Ovotjedne (među)izbore za američki Kongres (6. studenog) sam, poput ostatka svijeta, pratio s velikim zanimanjem i to izbliza jer sam zbog sveučilišnih obveza dva dana ranije stigao u Boston, moj najdraži američki grad.
Ovi su izbori, koji se tradicionalno održavaju sredinom mandata aktualnog predsjednika, bili svojevrstan referendum (i prvi lakmus-test) za Trumpa ili protiv njega. S obzirom na trenutnu snagu američke ekonomije mnogi su očekivali sveukupnu pobjedu predsjednika, konzervativnog businessmana koji nije sasvim bez zasluga za gospodarski uspjeh zemlje koju već dvije godine predvodi.
Očekivana i pretjerano optimistički najavljivana pobjeda Donalda Trumpa, odnosno njegovih republikanaca je ipak izostala, iako je odmah nakon objave rezultata dobrano uzdrmani, ali neizlječivo narcisoidni Trump svojim razvikanim tvitovima i televiziranim galamama počeo propagirati svoju verziju priče o tome kako je uspio ostvariti veliki trijumf usprkos svim agresivnim intrigama lijevih i liberalnih medija.
Činjenice govore glasnije od Trumpove galame i njegova nediscipliniranog smartphonea. Demokrati su osvojili većinu u Predstavničkom domu, dok su prema očekivanjima republikanci uspjeli zadržati većinu u Senatu. Time se radikalno mijenja odnos snaga u Washingtonu, jer Bijela kuća više nema monopol na vlast.
Istina, nije se dogodio, kako su očekivali i glasno najavljivali ambiciozniji demokrati, i ”veliki plavi (boja demokrata) val” koji je trebao pomesti sve crveno pred sobom. (Crveni) republikanci su ipak uz pojačanu većinu u Senatu pobijedili i u izborima guvernera u nekim ključnim saveznim državama.
Poruka glasača koliko god dvosmislena ipak je jasna. Za demokraciju (još uvijek najutjecajnije zapadne zemlje) i njezin ugled u svijetu dogodilo se nešto značajno: prvi put poslije predsjedničkih izbora Donald Trump je stavljen pod kontrolu.
Poslije ovih izbora Trump više neće moći bez ograničenja i ozbiljnog nadzora raditi što god mu se prohtije. Iako je Kongres prema Ustavu SAD-a dužan kontrolirati izvršnu vlast, velikom vođi nekritički (p)odani republikanci to posljednje dvije godine nisu radili. Stoga je izuzetno dobro što je Trump konačno dobio ozbiljnu opoziciju, što držim najvažnijim ishodom ovogodišnjih izbora.
Kongres ima pravo prisiliti svojeglavog predsjednika da konačno javno objavi svoje predugo skrivane porezne prijave. Bez privole Predstavničkog doma nema gradnje kontroverznog zida na granici s Meksikom, a Predstavnički dom osim prava da izdaje obvezujuće sudske pozive može predsjednika blokirati i na mnoge druge načine, te mu, u zločestijoj interpretaciji, može na različite načine zagorčati život.
Ugledni austrijski dnevnik Der Standard u jednom zapaženom komentaru komparativno dijagnosticira kako je Trump u dvije godine vladavine privatizirao Republikansku stranku, koja danas ”po tonu i programu ima više sličnosti s njemačkim AfD-om nego s Republikanskom strankom za vrijeme Ronalda Reagana ili Georga Busha seniora”.
Standardov komentator, čiju zastrašujuću kontekstualiziranu analizu sadašnje američke društveno-političke situacije bezrezervno potpisujem te ju stoga i in extenso citiram, dalje eksplicira:
”Predsjednik je svojom jedinstvenom huškačkom i rasističkom predizbornom kampanjom postigao jednu stvar: on je dodatno produbio jaz unutar nacije. Žene protiv muškaraca, Amerikanci s fakultetskom diplomom protiv onih bez diplome i, prije svega: provincija protiv velikih gradova i predgrađa. Još od Građanskog rata prije 150 godina Sjedinjene Države nisu bile tako rastrgane kao danas. Ova polarizacija odgovara Trumpu, to je njegovo političko gorivo. On ne želi biti predsjednik svih Amerikanaca, već opjevani junak svoje baze. A ona u njemu i dalje vidi pobjednika koji ih štiti od svih zala modernog svijeta: tolerancije, različitosti, doseljavanja, globalizacije – i elite kojoj pripisuje odgovornost za te stvari.”
Činjenica je da su demokrati u ukupnom zbiru na razini cijele zemlje osvojili osam posto više glasova od republikanaca. Na izbore je izašao veliki broj do sada pasivnih mladih glasača, uz to su mnogi Latinoamerikanci i Afroamerikanci kao i mnogobrojne žene izašli na izbore da glasaju protiv Trumpove rasisističko-ksenofobne politike, mizoginije, neprekidnog niza laži o sebi i drugima i naizgled rastućeg terora bijelih nacionalista.
Rezultat je poznat: Sjedinjene Države su dobile najraznorodniji Kongres u svojoj povijesti. Među njima su najmlađa žena, 29-godišnja Alexandria Ocasio-Cortez, demokratkinja iz New Yorka, 44-godišnja Ayanna Pressley iz Bostona kao prva crna žena i demokratkinja iz Kansasa Sharice Davids kao prva američka Indijanka izabrana u Kongres.
Glasači iz saveznih država Minnesote i Michigana su u Kongres poslali i prve dvije muslimanke, bivšu izbjeglicu iz Somalije Ilhan Omar i Palestinku Rashidu Tlaib. A Colorado je izabrao prvog guvernera koji se javno deklarira kao homoseksulac, demokrat Jared Polis koji je pobijedio republikanca za kojeg je, naravno, navijao Donald Trump.
Mandat novoizabranim zastupnicima počinje 1. siječnja 2019. godine. Sudeći po prvoj svađalačkim tonovima obilježenoj postizbornoj press konferenciji aktualnog predsjednika i po otkazu koji je dao svom ministru pravosuđa Jeffu Sessionsu, Amerikance očekuje turbulentna godina, a nervoznog Trumpa teška borba za drugi mandat.
Opoziciju u Predstavničkom domu Kongresa će voditi najmoćnija žena Amerike i treća najmoćnija osoba na vlasti, glasovita Nancy Pelosi, koja je u žestokoj predizbornoj kampanji prijetećoj i uvredljivoj retorici Donalda Trumpa uzvratila kako ga nakon izbora čeka pakao.
Nancy Pelosi se tek s 47 godina (kada je najmlađe dijete od ukupno petoro krenulo na fakultet) odlučila kandidirati za zastupničko mjesto u Kongresu u kojem se brzo uspinjala na političkoj ljestvici
Dobra je prijateljica dugogodišnje kalifornijske senatorice Dianne Feinstein, svoje susjede s kojom se puno družila prije nego što su njih dvije postale najmoćnije žene američkog Kongresa.
Pelosi se kao progresivna demokratkinja katoličke vjere zalagala za prava LGBT osoba i oboljelih od AIDS-a već u vrijeme kada je to bila nepopularna tema.
Zajedno s Feinstein i senatorom Chuckom Schumerom autorica je zabrane nošenja poluatomatskog oružja (1994.) i niza drugih zakonskih akata koji su je proslavili kao liberalnog borca za pravdu i jednakost svih građana.
Prva žena na čelu demokratskog kluba u Kongresu je postala 2002.godine. Kada su 2006. demokrati uspjeli preuzeti većinu u oba doma Kongresa, Nancy Pelosi je uspjela podići iznos minimalne place, ukinuti porezne olakšice za inače bogate naftne kompanije i uvesti nova pravila za lobiranje.
Kasnije se iskazala kao snažna podrška Baracku Obami u provođenju zdravstvene reforme poznate kao Obamacare, koju republikanci žestoko osporavaju.
Očekuje se da će vitalna i intelektualno jaka Nancy Pelosi kao liderica opozicije prisiliti Trumpa da politiku prestane voditi s dvije rečenice na Twitteru te da nauči vještine postizanja kompromisa, što do sada kod njega nismo vidjeli.
Do sada je, naime, otvoreno prezirao to što će od 1. siječnja morati prakticirati – sposobnost postizanja razumnih kompromisa bez kojih nema pluralne demokracije.
AUTOR:
autograf.hr
