Putin, Erdoan, Vučić, Kirbe, Zvizdić, Zukorlić, stratezi, foliranti i pajaci

Midhat Hajdarević 2015-05-14

Za mene osobno su mnogo bolje ideje i pokazale su se uostalom učinkovitije one vrijednosti na kojima je počivao „Ustav iz 1974. god.“, a to su „bratstvo i jedinstvo“ bez utjecaja stranog faktora i oslonac na nesvrstanu vanjsku politiku, nego raznorazni „strateški dogovori“ (često pod vodstvom ili krinkom stranih sila ili moćnika) pojedinih nacija, kojih smo žrtve evo sad će skoro 27 godina.

(Autor Salmedin Mesihović – tacno.net)

U našoj javnosti je skoro neprimjetno prošla izjava sandžačkog muftije Muamera ef. Zukorlića povodom napada na policijsku stanicu u Zvorniku. U oštro intoniranoj izjavi muftija, poznat inače po „teškim riječima“, osuđuje napad i ujedno pozadinu toga čina vidi u onima koji ne žele da dođe do „sveopćeg dijaloga srpskog i bošnjačkog naroda“ kojeg kao najavljuje Aleksandar Vučić, predsjednik vlade Republike Srbije. Na prvi pogled meni se to činilo kao još jedna teorija zavjere po kojoj „određene sile“ ne žele da dođe do nekakvog dogovora Srba i Bošnjaka, šta god to značilo. Vidjeti izjavu muftije Zukorlića ovdje.

Međutim, u svakom dimu ima i vatre, a Zukorlić definitivno nije niti budala niti neznalica, zna promućurni i informirani muftija mnogo štošta što obični puk ne zna. I to se ubrzo i potvrđuje. 13. V. 2015. god., dvije sedmice nakon Zukorlićevog saopćenja, u Sarajevo dolazi Aleksandar Vučić na konferenciju o investiranju što ju je organizirala Bosna Bank International (BBI), koja je utemeljena kapitalom iz islamskih zemalja.

Inače, sarajevska čaršija (a koja često zna pogoditi suštinu stvari) već odavno potiho govori o vezama ove banke sa izvjesnim moćnim dijelovima Stranke demokratske akcije. Ova stranka se inače voli predstavljati kao glavni predstavnik Bošnjaka, iako je činjenica da je na zadnjim izborima dobila ne više od trećine glasova onih građana BiH koji se smatraju po nacionalnosti Bošnjacima a koji su izašli na izbore 2014. god. Odmah da se jedna stvar raščisti, u odnosu jednog dijela SDA i BBI nema nikakvog govora ni o kakvom islamskom ekstremizmu ili islamističkim agendama, nego samo o čisto poslovno – financijskim interesima. Uostalom i te zalivske zemlje koje su bogatstvo stekle naftom, su ustvari samo formalno i fasadno islamske, a u suštini jedna prilično licemjerna, dekadentna i plutokratizirana društva.

Aleksandar Vučić se u ovih par godina kako je „gospodar Srbije“ uspio u priličnoj mjeri profilirati kao osoba sklona vrlo značajnoj suradnji i vezama sa sunitsko – islamskim zemljama od Republike Turske do zalivskih monarhija. Čovjek bi mogao pomisliti da je riječ o nekom islamofilu, ili bar sunitofilu i orijentalisti. Zato i ne treba da nekoga u Sarajevu iznenađuje prisustvo Vučića ovoj konferenciji u organizaciji BBIa. Ali ovo prisustvo nipošto ne treba promatrati samo kroz ekonomsku prizmu. Poruke koje je Vučić izrekao u Sarajevu imaju čisto političko – strateško značenje od kojih je najvažnija ona da: “Budućnost zapadnog Balkana, odnosno stabilnost ove regije počiva na dobrim i strateški uređenim odnosima između Srba i Bošnjaka”.

Treba nesumnjivo pozdraviti jačanje odnosa svih ex-YU zemalja u svim poljima i dodatno ih produbljivati. Međutim, problem u onome što su u srijedu učinili na jednoj strani Aleksandar Vučić, a na drugoj Bakir Izetbegović i Denis Zvizdić je čisto konceptualne prirode. Oni su izgleda razgovarali, pregovarali i dogovarali se kao predstavnici dva naroda, Srba i Bošnjaka a ne kao dužnosnici dvije države. Po tome ispada, a vis-a-vis Zukorlićeve izjave, da je Vučić nastupao kao vožd Srba sa obje strane Drine (i onih u Republici Srbiji i onih u Republici Srpskoj i onih u Federaciji BiH), a Zvizdić i Izetbegović kao nekakvi predstavnici Bošnjaka, naravno sa obje strane Drine pa sve do Kosovske Mitrovice. Bakir Izetbegović jeste predstavnik Bošnjaka, ali samo onih u BiH i to samo u okvirima jednog kolektivnog organa kao što je Predsjedništvo BiH. Denis Zvizdić je još manje mogao nastupati kao neki „bošnjački pregovarač“ jer on predstavlja Vijeće ministara BiH koje je vrlo šaroliko i po nacionalnoj i po stranačkoj osnovi. Sa druge strane, po kojem pravu Aleksandar Vučić može zastupati i Republiku Srpsku, i sve me to podsjeća na vrijeme kada je u Dejtonu Slobodan Milošević (tada predsjednik Republike Srbije) pregovarao i u ime Republike Srpske. Formalno – pravno Vučić nema nikakve ingerencije zapadno od Drine, ali eto izgleda da ta „sitnica“ nije problematična za neke koji se ubiše od verbalne zaštite bosanskohercegovačkih granica.

Čitava ova priča o nekom „strateškom dogovoru Srba i Bošnjaka“ me podsjeća na dramu „Djelidba“ Skendera Kulenovića koja se odvija u nekoj bosanskoj zabiti neposredno nakon II. svjetskog rata gdje seoske gazde Muslimani, Srbi i Hrvati rade jedni protiv drugih, tako što se svako sa svakim dogovara protiv svakoga. Uostalom, ta kulenovićevska dijagnoza našeg BH društva se nažalost u priličnoj mjeri ponovila i u razdoblju 1990. – 1995. zaključno sa dejtonskim sporazumom u svoj svojoj krvavoj i zločinačkoj zbilji. Prvo su se tako vezale zastave sve tri stranke „protiv komunista“, pa su se onda vezale po dvije zastave protiv treće kako je kome i gdje i kako i kada odgovaralo. Pa su tako u Usori brigada HVO i TO/Armija RBiH borile se zajedno protiv VRS, nešto južnije Maglaj je bio opkoljen od udruženih jedinica HVOa iz Žepča i VRSa iz Teslića, a javna je tajna da je VRS pružao artiljerijsku podršku sa Veleža i Podveležja jedinicama Armije RBiH u sukobu sa HVO i HV u Mostaru. A o pregovorima i „kartanju“ nad mapama BiH u tri i po godišnjem ratu političkih elita da se i ne govori. I zbog tog prokletstva „strateških dogovora“ dvije ili sve tri zastave imamo ovo što imamo, nakaradu zvanu dejtonska Bosna i Hercegovina. Takvi „strateški dogovori“ elita koje se vole predstavljati kao neke lučonoše (bolje rečeno luciferi) pojedinih naroda su i uništili najbolji dogovor koji je postojao između država i naroda na Zapadnom Balkanu još od rimskih, paganskih vremena a to je „Ustav SFRJ iz 1974. god.“

Neumnjivo je nekome jako stalo da na Balkanu stvori jednu stratešku srpsko – bošnjačku osovinu iz svojih ekonomskih i političkih interesa, pa onda koristi konferenciju BBI kao mjesto i paravan na kome će se ostvariti ta osovina. Ne treba biti vidovnjak da se ne vidi da iza ovoga kao krajnji interesni lobiji i organizatori ne stoje Moskva (preciznije rečeno putinovski Kremlj) i predsjednička palata u Ankari. Njihovi pajaci i marionete će sigurno voditi taj proces uspostave „strateške suradnje“ Srba i Bošnjaka, ali nesumnjivo neće donijeti ništa posebno kvalitetno bolje u životu građana ni BiH (i to u svim njenim dijelovima) ni Srbije ni Zapadnog Balkana ni Balkana općenito. Kao što sa druge strane, ni oni koji će sada grlato zastupati vašingtonske i briselske interese neće ništa dobro donijeti. Naprotiv, čak bi moglo zbog ostvarivanja interesa moćnika koji stoluju „negdje daleko“, na ovom trusnom području gdje se dodiruju tri kulturološko – civilizacije tektonske ploče: latinskog zapada, vizantijskog istoka i islamskog svijeta (inače nastalih na razvalinama nekada jedinstvene ploče klasične grčko – rimske civilizacije) doći i do pojačavanja krize, incidenata i sukoba. O tome rječito govori i situacija u Makedoniji.

„Historija je u pravom smislu učiteljica života, i onaj ko je ne zna taj je „kao osoba koja je ujedno i gluha i nijema i slijepa“ i tako baulja po bespućima stvarnosti.“

Publicola