IZ ENCIKOPEDIJE BOŠNJAKA autora dr. Nazifa Veledara:
PERVAN, Tahir (Fatnica kod Bileće, 1959), publicist i književnik, istraživač, naučnik, autor knjige „Čavkarica – muslimanska krvava priča“, u kojoj govori o jami u koju su pripadnici srpskog i crnogorskog naroda, 1941. godine, ubacili oko 850 živih bošnjačkih žena, djece i staraca, a među njima i Bošnjaka-muslimana svih uzrasta i oba spola; autor više knjiga koje govore o užasnim zločinima koji su počinjeni u bilećkom kraju u Drugom svjetskom ratu.
Rođen je u Fatnici, u općini Bileća. Završio je gimnaziju, a zatim Fakultet političkih nauka u Sarajevu. Pokrenuo je nekoliko novinarskih projekata (Revija Behar, politički magazin Slobodna Hercegovina, čiji je bio glavni urednik). Objavio je na desetine naučnoistraživačkih radova o temi Bošnjaka i bošnjaštva. Živi u Fatnici kod Bileće kao povratnik. Živi od pisanja i svojih knjiga.
Od djela ističemo: zbirka poezije “Mati”, zbirka ljubavne poezije “Sve što na moju ljubav liči”, knjiga političkih eseja “Crn obraz”, te knjige: “Čavkarica – muslimanska krvava priča”, “Zulum”, “Kama i jama”, “Zbogom moja Melisa”, “Čavkarica, vrata pakla”. Objavio je i knjigu “Nad jamom”, rađenu kao predložak za filmski scenarij. Njegove knjige govore o stradanju Bošnjaka istočne Hercegovine, posebno “Bilećkih rudina” (naselja od Plane sve do Dabra, koja su do ovih zločina bila 90% naseljena muslimanskim-bošnjačkim stanovništvom), u Drugom svjetskom ratu. Za tri dana ubijeno je 70% bošnjačkog stanovništva u “Bilećkim rudinama” (od Plane do Dabra).
Na prostoru Bileće, Bilećkih Rudina 1941. godine počinjen je genocid nad Bošnjacima, u selima naseljenim Bošnjacima: Đeče, Orahovica, Divin, Bijeljani, Berkovići, Plana, Milavići, Strupići, Sunići, Klečak, Kubatovina, Prisoje itd.
Jama „Čavkarica“ (tuga Bošnjaka Hercegovine, ali i srpska sramota), jedno od najvećih pojedinačnih stratišta Bošnjaka u Hercegovini, na platou planine Trusine, je nekoliko stotina metara duboka. Nalazi se u jugoistočnom dijelu Republike Bosne i Hercegpvine, u zabačenom kraju, na tromeđi tri općine: Nevesinje, Stolac i Bileća, u Hercegovini. Sva druga pisanja o lokaciji jame “Čavkarice” su netačna. U njoj svoje gnijezdo prave čavke, pa je zato dobila ime „Čavkarica“. U jamu „Čavkarica“ je, 1941. godine, bačeno oko 850 bošnjačkih žena, djece i staraca – a među njima je bilo i Bošnjaka-muslimana svih uzrasta i oba spola, iz “Bilećkih rudina”. Tačan broj se neće nikada saznati jer su bačene cijele porodice, pa nema svjedoka. Znaju se imena bošnjačkih civila koji su bačeni u jamu „Čavkarica“, a navodi ih istraživač Tahir Pervan u svojoj knjizi, tako da taj, dosada utvrđeni, broj bačenih u jamu, imenom i prezimenom, možemo zahvaliti upornom borcu za istinu i pravdu, istraživaču i naučniku Tahiru Pervanu. Tom najvećem stradanju Bošnjaka (muslimana) Bilećkog kraja u Drugom svjetskom ratu prethodilo je razoružanje Bošnjaka od strane ustaških rojnika. Bošnjacima je stiglo obavještenje da će doći četnici iz Crne Gore (doći i proći), ali ako zateknu naoružane Bošnjake, pobit će ih, tako je bar glasilo obavještenje. Narod je razoružan. Stigli su crnogorski četnici, jedinica “Ćoravi bataljon” koje je predvodio Simo Eraković (ubijen od strane pripadnika jedinice Vlade Šegrta negdje kod Popovog polja, 1945. godine). Crnogorski četnici su se udružili sa hercegovačkim četnicima i započeli su svoj krvavi pir, na Bajram. Poveli su oko 1000 Bošnjaka (muslimana) iz kasarne sa Berkovića prema jami “Čavkarica”. Do dolaska do jame “Čavkarica” ubili su 100 do 150 Bošnjaka, a ostale su bacili u jamu, oko 850 žrtava.
Interesantno je napomenuti, da je po naredbi kasnijeg narodnog heroja Mire Popare, skupljeno oko 1000 bošnjačkih žena, djece i staraca – a bilo je i Bošnjaka-muslimana svih uzrasta i oba spola, koji im je obećao da će ih prebaciti na sigurno mjesto u Stolac. Umjesto da dođu u Stolac, oni su bačeni u jamu „Čavkarica“. Prije bacanja u „Čavkaricu“ silovane su brojne bošnjačke žene i djevojke od strane srpskih ustanika: četnika i partizana.
Ustanak Srba 1941. godine pratili su brojni zločini, a na čelu srpskih ustanika bili su komunisti, nama u školama predstavljani kao antifašisti. Ustaničke jedinice sastojale su se od partizana i četnika, koji su bili pomiješani, usko su sarađivali i zajednički djelovali. U Haftovcu su zaklali 28 žena i djece bošnjačke nacionalnosti na Vidovdan 1941. godine, potom prave pokolj u bilećkim selima Fatnica i Plana u augustu iste godine, a zatim bacaju u „Čavkaricu“ oko 850 (koliko je dosada utvrđeno) bošnjačkih žena, djece i staraca – a među njima i Bošnjaka-muslimana svih uzrasta i oba spola. Za razliku od drugih jama u kojima su bačeni Bošnjaci, u jamu “Čavkarica” su bačeni živi ljudi. Mjesec dana nakon tog zločina čuli su se povici ljudi: babo, majko, sestro …čak, se čuo plač djeteta koje je rođeno u jami (nekoliko dana) ispričala je, istažrivaču Tahiru Pervanu, Hadžera Ćatović, jedina koja je preživjela ovu stravičnu dramu. Ustvari, zločinci su primorali žive ljude, žene, djecu da sami skaču u bezdan jame, pritom ih udarajući najčešće kundacima u glavu. Jama je kraškog tipa tako da ima balkone ili saganake, kako se u tom kraju kaže. Ti saganaci zadržavali su neka tijela, a neki su padali na samo dno. Neki su umirali odmah pri padu, a neki su ostali živi još dugo, i do mjesec dana, umirući u najvećim mukama. Hadžera Ćatović, koja je imala tada 20 godina, iz sela Đeče, bačena je u jamu “Čavkarica” sa cjelokupnom njezinom porodicom. Provela je tačno 74 dana u jami sa tijelima svojih mrtvih, odnosno sa leševima bačenih u jamu. U jamu su samo iz njezine porodice Ćatović bačana 144 lica. Hadžeru je spasila od smrti krv ptica koju je pila, te hvatala i jela žive ptice i hljeb koji je nalazila u džepovima mrtvih, među kojima je bilo, i ubijenih i preživjelih pad u jamu, i onih koje je promašio zločinački malj nad jamom. Hadžera je bačena u jamu “Čavkarica” 28. 8. 1941. godine, a izvađena je na Đurđić, pravoslavnu slavu. U jami je bila tačno 74 dana. Izvadio je iz jame Đorđo Hromović, Srbin iz Nevesenja. On je čitavog života šikaniran zbog “Čavkarice”. Nažalost, Đorđo Hromović je stradao 1992. godine kada je stigao Užički bataljon u Nevesinje, pa je navodno jedan tenk “slučajno” izgubio kontrolu, pa uletio u Đorđovu avliju i zgnječio Đorđu Hromovića, što je veoma simptomatično, i više nam liči kao, osveta Đorđi što je spasio jednu muslimanku.
Kada je Hadžera Ćatović izvađena iz jame imala 17-18 kg. Liječili su je u Đorđinoj kući mjesec dana, potom preko Divina, Fatnice i Orahovica odvezli i predali talijanskoj vojsci. Prebačena je u Dubrovnik. Hadžera je bila najljepša djevojka toga kraja. Prije bacanja u jamu silovali su je četnici više puta. Nakon Drugog svjetskog rata se udala i nosila je muževo prezime Bijedić. Živjela je u Lastvi kod Trebinja, nedaleko od vile Vlade Šegrta. Prijećeno joj je, da ništa ne smije pričati o “Čavkarici”, inače će je opet baciti u jamu, a prijetio joj je i, lično narodni heroj Jugoslavije Vlado Šegrt, koji je radi toga dolazio u njezinu kuću. Njena kuća je bila 24 sahata pod stalnom prismotrom Službe državne bezbjednosti. Inače, se o “Ćavkarici” skoro 50 godina ništa nije govorilo niti se smjelo govoriti. O ovom zločinu, genocidu u Bileći, o “Čavkarici”, nije se smjelo govoriti nakon rata i dolaska komunista na vlast. Čak ni porodice preživjelih i oni koji su svjedočili ovom zločinu nisu smjeli o njemu govoriti, čak tu istinu nisu smjeli prenositi na svoje potomke. Komunisti su branili da se govori o “Čavkarici” i genocidu u Bileći zato što su mnogi počinioci kasnije postali članovi Partije i imali visoke pozicije u državi i društvu. Ako bi se neko usudio da spomene “Čavkaricu” i počinjeni zločin i genocid, bio bi odmah pod pritiskom Partije i države. Tako je nastradao Omer Pervan, kome su u genocidu u Bileći ubijena dva sina, brat, snaha i tri bratića, 1956. godine, kada je spomenuo Halidu Čomiću, predsjedniku Okružnog suda u Mostaru, da bi trebalo obilježiti Čavkaricu i staviti spomenik ili ploču u čast žrtava, on je odmah sutradan uhapšen. U zatvoru je s prekidima proveo tri godine, a pod terorom i torturom umro je u bolnici u Sarajevu i ukopan je kao NN osoba, za porodicu do danas na nepoznatoj lokaciji. Da bi potpuno sakrili ovaj zločin, komunisti su 1964. godine zabetonirali jamu “Čavkaricu” i stavili ploču s natpisom “Žrtve njemačko-italijanskog fašističkog terora”, što je očigledna neistina. Prvi put javno o “Čavkarici” i zločinu nad Bošnjacima u Bileći govori Vladimir Dedijer u knjizi Genocid nad Muslimanima 1941–1945., koja iz štampe izlazi 1990. godine. Vrlo se kratko pominje “Čavkarica” uz konstataciju da je “Čavkarica” jedna od najvećih sramota srpskog naroda. Prvi se ozbiljno počeo baviti temom “Čavkarice” Tahir Pervan, novinar i publicista, sin Omera Pervana, koji je praktično ubijen zbog nastojanja da se obilježi “Čavkarica”. Tahir je imao 13 dana kada mu je otac umro, majka mu je sačuvala pismo od oca koje je napisao iz bolnice, a u kome kaže svojoj supruzi da sinu da ime Tahir i da ga skloni iz bilećkog kraja.
Tahir Pervsn ukratko prenosi Hadžerina sjećanja kako je preživjela „Čavkaticu“: “Nakon nekoliko godina poznanstva i pokušaja da Hadžeru ‘otvorim’ da progovori o „Čavkarici“, tek u januaru 1991. godine to mi je pošlo za rukom. Rekla mi je tada Hadžera da se pripremala za udaju, bilo joj je 20 godina i trebala se udati za Amira. Tih dana kad se desio zločin Amir je trebao da je isprosi. Međutim, umjesto Amira i prosaca, na vrata su došli zločinci. Bila je, kaže, na spratu u sobi kad je upao komšija i silovao je. Oca i majku su joj pretukli i vezali i onda su ih sve poveli prema Berkovićima. Usput su iz drugih sela izvodili Bošnjake i pridruživali ih grupi. Kako se kom zločincu svidjela neka djevojka ili žena, odvodio ju je i silovao, bilo je i ubistava. Onda su ih smjestili u Berkoviće u kasarnu. Tu su noć odvodili djevojke na silovanje, muškarce na ubijanje. Onda su ih naredni dan poveli prema Trusini, odnosno jami „Čavkarici“. Bilo je puno djece čiji su roditelji bili ubijeni, ona je uzela jedno dijete i nosila sa sobom. Kad su nju doveli do jame udarili su je kundakom u glavu i ona se probudila u jami, slomljene lijeve ruke i jakih bolova. Šta se desilo s djetetom koje je držala, nije znala. Čuli su se jauci ispod nje u dubini, ništa se nije vidjelo, pipala je oči da vidi da li ih ima. Ljudi su dozivali svoje najmilije, molili za vodu, jaukali od bolova. Počela su dozivanja poznanika, tako je i ona se dozivala sa svojom tetkom i nekoliko poznanica.
Ali kako je vrijeme prolazilo, ljudi su prestajali jaukati i dozivati, umirali su. Pričala mi je i za neku ženu da se porodila u jami i da su se dijete i ona čuli neko vrijeme i onda ih više nije bilo, umrli su. Kaže da joj se prvih dana tražila hrana i voda, a onda više nije. Po jami su letjele ptice čavke, jedući valjda leševe. Jedne prilike su letjele oko nje, ona se uplašila i uhvatila je jednu i u strahu joj otkinula glavu, a onda polusvjesno ili čak nesvjesno je popila krv iz njenog vrata, a pticu je čerupala i jela meso. Zahvaljujući tim pticama, odnosno povremenom hvatanju tih ptica, uspjela je preživjeti. Nad jamu su dolazili zločinci da uživaju u patnji žrtava, ali i da se uvjere da umiru. Pa su tako znali otrovnu vodu im spuštati ili hljeb natopljen otrovom. I tako je sve trajalo 74 dana, a onda su je izvadili Nevesinjci Đorđe Hromović i njegov ujak Stevo Tamindžija. Đorđe ju je liječio u kući nekoliko mjeseci, a onda je promijenila još nekoliko porodica prije nego je došla do slobode.“
Hadžera Ćatović-Bijedić je ponovo, tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, od strane Srbije, Crne Gore, a kasnije i Hrvatske, od 1992. do 1995. godine, morala napustiti svoj dom. Okončala je svoj progon u Danskoj.
Hadžera Ćatović-Bijedić, simbol stradanja Bošnjaka u XX stoljeću, preselila je na ahiret prirodnom smrću u 94. godini života u izbjeglištvu u gradu Rendersu u Danskoj 16. 1. 2014. godine i ukopana na mezarju Gornje Grančarevo kod Trebinja. Ni jedne dnevne novine ni televizija u Bosni i Hercegovini taj dan nisu objavile informaciju o njenoj dženazi, što nam indirektno govori, kakve imamo medije koje plaćamo, za koga rade i koliko im je stalo do istine, pravde i države.
Osadesetih godina XX stoljeća, general Jugoslavenske narodne armije (JNA) Asim Pervan je sakupio posmrtne ostatke 30-40 bošnjačkih žrtava i ukopao ih u mezarluku u Fatnici. Na spomeniku, na nadgrobnoj ploči je napisao da su to četničkie žrtve (a, dotada je pisalo da su žrtve njemaćko-talijanskog okupatora). Taj njegov čin bio je veoma rizičan u to doba, što je od strane generala bilo veoma hrabro. Nakon toga odmah je penzionisan. General Pervan je u podrumu, u septičkoj jami, u Berkovićima našao posmrtne ostatke svojih roditelja. Prepoznao ih je po češlju i britvi koje je imao njegov otac.
U sarajevskom dnevnom listu „Oslobođenje“ 9. septembra 1989. godine objavljen je članak pod naslovom Opomena Čavkarice (kao autor naveden je Stanoje Ivković, Dabar ?), u kojem između ostalog piše: „Nakon nepun mjesec dana opet smo, evo, u prilici da se podsjetimo na još jedan sličan zločin, učinjen ovoga puta nad nevinim muslimanskim narodom bilećkog kraja 3. septembra 1941. godine.
(…) Niko doslovno niko – iz kolone od oko 700 duša (oko 1000 duša, op.a.) koja je prethodnog dana potjerana od Plane preko Fatnice, Divina, Bjeljanja do Berkovića – nije pošteđen! Ni muško ni žensko, ni malo ni veliko: sve što je bilo muslimanskog uha, nakon svirepog mučenja i bestijalnog iživljavanja te noći u zgradi bivše žandarmerijske kasarne u Berkovićima, odvedeno je sutradan 3. septembra i bačeno u jamu Čavkarica na Trusini iznad Berkovića.
Istraživači genocida navode da je čak i u svijetu teško naći primjer tako sistematičnog i temeljitog istrebljenja jednoga naroda na određenom prostoru kao što je ovaj slučaj. Istrebljenje i uništenje je bilo tako temeljito i sistematično, da danas na potezu od Plane kod Bileće pa sve do Berkovića kod Stoca ne živi više od svega nekoliko muslimanskih porodica koje su zahvaljujući slučajnim okolnostima što se tih dana nisu zadesile na tom terenu – uspjele da ostanu žive. Pritom su ostala mnoga pitanja bez odgovora a glavno je – kako je bilo moguće da se to izdešava sa muslimanskim stanovništvom bilećkih sela (…) ? I to u trenutku kada je ustanak u tom kraju bio na vrhuncu, a glavni organizatori ustanka bili poznati članovi KP (Komunističke partije Jugoslavije – KPJ, op. a.)?
Bez ikakvog pisanog traga, bez obilježja, bez pomena – široj javnosti je zadugo ovaj zločin ostao sasvim nepoznat, tako da se činilo da se nikakav zločin nije ni odigrao, da nikakvog stradanja nije ni bilo, pa da jednostavno taj narod tamo nije ni postojao.“
Naime, kada je Tahir Pervan počeo pisati o “Čavkarici” (1988. i 1989. godine) jugoslavenske vlasti su ga ismijavale i zatvorile, a ljudi su bježali od njaga.
Od Plane do jame “Čavkarice” stradalo je preko 1600 Bošnjaka. Imena su navedena u Pervanovoj knjizi. No međutim, nažalost, današnji naši neuki i neinformirani novinari ne navode taj broj stradalih Bošnjaka, nego, iz razloga samo njima poznatim, navode minimiziranu brojku od 450 stradalih Bošnjaka koju je Vladimir Dedijer minimiziiranu naveo u njegovoj knjizi. Mi razumijemo da su tako morali pisati u komunistiočkoj Jugoslaviji, ali se postavlja pitanje: Zašto tako danas pišu?
Tahir Pervan je naveo u svojoj knjizi i, 60 zločinaca koji su počinili zloćin genocida u tom dijelu Hercegovine i navodi njihova imena, od kojih su 33 bila iz Crne Gore i 27 iz Gacka, Bileće i Berkovića. Sedam oficira te zločinačke falange su pobjegli u inostranstvo, a ostali zločinci su se 1943. i 1944. godine asimilirali i uvukli u partizanske redove, tajno i očigledno. Josip Broz Tito ih je, nažalost, rehabilitirao i primio u partizane. Nakon Drugog svjetskog rata su preuzeli vlast, dobro se organizirali i izvršili brojne zločine i genocid mad Bošnjacima, od 1992. do 1995. godine, u Bosni i Hercegovini, što im je komunistička vlast veoma dobro pripremila. Stratište “Čavkarica” i ostale Čavkarice su postale tabu-teme o kojima se nije smjelo govoroti niti pisati i tako da niko nikada nije sudski odgovarao za ove zločine nad Bošnjacima.”Čavkarica” je i danas tabu-tema, jer da nije tako, na ovom mjestui stradanja Bošnjaka bio bi spomenik, park sa klupama, planinarski dom i sl., kaže ugledni istraživač Tahir Pervan.
Tokom Drugog svjetskog rata pobijeno je 1600 Bošnjaka od Plane do “Čavkarice”, plus 500 Bošnjaka sa prostora Dabra, tj nastaradalo je oko 2100 Bošnjaka. Nakon Drugog svjetskog rata vratilo se u te krajeve oko 20% Bošnjaka, da bi doživjeli nove zločine i genocid, od 1992. do 1995. godine. Danas žive bošnjačke porodice pod 74 prezimena diljem Bosne i Hercegovine kao potomci Bošnjaka sa ovih prostora. Najviše ih živi u Sarajevu.
Nažalost, kultura sjećanja nije bolja osobina Bošnjaka. Moramo reći, da su šutnja i zaborav njihove karakteristike. Istrijebljeni su Bošnjaci (muslimani) u Drugom svjetskom ratu do Trebinja i Bileće, u agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu (1992-1995) do Mostara i Bišća polja, a sljedeći put istrijebiće nas vjerovatno do Ivan Sedla i dalje, opominje nas profesor Pervan.
Eminentni istraživač i glasoviti naučnik, profesor Tahir Pervan je čovjek koji je najviše zaslužan da se očuva i objavi krvava priča o „Čavkarici“. Na molbu nevladinih organizacija, iz većeg i manjeg bosanskohercegovačkog entiteta, istraživač Tahir Pervan je, u julu 2020. godine, na samom grotlu zloglasne jame „Čavkarice“, pročitao imena bošnjačkih civila (uglavnom žena, djece i staraca) sa prostora tadašnjih „Bilećkih Rudina“, koji su bačeni u jamu „Čavkarica“. To je ujedno bila i promocija njegovog najnovijeg djela u kome je opisao taj užasni zločin genocida nad bošnjačkim narodom. Između ostalog, Pervan kaže: „Znam da se mnogima ne dopada zaključak moga višedecenijskog istraživanja stravičnog zločina koji se dogodio na putu za ovu jamu i na samoj jami, ali ja, jednostavno, zbog svoga kućnog odgoja, zbog istine i dostojanstva nevinih žrtava, ma kom narodu pripadale, nisam mogao šutiti. Zločin na „Čavkarici“ je, između ostalog, osveta šezdesetak zločinaca iz reda srpskog i crnogorskog naroda, naravno, za zločin koji su, mjesec dana prije „Čavkarice“, počinile ustaške postrojbe na teritoriji opštine Gacko, tačnije na lokaciji jame „Dizdaruše“ kojoj su od tada Srbi promijenili ime i nazvali je „Korićka jama“. Zločin i zločinci nemaju vjeru niti imaju naciju.“
Na kraju, Pervan se zahvalio organizatorima i naglasio, da će svi zajedno izvršiti pritisak na zvanične institucije države Bosne i Hercegovine, kako bi se kosti iz jame „Čavkarice“ konačno ekshumirale i žrtve pronašle zasluženi smiraj. Riječima, „Žrtve zloglasne jame ‘Čavkarice’ moramo ekshumirati, ma koliko nas to koštalo!“, završio je svoje obraćanje uvaženi istraživač Tahir Pervan.
FB: Nazif Veledar
