Ladislav Babić: Ne sudite zločincu, sudite nožu!

Pri povratku iz Brazila, gdje je prisustvovao manifestacijama u povodu  „28. svjetskog dana  mladih“, Papa Francisko – popularno u Hrvata nazvan Franjo, s obzirom da teško među narodom čili divljenje prema jednom drugom Franji koji nije Francisko – dao je izjavu koja je uzburkala javnost:

“Homoseksualci ne trebaju biti marginalizirani. Homoseksualci moraju više biti integrirani u društvo. Ako je neko homoseksualac i u potrazi za Bogom, ko sam ja da mu sudim?“

Euforiju koja se u nekritičke liberalne javnosti digla zbog navodne promjene kursa katoličke Crkve prema homoseksualizmu, odmah su stišali komentatori iz samih njenih redova. Jer, Crkva –  kažu oni –  ne osuđuje homoseksualizam, već sam homoseksualni čin! Rijetko tko u povijesti i sadašnjosti svekolikog čovječanstva odiše većom licemjernošću od katoličke, a i drugih – posebno kršćanskih – crkava. Himbeni su doduše i političari, što s onim ranije rečenim samo ukazuje na prevladavajuće licemjerje cjelokupnog čovječanstva s obzirom da pripadnici obiju profesija proizlaze iz njegovih redova, no oni prvi ih nadaleko nadmašuju. Da ne podsjećamo na grijehe katoličke crkve o kojima su informacije danas dostupne iole obrazovanoj osobi, spomenimo tek da je 359 godina poslije procesa protiv Galileia, papa Ivan Pavao II. zatražio oprost i ukinuo presudu inkvizicije protiv njega, dok su se anglikanci 126 godina nakon Darwinove smrti, službeno  ispričali ocu teorije o evoluciji, a najviši prelat katolika Ivan Pavao II tek oktobra 1996. godine,

“…u svojoj poruci Papinskoj akademiji znanosti, sukladno pomacima u katoličkoj teologiji prošlih desetljeća, konačno afirmativno progovorio o vrijednosti evolutivnog tumačenja povijesti života na zemlji. Za Pija XII. “evolucionizam” je još uvijek bio samo hipoteza dostojna istraživanja i razmišljanja, ali ne više od suprotne hipoteze.” (Crkva u svijetu, 42/2007, br. 3, Nikola Bižaca)

Primjetimo da unatoč tim zakašnjelim formalnim isprikama za učinjena zlodjela prema osobama koje predstavljaju ponos naše vrste, još uvijek kolaju tumačenja kako su one navodno same krive za svoju sudbinu jer se nisu vodile isključivo znanstvenim razlozima, a za one koje su iznijeli nisu imali dokaze (Crkva je dakako imala “dokaze”, kako protiv njihovih stavova, tako i njih lično). Vratimo se radije na papinu izjavu, popraćenu komentarom da Crkva “ne osuđuje homoseksualizam, već sam homoseksualni čin!“.

Što bi taj crkveni galimatijas od izjave i komentara trebao značiti u praktičnom smislu? Malo, pa ništa! Naime, vi smijete voljeti svog istospolnog partnera platonskom ljubavlju, to za crkvene oce očito nije problem – on nastaje tek kad svoju spolnu žudnju nastojite u praksi i realizirati. Onda iščezava čitav, navodno suvremeni antidiskriminatorski crkveni stav – koji promovira papa Francisko – spram istospolne ljubavi i od njega ne ostaje ni kamen na kamenu. Ponovno se poseže za „knjigom nad knjigama“ starom maltene dva tisućljeća, specifičnim tumačenjima čijih ideja se rukovodila i inkvizicija – „Biblijom“ – i njenim citatima se prosuđuje suvremena stvarnost. Da čovjek pomisli kako je neki fosil ustao iz groba, te nam prodaje mudrosti svoje odavno iščezle epohe. No, što ako se homoseksualci, bez obzira na crkvene kanone, odaju uživanju u praktičnom činu uzajamne ljubavi, a kojim slučajem (možda na ispovjedi? – mada ne znam zašto bi se bilo tko ispovijedao zbog djelovanja koje ne smatra griješnima) svećenik to dozna? Pa, ništa – jeste li skroz naivni? – prema papi Francisku oni neće biti suđeni nekim crkvenim anatemama, samo će im se spočitnuti njihov čin koji će isprati uz stotinjak Zdravomarija ili Očenaša. Jer prema novim crkvenim kanonima koje, kako kažu, zagovara novi papa – čin iliti djelovanje je odvojeno od čovjeka koji ga vrši! Ta naprosto genijalna budalaština moglo bi revolucionirati mnoga područja ljudskog života. Recimo, damo oprost Mladiću, Karadžiću i inim srbo-hrvo-bosanskim zločincima, jer – „ko smo mi da im sudimo“ – pošaljemo ih kući k svojim obiteljima (koje imaju, za razliku od njihovih žrtava), a osudimo njihova nedjela i kaznimo ih doživotnim zatvaranjem među koricama nekog sudskog spisa!

Mislim da je ovo sasvim dovoljno za uvidjeti licemjerje papine izjave (doduše, ne može on iz vlastite kože i mentaliteta stečenog izolacijom od stvarnosti), koja lebdi nošena povjetarcem vlastite gluposti ponad svake logike. Nisu njegove izjave dvosmislene, kako ih neki nastoje protumačiti ne videći njihovo pravo značenje. One su toliko direktne u svojoj logičkoj i temporalnoj zagubljenosti, da ih samo jednako zagubljeni ne umiju ispravno shvatiti. Komentator koji nastoji izvući više pameti iz njegovih izjava no što ih one sadrže (a vidjeli smo, ne baš previše) reći će:  “Tko sam ja da sudim – vjerojatno je najrevolucionarnija izjava pape Franje. Naime, ni papa ne smije suditi jer ni Bog ne sudi”, pa nadalje razvija tu svoju falsificiranu mudroliju kako bi vjerojatno podjednakim nepoznavaocima  „Novog zavjeta“ približio Franciskovu „mudrost“. Dovoljno je baciti (nasuprot vječitog božjeg „humaniziranja“, primjerom kako je Petru oprostio što ga je ovaj tri puta zanijekao) samo letimičan pogled na novozavjetno „Otkrivenje“ gdje taj humanist i dušobrižnik, koji  „prašta i zaboravlja“, prijeti cijelom čovječanstvu – na ovom i „onom“ svijetu – najgorim mogućim kaznama. Ne možemo se doduše oteti dojmu da rečene mudrolije bivaju itekako primjenjivane u ovozemaljskoj „Civitas Dei“ koju crkvene vlasti nastoje izuzeti iz jurisdikcije sekularne države. Pa mnogi zaređeni pedofili, uz kaznu od par stotina molitvi za svoja nedjela, bivaju sklonjeni od očiju javnosti i pravde u zabačena seoca negdje na kraju svijeta. Jer, zaboga, ako se „božji poslanik na Zemlji“ pita tko je on da im sudi, tko li smo tek mi ako bismo se to namjerili učiniti?

     Daklem, desila se bura u čaši vode – oluja kakvu je novi crkveni poglavar uobičajio izazivati svojim izjavama i postupcima. No, Crkva nije jedan čovjek, ma bio to i „Sveti Otac“ – njena struktura je mnogo čvršća i tvrdokornija na promjene koje se u svijetu zbivaju svakim novim danom. Istina, kao što svako putovanje započinje prvim korakom, tako i svaka promjena zahtijeva početni angažman. Do stvarne promjene odnosa Crkve prema LBQT zajednici doći će onaj čas, kad se više neće neprirodno razdvajati čovjek od svojih djela, već će ga se cjelinom svoje osobnosti i djelovanja suditi. Odnosno, što progresivni dio javnosti i očekuje u slučaju prava na slobodno izražavanje svojih spolnih preferencija – neće suditi, odnosno diskriminirati. A kako bolan neće, kad i diskriminatorski odnos Crkve prema ženama, Francisko prikriva novim izljevom, licemjerja: „Marija je važnija od biskupa apostola pa je tako žena u Crkvi važnija od biskupa i svećenika“. Da, rekli bismo, uz prešućeni dodatak – neizmjernu zahvalnost biskupa i ostalog svećenstva što se Marija s „onog svijeta“ tek tu i tamo prigodice pojavljuje, te ne moraju voditi suviše brige o njoj. U protivnom, možda bi morali smisliti način kako da je ponovno vrate tamo gdje im ponajmanje smeta.

Ladislav Babić – magazinplus.eu