Said Šteta: Razmotaj zastavu Sefere Haliloviću

Jedna neočekivana ali nadasve lijepa , romantična, nekima drska, nekima provokativna gesta, kakvu samo mogu uraditi mladi ljudi, puni energije i samopouzdanja ali i želje da se po nečemu pamte, krasi stranice samo rijetkih portala i novina. Naime, u želji da skrenu pažnju na sve veću pošast zvanu fašizam koja se poput četrdesetih godina, potom devedesetih, prošloga stoljeća uvlači u sve ulice i sokake ali i ruralna područja baška, postajući tako, na žalost, trend modernog bunta i prepoznatljivog ponašanja, mladi aktivisti i aktivistkinje iz Prijedora i Banje Luke su na 9. maj – Dan pobjede nad fašizmom u Banjoj Luci , postavili zastavu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine na zgradi u (nekadašnjoj) ulici Maršala Tita. Ovim činom su građanke i građane htjeli podsjetiti na vrijeme kada su svi u Bosni i Hercegovini bili jednaki i
ravnopravni pod jednom zastavom, te kada su antifašisti imali svoju aktivnu ulogu u kreiranju i upravljanju društva.
Ovi mladi ljudi, svjesni sebe prije svega ali i neprilika u kojim odrastaju, na jedan jednostavan način, već drugi put, jer su to prvi put uradili zajedno sa sarajevskim aktivistima 1.maja u Sarajevu, bez isprazne retorike, orginalno a revolucionarno rekao bih, poručuju građanima, prije svega svog uzrasta ali i onim starijim, ne po svaku cijenu i pametnijim građanima Bosne i Hercegovine, jedno, da ovdje ali i u regionu vladaju korumpirane političke strukture koje
iskorištavaju etničke tenzije radi svojih ličnih interesa i održavanja apsolutne vlasti, dok je antifašistička borba davno marginalizovana u korist novih političkih interesa.
Apsolutno su protiv da ih se tretira sljedbenicima komunističke ideologije ili bilo koje političke stranke, nego samo, kako je rekao izvjesni Branko iz Banje Luke, podsjećaju građanke i građane da je borba protiv fašizma bila jedinstvena i zajednička borba svih naroda i narodnosti na ovom prostoru.
Takođe, ponovit ću i riječi aktiviste Nikole Kuridža koji naglašava da narodi u Bosni i Hercegovini, žive u vremenu kada se vrši politički dirigovana revizija naše zajedničke antifašističke prošlosti, uz uklanjanje spomenika antifašistima i proglašavanje nacističkih kolaboracionista narodnim herojima. Pa zar su ljudi oni koji i u ružama od kamena vide zlo?
Njihov gest, nije ništa drugo do ponovljena priča s početka devedeset druge, kada je napadnuta Bosna i Hercegiovina, a glavnokomandujući štaba Armije republike Bosne i Hercegovine Sefer Halilović sa svojim prvim drugovima Jovanom Divjakom i Stjepanom Šiberom, poručio da je naša sudbina kako tad tako i toliko godina poslije Bosna i Hercegovina.
Umjesto ispraznih, nepotrebnih, dijaloški neravnopravnih poruka, jer se razmjenjuju između dokazanog patriote Bosne i Hercegovine i njezinog mrzitelja, kakve su prošle godine upućene kao odgovor u otvorenom pismu Sefera Halilovića, gdje predsjedniku manjeg entiteta poručuje da je Banja Luka dio države Bosne i Hercegovine i da će se tamo vijoriti najveća zastava Bosne i Hercegovine ikada napravljena, bolje to kao i ovi mladi momci pokazati
djelom, racionalno, bez puno priče, bez ikakvog dijaloškog prepucavanja sa onima koji riječ i ne zaslužuju, bilo to u Banjaluci, Sarajevu ili Širokom Brijegu.
Jer upravo oni, koji sanjaju svoje i svojim nusproduktom, zapišane atare, vode nas stotinama godina unazad, možda i dalje, svjesni da razjedinjeno, kontrolisano, na malom prostoru, bojeći nas svojom bojom „našeg“ naciona, kao samo oni znaju ko smo i šta smo, mogu nas držati u vječitoj neizvjesnosti i strahu od onog drugog i drugačijeg. Oni ne misle ništa drugo do zadovoljenja sopstvene pohlepe i ličnog bogaćenja na uštrb „svog“ naroda čiji su legitimni
predstavnici, kako to neizostavno kažu kada god im se mikrofon turi pod nos.
Kako duh bosanskohercegovački nije i nikada i pored zdušnog naprezanja istočno-zapadnih opcija ali i onih ukoričenih i za svoj groš dobro namještenih, tu među nama, neće prestati da živi, što slikovito i više od toga pokazuje upravo ova gesta s početka priče, hoću da vjerujem i Seferu i Jovanu i Stjepanu u pokazanu i dokazanu ljubav prema Bosni i Hercegovini, koju svojom zovu a od toga nisu dobili nikakvu kožnu bolest, naprotiv, pred Bogom i ljudima,
svijetla obraza ovom zemljom hode, predlažem da ovim mladim ljudima razmotaju zastavu ljubavi, zastavu domoljublja, zastavu jednakosti, na svakoj stopi zemljice Bosne a Boga mi i kršne Hercegovine koja me iznjedri ovakvog kakav sam, pa da se idejom napretka i uzajamnog poštovanja, zajedno i sto puta ponavljam, zajedno, odupremo fašizmu.
Umijećem življenja,umijećem dijaloga, bez puške i bajoneta nego znanjem, poštenjem i ljubavlju prema domovini, međusobnim uvažavanjem, bogatstvom različitosti, pred zakonom jednakosti, ma koliko otrcano zvučalo, ne zaboravite da to čine svi i hiljadu puta od nas napredniji narodi,(Amerika posebno op .a.) da u svakoj prilici motaju i razmotavaju svoju, državnu zastavu.
Posebice izostaviti svakodnevna retorička upucavanja i kanonade nesuvisle priče, kakve se plasiraju iz već usmrđenih uporišta aktuelne politike, na koja odgovoriti, znači biti im sugovornik, biti im za stolom za kojim su isti spremni obaviti sve potrebe koje priroda nameće čovjeku, racionalno raspoređene, nikako zajedno, po čemu i jeste čovjek-čovjek, bar bi trebao biti, a ne hajvan.
Ovim mladim ljudima se treba i mora dati puna podrška, ako ništa, barem zbog toga, ako im nismo znali ostaviti ljepšu budućnost, onda ih podržimo da počnu mijenjati, spoznajnu, odvratnu, ne njihovom krivnjom, nakaradnu sadašnjost.
Neka se vijori zastava Republike Bosne i Hercegovine, zastava svih onih kako je definisano u Mrkonjić Gradu 25. novembra 1943.godine, ali i svih onih koji Bosnu i Hercegovinu vole i doživljavaju svojom, makar se ne rodili ovdje, makar samo poželjeli, kako je to svojevremeno, veliki pjesnik Miroslav Mika Antić, rekao za Mostar: “ Nisam mogao birati grad u kojem ću se roditi, a kada bih mogao bar ovdje da umrem“.
Pomozimo im da požele, mladi, ovdje živjeti!