, u Ladinovoj poeziji zauzimaju povlašteno mjesto. One su istovremeno i inspirativno polazište i primjer u dobrom dijelu njegovih pjesama. Nije ni čudo s obzirom na to da spajaju nebo i zemlju, kakav je i Ladin pjesnik bio, negdje između.
Pričala mi je bibliotekarka koja mu je u ratu bila komšinica:
– Jednom nekoliko dana nije nigdje izlazio niti mu je ko dolazio, a znam da on nije imao od čega živjeti ako nikog nema da mu s nečim pritekne. Ja pokucam, on ne otvara. Za šteku, otvoreno. Uđem, a on se trzne ko da sam ga u nečem prekinula. A ništa, sjedi, onako… Ja sve polako, kako si, šta radiš, sve okolo, ne bih li ga navela da kaže šta mu treba. Mogla sam ja donijeti nešto, ali neću da to doživi pogrešno. A on ništa, sve neki odgovori neodređeni, dok meni nije prekipilo pa ga upitah: A od čeg ti, boga ti, Ilija, živiš? On će ti meni: A od čeg ‘tice žive?
Moj interes za Ladina pokrenuo je profesor teorije književnosti Zdenko Lešić. Dotad sam, usput, pročitao nekoliko Ladinovih pjesama, ne obraćajući naročitu pažnju na njih. Kad je Ladin umro, Lešić je na predavanje ušao vidno potresen. Inače je bio profesor koji lične stavove prema bilo čemu, ako nisu u vezi s temom predavanja, nikad nije iznosio. To je bio jedini put i tim više dobio je našu punu pažnju.
Zdenko Lešić
Rekao je da je umro njegov prijatelj, pjesnik Ilija Ladin, i da on želi da nam skrene pažnju na njega i da se čitanjem jedne njegove pjesme zajedno s nama od njega oprosti.
Čitao je pjesmu Moji pređi. Povremeno bi mu zadrhtao glas.
I ta pjesma počinje pseudocitatom, njegovom mišlju, koja je kroz pjesme razrađena, a izgleda kao citat, nepotpisana drevna mudrost.
Dosta što imam krvotok
ne treba mi baština!
A evo i pjesme:
Moji pređi skromno leže
Nema im ni spomenika Da se zna: tu i tu tako i tako
Ništa!
Sve je bilo i ne može se ponoviti
Osim Sunca i Mjeseca!
Sve je bilo i ne može se ponoviti
To je zemlja sad! To je oblačak i vjetar!
I neka je: tako kako je
I pravo je: tako kako je
Kao što god počivaju
Tamo nečiji pod katedralama piramidama i
koloseumima
Neka moji pređi još skromnije počivaju pod čistim
oblacima!
Pod svim tim munjama i gromovima u oblacima!
Pod dinama i u pregrštima vjetra:
Njih nema što udariti!
Sve je bilo i ne može se ponoviti
To je zemlja sad! To je litica i ponor!
Kao što god počivaju
Tamo nečiji pod katedralama piramidama
i koloseumima
Neka moji pređi još spokojnije počivaju nad mrklim
ponorima!
Nad svim tim strujama i liticama u ponorima!
Nad svjetlima i u pretragama pakla:
Njih nema što udariti!
Ni jedan išijas nisu oni sa sobom u grob ponijeli
Ni jednu paru
Za griješnu dušu!
Moji pređi skromno leže
Nema im ni spomenika
Da se zna: tu i tu tako i tako Ništa
I neka je: tako kako je
I pravo je: tako kako je
I ja kad se budem dizao na primjer
Bit će to kao da se diže zemlja sama!
I oblak i vjetar!
– To vam je bio Ilija Ladin – rekao je Lešić. Siromah, da nije bio tako skroman, puno bi toga drugačije bilo…
Onda je uzdahnuo, pa nastavio: Nije on od toga ni u pjesmi mogao pobjeći, to graniči sa samopodcjenjivanjem. Evo, ovo njegovo na primjer. On nije mogao reći samo I ja kad se budem dizao nego je morao dodati ovo na primjer da kaže kako eto on kao on nije važan već se samo uzima za primjer…
Iako po sjećanju, ubijeđen sam da tačno prenosim ovaj Lešićev kratki govor. Bio je potresen, iznosio je svoju ličnu emociju, a bio je autoritet koji to sebi inače ne dopušta, tako da je to zvučalo moćno, urezivalo se duboko u mene i, u konačnici, potaklo me da počnem istraživati Ladina.
ZARAZA JE POČELA
Zaraza je počela. Dani i noći, noći i dani proticali su u iščitavanju njegove poezije dok nisam počeo govoriti njenim jezikom. Zahvaljujući njenoj sentencioznosti, sama se sidrila u svijesti i reagirala kad je kakav vanjski podražaj, zbog kojeg je i nastala, isprovocira.
Uspio sam zaraziti i cimera koji je studirao pravo. Imali smo igru – komunicirati Ladinovim stihovima. I tu se otkrivala izuzetna komunikacijska sposobnost Ladinovih pjesma da jedna s drugom korespondiraju, što govori o tom koliko je on smisaono, strukturno i tematski konzistentan pjesnik. Ali i prilagodljiv različitim situacijama, životan.
Jednom, poslije ručka, zapalio sam cigaru i progovorio Ladinovim stihom:
– Eto mene muči jedan problem: zašto plamen nije živo biće?
Cimer je odgovorio naslovom jedne druge Ladinove pjesme želeći mi dati do znanja da mu baš i nije do igre.
– Ilija Ladin, nemoj.
A ja zavro stihom iz pjesme Vatra, gledajući u ugašenu šibicu.
– Poslije plamena opet ništa: nebo ko što je i bilo…
– Ko Krle kad puši marihuanu – odgovorio je cimer opet naslovom pjesme, želeći mi reći da me ne razumije.
Pokušao sam mu objasniti, naravno, Ladinom.
– Riječi su ptice ove. To su glasno dogođene misli u glavi
On je istrajavao u svojoj kao neizainteresiranosti:
– Pjesniče, sam si ti, zar ne vidiš?
Onda je neko bacio kamenčić u prozor. Cimer je otvorio i uzviknuo naslov jedne Ladinove pjesme:
– Ptico, doleprša i ti.
Bio je to njegov drug s faksa. Kad je ušao, izdeklamovao sam mu Ladinovu pjesmu Netko kuca.
– Netko kuca dok kuca. A čim otvori vrata i uđe nije netko! On je taj koji otvara svoje srce meni!
Cimerov drug je pitao: Je l to imate trave?
Objasnili smo mu o čemu je riječ. Nije bio oduševljen. Prekinuli smo igru, a kad su pošli na spavanje, u cimerovu sobu, opet sam progovorio Ladinom:
– Ja znam da pošli ste tamo kud ljubav vas vodi. Dobar vodič ljubav. I ja sam siguran za vas. Spavajte tko s kim hoće.
Čuo sam kako gost pita cimera: Je l on za nas misli da smo mi…
– Ma ne, opet se igra Ladina – odgovorio je cimer.
Moje istraživanje Ladina završit će se diplomskim radom posvećenim njemu. Ambicija je govorila da je to samo početak, da ću mu posvetiti cijelu jednu knjigu. Bilo je tada mnogo ljudi koji su se družili s njim, a i sa mnom. Prepričavali su anegdote s Ladinom kojih ima koliko i Ladinovih pjesama. I to me nakon nekog vremena počelo nervirati. Malo je ko pričao o njegovoj poeziji, koja je za mene bila vrhunska. Imao sam osjećaj da će doživjeti sudbinu onih pjesnika koje niko ne čita već se o njima pričaju vicevi, da će se preseliti u anegdotu. Mislio sam da to mogu promijeniti. Nisam otišao dalje od diplomskog, nisam ništa promijenio. No, dovoljno je možda i to što je i dalje moj Personal Jesus i što ću možda još nekoga zaraziti njegovim stihovima.
žurnal
