M.Chussudovsky: Anti-globalistički pokret je osnovala i financira korporativna elita
U opširnoj analizi koju je profesor ekonomije na Univerzitetu u Ottawi, osnivač i direktor Centra za istraživanja i globalizaciju, te urednik Global Researcha Michel Chossudovsky objavio, objašnjava se fenomen društvenih pokreta i utjecaja filantropskih zaklada čijim novcem korporativne elite uspjevaju usmjeravati, sputavati i onemogućavati bilo kakve promjene.
(piše: N.Babic – altermainstreaminfo.com.hr)
Parola Svjetskog društvenog foruma (World Social Forum/WSF): „Drugačiji svijet je moguć!“, nakon što je raskrinkana unutarnja struktura Svjetskog društvenog foruma i uvjeti pod kojima će biti financiran, postaje obična fraza koja služi kao „ventil za kanaliziranje ljutnje“, a da nema nikakvog konkretnog učinka na postojeći ekonomski model i ni na koji način ne ugrožava neoliberalni koncept globalizacije. Do sada se uvijek govorilo o „proizvodnji pristanka“, koju su opisali Noam Chomsky i Edward S. Herman, ali se Chossudovsky posvetio analizi „proizvodnje otpora“, tj. financiranju, organiziranju i kanaliziranju otpora u onom obliku i omjeru u kojem on nikada neće dovesti u pitanje opstanak kapitalizma. U tom poslu su umiješani svi. Od čelnih ljudi nevladinih udruga, političara, gospodarstvenika, bankara, korporativne elite, vlada zemalja domaćina međunarodnih summita do policije, tajnih službi i snaga sigurnosti, koje su uvijek spremne intervenirati ukoliko tijekom prosvjeda dođe do „promjene plana“.
Prilikom održavanja Svjetskih ekonomskih foruma (World Economic Forum) i summita od G7, pa sve do G20, uvijek su se paralelno održavali i „anti-summiti“, tj. prosvjedi u organizaciji Svjetskog društvenog foruma (World Social Forum), a koji upravo zbog toga što su financirani i orkestrirani od onih protiv kojih dižu svoj glas nikada nisu polučili nikakav rezultat. U slučaju da (kao npr. u Genovi 2001. za vrijeme prosvjeda protiv summita G8) dođe do većeg zbližavanja među rascjepkanim i nepovezanim skupinama, tada se inscenira sukob i Svjetski društveni forum se prikaže kao „banda huligana koji ruše sve pred sobom“. Scenarij u kojem infiltrirani policajci potaknu prosvjednike na nasilje, primijenjen je i u Torontu 2010.
Nakon višegodišnje istrage je dokazano, te pravomoćnim sudskim presudama protiv čelnih ljudi iz sigurnosnih službi dokazano, kako je u Genovi 2001. odista primijenjen takav scenarij. No, i pored priznanja krivice ništa se nije promijenilo, a ukoliko Svjetski društveni forum i dalje bude djelovao po napucima nalogodavaca, onda se odista možemo nadati kako je „drugačiji svijet moguć“, ali još gori od ovog kojeg poznajemo. Kako pojasnili o čemu se radi, donosimo opširnu analizu prof. Michela Chossudovskog, a nakon koje bi se svi trebali zapitati da li je ono što u najboljoj namjeri radimo samo kozmetičko ispravljanje jednog manjeg dijela nepravdi sustava čiju suštinu ne dovodimo u pitanje ili je ono što činimo ipak doprinos izgradnji tog „mogućeg drugačijeg svijeta“.
Michel Chossudovsky: „Anti-globalizacijski pokreti osnovani od strane korporativne elite“
„Sve što je učinjeno do sada, učinilo je svijet sigurnijim mjestom za kapitalizam. Umanjujući socijalne tenzije pomaganjem i tješenjem potrebitih, osiguravanjem sigurnosnih ventila za ljutite i unapređivanjem funkcioniranja vlade, osigurali smo njegov opstanak“, izjavio je McGeorge Bundy, nacionalni savjetnik za sigurnost dvojice američkih predsjednika (J.F. Kennedya i Lyndona Johnsona), te predsjednik „Zaklade Ford“ od 1966.-1979. „Financiranjem i stvaranjem političkih okvira za mnoge zabrinute i predane ljude koji rade u neprofitnim organizacijama, vladajuća klasa je u mogućnosti nadzirati i odvojiti čelnike od ostatka zajednice, te učiniti njihovo djelovanje tako dugotrajnim i tegobnim, da rad na socijalnoj pravičnosti postane gotovo nemoguć pod tim uvjetima“, ulomak je iz knjige „Vi ovo zovete demokracijom?- Tko zarađuje, tko plaća, a tko zaista odlučuje?“, Paula Kivela.
Quebec – summit FTAA travanj 2001.
„Novi svjetski poredak prakticira ritual pozivanja vođa civilnog društva u unutarnje krugove moći, a istovremeno im onemogućava da bilo što učine i takva praksa daje dobre rezultate. Prvo, kaže svijetu da kritičari globalizacije prvo moraju zaslužiti pravo da sudjeluju u „odlučivanju“. Drugo, pruža iluziju da globalna elita koja se eufemistički naziva demokracijom, ipak odlučuje legitimno. I treće, ona kaže: „nema alternative“ globalizaciji, korjenite promjene nisu moguće, a većina se može samo nadati suradnji s ovim vladarima samo ako pristane na njihovu ucjenu.
I dok „globalizatori“, kako bi pokazali svoju dobru volju, ponekad i usvoje pokoji prijedlog, njihovi osnovni ciljevi nisu ugroženi. A što to „udruge civilnog društva“ čine? Dok istovremeno slabe i dijele društveni pokret u mnogobrojne razjedinjene skupine, zapravo samo osnažuju moć korporativne elite,. Razumijevanje tog procesa je od velikog značaja, jer deseci i stotine tisuća ljudi u Seattleu, Pragu i Quebecu (1999.-2001.), bili su uključeni u anti-globalizacijske prosvjede odbacujući ideju kako je novac sve. Bunili su se protiv općeg osiromašenja milijuna ljudi i uništenja planeta zbog bogaćenja malobrojne elite.
Taj čin svakako treba pozdraviti, kao i one koji vode te prosvjede, ali mora se ići dalje i konačno osporiti pravo financijskoj eliti da vlada svijetom. To zahtjeva ponovno promišljanje strategije protesta. Možemo krenuti na višu razinu pokretanjem protesta u našim zemljama i pokretima koji će objasniti ljudima, prenijeti poruku o tome što globalizacija čini običnim ljudima? Jer oni su snaga koja se mora mobilizirati u izazovu onih koji pljačkaju cijelu planetu“, napisao je Michel Chossudovsky nakon summita FTAA u Quebecu 2001. Tijekom summita u Quebecu je došlo do sukoba s policijom u kojem su za suzbijanje prosvjeda korišteni vodeni topovi i suzavac, ali što je zanimljivo uvijek su „prosvjednici ti koji su izazavali policiju“. U ovom slučaju je to bio Joan Russow i Stranka zelenih Kanade (Green Party of Canada), kojega susigurnosne službe optužile kao odgovornog za nerede.
Edward S. Herman i Noam Chomsky: “Proizvodnja pristanka”
„Proizvodnja pristanka“ je termin kojeg su smislili Edward S. Herman i Noam Chomsky i, kako stoji u njihovom istoimenom uratku, „predstavlja propagandni model korišten od strane korporativnih medija kojima vlast manipulira javnim mnijenjem i nameće pojedincima sustav vrijednosti i vjerovanja.
Masovni mediji služe kao instrument kojim se prenose poruke i simboli cjelokupnom stanovništvu. Njihova je zadaća zabavljati, informirati, te nametanjem i učvršćivanjem vrijednosnih sustava integrirati pojedince u institucionalne strukture šireg društva. U svijetu koncentriranog bogatstva i rastućih sukoba interesnih skupina, ispunjavanje i provođenje te uloge zahtjeva sustavnu propagandu“.
„Proizvodnja pristanka“ podrazumijeva manipulaciju i oblikovanje javnog mišljenja. Ona uspostavlja konformizam, prihvaćanje autoriteta i socijalnu hijerarhiju. Ona zahtjeva podčinjavanje etabliranom socijalnom poretku. „Proizvodnja pristanka“ opisuje podčinjavanje javnog mišljenja masovnim medijima i njihovim proizvoljnim lažima.
Proizvodnja otpora (Manufacturing Dissent)
S „proizvodnjom pristanka“ smo uglavnom upoznati, no nužno se fokusirati na proces „proizvodnje otpora“, koji ima ključnu ulogu u služenju interesima vladajuće elite. U suvremenom kapitalizmu mora prevladati iluzija demokracije. U interesu korporativne elite je da prihvati, budući da oni ne ugrožavaju uspostavljeni društveni poredak, neslaganje i proteste kao sastavni dio sustava kojeg su stvorili. Svrha je ne sprečavati neslaganje, već naprotiv, oblikovati prosvjedni pokret, upravljati njime i samim tim postaviti njegove vanjske granice. Granice do koje smije doći, ali koju ni po koju cijenu ne smije prijeći.
U svrhu održavanja svog legitimiteta, ekonomske elite koriste ograničene i nadzirane oblike oporbe, s ciljem sprečavanja razvoja radikalnih oblika prosvjeda koji bi mogli protresti same temelje i institucije globalnog kapitalizma. Drugim riječima, „proizvodnja otpora“ djeluje kao „sigurnosni ventil“ koji štiti i održava novi svjetski poredak. No, kako bi proces „proizvodnje neslaganja“ bio učinkovit, on mora biti pažljivo reguliran i nadziran od strane onih protiv kojih su prosvjedi usmjereni.
Financiranje otpora
Iako naizgled zvuči paradoksalno, proizvodnja otpora se u suštini postiže financiranjem otpora samog. Oni protiv kojih je prosvjed usmjeren, financiraju i usmjeravaju novčana sredstva organizatorima prosvjeda. Financiranje nije ograničeno samo i isključivo na „kupnju“ naklonosti političara. Financijske elite koje kontroliraju najveće fondacije, također nadziru i financiraju brojne udruge i organizacije civilnog društva koje su kroz povijest bile uključene u prosvjedne pokrete baš protiv društvenog poretka kojeg su one stvorile. Programi mnogih nevladinih udruga i pokreta uvelike se oslanjaju na financijska sredstva iz javnih i privatnih zaklada, uključujući (između ostalih) i Ford, Rockefeller, McCarthy fondacije.
Anti-globalizacijski pokret protivi se Wall Streetu i teksaškim naftnim divovima koje kontrolira Rockefeller, ali upravo njihove fondacije i zaklade velikodušno financiraju progresivne anti-kapitalističke mreže, baš kao i ekologe (protivnike „Big Oil“), a sve s ciljem kako bi na kraju nadgledali i oblikovali njihove aktivnosti.
Mehanizmi „proizvodnje otpora“ zahtijevaju manipulativno okruženje i suptilnu suradnju pojedinaca unutar progresivnih organizacija (anti-ratne udruge, udruge za zaštitu životnog okoliša i anti-globalizacijski pokret).
Dok mainstream mediji „proizvode pristanak“, složena mreža nevladinih organizacija se koristi od strane korporativnih elita u manipulaciji prosvjednim pokretima i njihovog „stavljanja u kalupe“. Nakon deregulacije globalnog financijskog sustava 1990., te brzog obogaćivanja financijskog establishmenta, financiranje udruga kroz zaklade je naglo poraslo.
Gorka je ironija što je u posljednjih nekoliko godina dio prevarantskih dobitaka na Wall Streetu nanovo recikliran kroz razne neoporezive zaklade i humanitarne akcije. Ovi sretni novčani dobici nisu korišteni samo za kupnju političara, oni su također proslijeđeni raznim udrugama, istraživačkim institutima, društvenim centrima, crkvenim grupama, udrugama za zaštitu okoliša, alternativnim medijima, skupinama za ljudska prava itd… „Proizvodnja otpora“ se također odnosi i na pojedine „lijeve“ i „progresivne“ medije, koji su financirani od strane udruga ili direktno iz fondacija.
Skriveni cilj „proizvodnje otpora“ je uspostava granica do kojih može ići „korektna politička oporba“. S druge strane, u mnoge su nevladine organizacije infiltrirani informatori zapadnih obavještajnih službi.
Fragmentirani aktivizam
Cilj korporativnih elita je bio raskomadati, podijeliti društvene pokrete. Rat i globalizacija više nisu u prvom planu aktivizma civilnog društva. Aktivizam se raspršio. Više ne postoji integrirani anti-globalizacijski i anti-ratni pokret. Nije prepoznata veza ekonomske krize i ratova koje SAD vode u svijetu.
Otpor je fragmentiran i pospremljen u male odjeljke. Prosvjedni pokreti se razdvajaju u razne „tematski orijentirane“ pokrete; pokrete za ženska prava, klimatske promjene, okoliš, anti-globalizacijske, itd. Svaki zasebno je ohrabren velikodušnim financijskim injekcijama, za razliku od masovnih pokreta. Ovakav „mozaik“ je bio rasprostranjen već ‘90-tih, pred početak summita G7.
Anti-globalizacijski pokret
Anti-summit u Seattlu 1999., je bio trijumf anti-globalizacijskog pokreta.
„Povijesna koalicija aktivista koja je zatvorila sastanak Svjetske trgovinske organizacije u Seattlu, iskra je koja je zapalila globalni anti-korporativni pokret“, napisala je Naomi Clein, u Nationu u studenom 2009.
Seattle je bio doista važno raskrižje u povijesti masovnih pokreta. Okupilo se više od 50 000 ljudi iz različitih sredina, organizacija civilnog društva, za ljudska prava, sindikata, ekologa i svi s istim ciljem: razotkriti i demontirati neoliberalnu agendu, uključujući i njezine institucionalne temelje.
No, događaje u Seattlu je obilježio i veliki preokret. Uz „neslaganje“ iz svih sektora društva, službeni WTO summit je očajnički trebao i sudjelovanje vođa civilnog društva „iznutra“, a koji su za promatrače „izvana“ trebali pružiti dojam da se sve odvija „demokratskim putem“. Dok su tisuće ljudi marširale Seattlom, ono što se dogodilo iza zavjesa je de facto pobjeda neoliberalizma. Nekoliko organizacija civilnog društva (formalno protivnika WTO) je, pristavši na razgovore s predstavnicima svjetske trgovinske organizacije, priznalo legitimitet globalnog trgovinskog ustroja, umjesto da WTO prozovu kao protupravnu organizaciju.
„Akreditirani predstavnici nevladinih organizacija pozvani su na druženje u prijateljskom okruženju s veleposlanicima, trgovinskim ministrima i financijskim moćnicima s Wall Streeta na nekoliko službenih događanja, uključujući i brojna primanja i koktele“, napisao je Michel Chossudovsky u svom članku „Pogled na proteklih deset godina“(See Ten Years Ago).
Skriveni plan je bio oslabiti i podijeliti prosvjedni pokret i preokrenuti anti-globalizacijski pokret prema područjima koja neće direktno prijetiti interesima gospodarske i financijske elite. Ove „akreditirane“ organizacije civilnog društva, financirane iz privatnih zaklada (Ford, Rockefeller, Rockefeller Brothers, Charles Stewart Mott, The Foundation for Deep Ecology), postavile su se kao lobističke skupine, djelujući formalno kao predstavnici društvenih pokreta. Predvođeni istaknutim i predanim aktivistima sami sebi su „svezali ruke“. U konačnici, prihvaćanjem legitimiteta (u biti ilegalne WTO) organizacije, pomogli su, iako ne svojom voljo, slabljenju anti-globalizacijskog pokreta.
Vođe nevladinih organizacija su bili itekako svjesni odakle im dolazi novac. Iako, unutar američkih i europskih nevladinih organizacija vlada uvjerenje kako su te zaklade neovisna i filantropski nastrojena zasebna tijela, odvojena od korporacija (na primjer: Rockefeller Brothers Foundation smatraju neovisnom od Rockfeller obiteljskog carstva banaka i naftnih kompanija). U izvrnutoj logici borbe protiv korporativnog kapitalizma, a s plaćama i operativnim troškovima ovisnim o novcu iz privatnih korporativnih zaklada oslobođenih poreza, to je postala općeprihvaćena činjenica. Nevladine organizacije su uhvaćene u luđačku košulju i njihovo postojanje ovisi o korporativnom novcu. Sve njihove aktivnosti se pozorno prate i nadziru od strane kapitalista.
“Progresivni“ čuvari (Watchdogs)
U ovoj priči, korporativna elita čijim interesima uredno služe MMF, Svjetska banka i Svjetska trgovinska organizacija, spremno će financirati organizacije koje su predvodnice prosvjednih pokreta protiv WTO i drugih internacionalnih novčarskih institucija. Podržani novcem iz zaklada nevladine organizacije postavljaju i razne čuvare (watchdogs), čija je zadaća praćenje provedbe neoliberalne politike, ali bez podizanja prašine oko toga ili postavljanja previše pitanja, na primjer kako to WTO svojom politikom pridonosi osiromašivanju milijuna ljudi.
SAPRIN (The Structural Adjustment Participatory Review Network) osnovan je od Development Gapa, a USAID i Svjetska banka financiraju nevladine organizacije sa sjedištem u Washingtonu.
Opširno dokumentirano nametanje MMF-a i Svjetske banke strukturnih promjena zemljama u razvoju predstavlja očiti oblik miješanja u unutarnje poslove suverenih država, a sve u ime institucija vjerovnika. I umjesto osporavanja legitimiteta MMF-a, Svjetske banke i njihove „smrtonosne gospodarske medicine“, jezgra SAPRIN-a je tražila da se osigura participacija nevladinim udrugama radi nadgledanja, radeći „ruku pod ruku“ s USAID-om i Svjetskom bankom. Cilj je bio dati „ljudsko lice“ neoliberalnoj političkoj agendi, umjesto da se izravno odbije MMF-ov politički okvir. SAPRIN je globalno civilno društvo koje je dobilo ime po (Structural Adjustment Participatory Review Initiative-SAPRIN) inicijativi za participativnu strukturnu prilagodbu, koja je pokrenuta od Svjetske banke i njenog predsjednika, Jim Wolfensona 1997. SAPRIN je dizajniran kao tripartitno vježbalište koje okuplja organizacije civilnog društva, njihove vlade i Svjetsku banku u zajedničkom nadgledanju programa strukturalnih prilagodbi (SAPS), te istraživanju novih političkih opcija. To je legitimizacija aktivne uloge civilnog društva u donošenju gospodarskih odluka, odnosno ukazuje na područja koja zahtijevaju promjene u gospodarskoj politici, te koji su politički mehanizmi potrebni tijekom prilagodbe.
Na sličan način djeluje i Trgovinski opservatorij (nekada WTO-Watch) iz Ženeve, koji je projekt Minneapolis instituta za poljoprivredu i trgovinsku politiku (IATP), a kojeg velikodušno financira (opet) Ford, Rockefeller, Charles Stewart Mott itd. Trgovinski opservatorij ima zadaću nadgledati Svjetsku trgovinsku organizaciju, Sjeverno američki sporazum o slobodnoj trgovini (NAFTA i FTAA).
Na sličan način djeluje i Trgovinski opservatorij (Trade Observatory nekada WTO-Watch) iz Ženeve, koji je projekt Minneapolis instituta za poljoprivredu i trgovinsku politiku (IATP), a kojeg velikodušno financira (opet) Ford, Rockefeller, Charles Stewart Mott itd. Trgovinski opservatorij ima zadaću nadgledati Svjetsku trgovinsku organizaciju, Sjeverno američki sporazum o slobodnoj trgovini (NAFTA i FTAA).
Trgovinski opservatorij također prikuplja podatke i brine o „vladanju“ i „odgovornosti“. „Odgovornosti“ prema žrtvama WTO politike ili protagonista neoliberalnih reformi? Metode rada TO-a, ni na koji način ne ugrožavaju WTO. Upravo suprotno, legitimitet trgovinske organizacije niti njihovi sporazumi, nikada nisu ispitani.
Minneapolis Institute for Agriculture and Trade Policy (IATP)- najveći donatori: Ford Foundation $2,612,500.00 1994 – 2006 Rockefeller Brothers Fund $2,320,000.00 1995 – 2005 Charles Stewart Mott Foundation $1,391,000.00 1994 – 2005 McKnight Foundation$1,056,600.00 1995 – 2005 Joyce Foundation $748,000.00 1996 – 2004Bush Foundation $610,000.00 2001 – 2006 Bauman Family Foundation$600,000.00 1994 – 2006 Great Lakes Protection Fund $580,000.001995 – 2000 John D. & Catherine T. MacArthur Foundation $554,100.001991 – 2003 John Merck Fund $490,000.00 1992 – 2003 Harold K. Hochschild Foundation $486,600.00 1997 – 2005 Foundation for Deep Ecology $417,500.00 1991 – 2001 Jennifer Altman Foundation$366,500.00 1992 – 2001 Rockefeller Foundation $344,134.00 2000 – 2004 Consumer freedom je također napravioudruga civilnog društva i nevladinih organizacija koje primaju novac od zaklada, potom slavnih ličnosti koje su aktivne u “pomoći” udrugama civilnog društva, te spisak imena ključnih igrača koji koordiniraju cijeli ovaj zahtjevan posao.
Svjetski ekonomski forum – Svi putovi vode u Davos
Narodni pokret je otet. Odabrani intelektualci, čelnici organizacija civilnog društva, sindikalni čelnici (uključujući Oxfam, Amnesty International, Greenpeace) rutinski su pozivani u Davos na Svjetski ekonomski forum, gdje se druže sa najmoćnijim svjetskim ekonomskim i političkim akterima. Ovakvo druženje svjetskih korporativnih elita s probranim „progresivcima“ je dio rituala na kojem počiva proces „proizvodnje otpora“. Trik je u selektivnom odabiru vođa civilnog društva „kojima se može vjerovati“ i integrirati ih u „dijalog“, te ih tako odstraniti iz svog miljea u kojemu su „globalni građani“ koji djeluju u ime svojih „kolega“ radnika, te ih navesti da služe interesima korporativnog establishmenta.
„Sudjelovanje nevladinih organizacija na godišnjem sastanku u Davosu je dokaz činjenice kako mi svjesno nastojimo integrirati široki spektar glavnih društvenih čimbenika u definiranju i unapređenju globalnog programa. Vjerujemo kako (Davos) Svjetski ekonomski forum pruža poslovnu zajednicu s idealnim okvirima za sudjelovanje u zajedničkim naporima s drugim glavnim sudionicima (NVO) globalnog gospodarstva u poboljšanju stanja u svijetu, a što je misija ovog foruma. NVO igraju različite uloge u partnerstvu s korporacijama kako bi se poboljšalo stanje u svijetu. Služe i kao most između gospodarstva, vlasti i civilnog društva, povezujući kreatore politike sa širokim masama, donoseći praktična rješenja na stol“, poručeno je sa Svjetskog ekonomskog foruma od 5. siječnja 2001.
“Svjetski ekonomski forum ne predstavlja široku poslovnu zajednicu. To je elitističko okupljanje članova divovskih globalnih korporacija s minimalnim godišnjim prihodom od 5 milijardi dolara. Odabrane NVO se gleda kao sudionike i glasnogovornike onih čija se riječ ne može čuti i koji su gotovo uvijek vrlo daleko od procesa donošenja odluka”, stoji na službenoj stranici WEF-a.
Da li udruge civilnog društva i NVO u partnerstvu s globalnim korporacijama zastupaju sve one koji su isključeni iz procesaodlučivanja?
Sindikalni vođe također silaze na kompromise na štetu radničkih prava. Čelnici međunarodne federacije sindikata (IFTU), AFL-CIO, Evropska konfederacija sindikata, Kanadski kongres rada (HPC), također su kao regionalni čelnici pozvani sudjelovati na sastanku u Davosu. Oni sudjeluju u radu Svjetskog ekonomskog foruma (WEF) kao vođe zajednica i fokusiraju se na uzajamno prihvatljive obrasce ponašanja radničkog pokreta. WEF vjeruje „kako je glas radništva važan za dinamiku dijaloga o pitanjima globalizacije, gospodarske pravičnosti, transparentnosti i odgovornosti, te osigurava zdrav globalni financijski sustav.“
Dakle, radi se o osiguranju opstanka zdravog globalnog financijskog sustava koji je posljedica prijevare i korupcije.
Svjetski Društveni Forum (WSF): „Drukčiji svijet je moguć!“
Protu-summit u Seattlu 1999. je u mnogome postavio temelje razvoju Svjetskog društvenog foruma (World Social Forum). Prvo okupljanje dogodilo se u siječnju 2001., u Porto Alegreu, Brazil. Ovaj međunarodni skup okupio je desetke tisuća aktivista iz temeljnih nevladinih organizacija.
WSF i okupljanje nevladinih organizacija je održano istovremeno s forumom u Davosu. Namjera je bila da se čuje glas oporbe i neslaganja sa Svjetskim gospodarskim forumom, korporativnim vođama i ministrima financija. WSF je inicijalno bio pokrenut od francuskog ATTAC-a i nekoliko brazilskih nevladinih organizacija.
U veljači 2000., Bernard Cassen, čelnik francuske platforme ATTAC-a, Oded Grajew, voditelj brazilske udruge poslodavaca i Francisca Whitaker, voditeljica brazilskih nevladinih udruga su se sastali kako bi razmotrili prijedlog o okupljanju „Za svijet civilnog društva“. Do ožujka 2000., formalno su osigurali potporu općinskih vlasti u Porto Alegreu i provincije Rio Grande do Sul, oboje u to vrijeme kontroliranih od Brazilske radničke partije (PT). Skupina francuskih nevladinih udruga, uključujući ATTAC, Friends of L’Humanité i Friends of Le Monde Diplomatique, sponzorirali su alternativni društveni forum u Parizu pod nazivom „Godinu dana nakon Seattla“, a kako bi pripremili „dnevni red“ za prosvjede koji su se trebali održati prilikom summita EU u Nici. Govornici su pozvali na „preusmjeravanje pojedinih internacionalnih institucija“, npr., MMF, Svjetske banke i Svjetske trgovinske organizacije, a sve kako bi se stvorila globalizacija odozdo i izgradnja međunarodnog građanskog pokreta, ali ne „kako bi se uništio MMF, već kako bi se prisilio da preusmjeri svoje zadaće”.
Od samih početaka 2001., Svjetski društveni forum je podržavan od zaklade Ford, koja je poznata po svojim vezama sa CIA-om i to još od 1950-tih.
„CIA koristi filantropske zaklade kao najučinkovitiji kanal za usmjeravanje velikih svota novca raznim agencijama i njihovim projektima, a bez upozorenja primateljima odakle novac dolazi“, napisao je James Petras u članku objavljenom u Global Researchu, 18. rujna 2002.
Tu su i drugi financijeri društvenog foruma (ili partneri, ako ćemo koristiti terminologiju foruma samog), uključujući i zakladu Ford, dovoljno je reći kako se uvijek djelovalo u najužoj suradnji s CIA-om i prema ukupnom američkom strateškom interesu. Zaklada „Heinrich Boll“, koja je pod kontrolom njemačke Zelene stranke je također partner u ovome, partner je i njemačka vlada i pristaša ratova u Jugoslaviji i Afganistanu, Joschka Fischer, bivši njemački ministar vanjskih poslova, te velike agencije poput Oxfa-Velika britanija, Novib-Nizozemska, ActionAid-Velika Britanija itd.
Zanimljivo je kako član međunarodnog vijeća Svjetskog Društvenog Foruma govori o „značajnim sredstvima“ primljenim od tih agencija, a sve to do sada nikada nije potaknulo značajnije rasprave u tijelima foruma o mogućim posljedicama koje takva ovisnost može generirati. Ipak, on priznaje kako su, da bi dobili sredstva od zaklade Ford, organizatori morali uvjeriti zakladu kako Radnička stranka nije bila uključena u cjelokupni proces.
Važno je ovdje spomenuti dvije stvari. Kao prvo, takav postupak potvrđuje da su sponzori itekako „zavrtali ruke“ organizatorima i različitim snagama u društvenom forumu i određivali uloge različitim strujama u njemu, kada ih se moralo uvjeravati tko će učestvovati, a tko neće. Drugo, ukoliko su donatori uvjetovali nesudjelovanje Radničke partije, jasno je kako se gorljivo protive istinskim anti-imperijalističkim snagama. Tu je objašnjeno na koji način se određuje tko hoće, a tko neće sudjelovati na WSF-u.
Pitanje financiranja uopće nije moguće odgonetnuti u povelji WSF-a, usvojenoj u lipnju 2001. Marxisti bi zasigurno ukazali na pitanje materijalnih temelja foruma, jer je posve jasno kako „onaj koji plaća svirača i naručuje pjesmu.“ Ali u WSF-u se ne slažu. Kažu da izvlače novac od imperijalističkih institucija poput zaklade Ford, istovremeno se boreći se protiv „dominacije kapitala u svijetu i bilo kojeg oblika imperijalizma“.
Zaklada Ford je osigurala temeljna sredstva za WSF, te neizravnim donacijama „partnerskim organizacijama“ (zakladama McArthur, Charles Stewart Mott, The Friedrich Ebert Stiftung, W. Alton Jones, te tijelima kao što su Europska Komisija, nekoliko europskih vlada, uključujući i laburističku vladu Tonya Blaira, kanadsku vladu, kao i neka tijela UN-a: UNESCO, UNICEF, UNDP, ILO i FAO).
Osim početne potpore zaklade Ford, mnogi od sudionika su počeli primati sredstva od velikih humanitarnih zaklada. Američke i evropske nevladine organizacije i same postaju sekundarne financijske agencije, pa Fordov novac preusmjeravaju ka drugim partnerskim organizacijama, npr., poljoprivrednim ili pokretima za ljudska prava. Međunarodno vijeće WSF-a je sastavljeno od predstavnika nevladinih udruga, sindikata, alternativnih medijskih kuća, istraživačkih instituta, od kojih su mnogi izdašno financirani od strane zaklada i vlada pojedinih zemalja. I sindikati, koji su rutinski pozivani na druženja s direktorima s Wall Streeta u Davosu, uključujući AFL-CIO, Evropske konfederacije sindikata i Kanadski Kongres rada, također sjede u Međunarodnom vijeću. Među nevladinim organizacijama financiranim od velikih zaklada koje sjede u WSF-ovom Međunarodnom vijeću su i Institut za agrikulturu i trgovinsku politiku (IATP), koji nadgleda ženevski Trgovinski opservatorij.
Mreža donatora za trgovinu i globalizaciju(Funders Network on Trade and Globalization FTNG), ima status promatrača u Međunarodnom vijeću Svjetskog durštvenog foruma, a igra ključnu ulogu. Dok kanalizira novac WSF-u, istovremeno djeluje kao klirinško tijelo za velike igrače (zaklade). FTNG se opisuje kao „savez osiguravatelja predanih izgradnji pravičnih i održivih zajednica širom svijeta“. Članovi ovog saveza su zaklade Ford, Rockefeller Brothers, Heinrich Boll, C.S.Mott, Merck obiteljska zaklada, Open Society Institute, Tides i drugi.
Zapadne vlade financiraju prosvjede, nad kojima potom i provode represiju
I ponovo gorka ironija, vlade, uključujući i Europsku Uniju, osiguravaju novčana sredstva progresivnim skupinama uključenim u organizaciju prosvjeda protiv tih istih vlada koje ih financiraju.
„Vlade su također značajni donatori prosvjednih skupina. Europska komisija je, na primjer, financirala dvije skupine koje su mobilizirale velik broj ljudi u protestima tijekom summita EU u Gothenburgu i Nici. Britanska nacionalna lutrija, koja je nadgledana od vlade, pomaže u financiranju grupa koje su jezgra britanskog kontingenta u oba protesta“, izjavio je za Financial Times britanski analitičar James Harding.
Sve se odvija na slijedeći način: vlada domaćina financira službeni sumit, kao i nevladine organizacije aktivno uključene u prosvjede protiv summita u tijeku. Također financira i multimilionskim iznosima aktivnosti sigurnosnih snaga za suzbijanje pobuna u koje su, a u čijem radu opet sudjeluju predstavnici onih nevladine organizacije koje isto tako financira. Dobar primjer za razumijevanje tog fenomena je veliki prosvjed u Genovi 2001., kada je protiv 27. summita G8 prosvjedovalo oko 300 000 ljudi. Predstavnici udruga su se mjesecima dogovarali s tajnim službama i predstavnicima policije, Carabiniera, DIGOS-a (tajne službe za antisubverzivne djelatnosti i lokalnim vlastima, da bi na kraju došlo do općeg kaosa u kojemu je na stotine ljudi ranjeno, a život je izgubio 23-ogodišnji Carlo Giuliani, kojega je u (kako je kasnije dokazano) u insceniranim neredima ubio pripadnik Carabiniera, Mario Placanica.
Svrha svih tih kombiniranih operacija, uključujući i isplanirani vandalizam od strane preobučenih policajaca (Genova G8, 2001. i Toronto G20, 2010. ), te infiltriranih među prosvjednike, je da se diskreditiraju protestni pokreti i njihovi učesnici. Širi cilj je pretvoriti protu-samit u ritual neslaganja, kojemu je svrha zastupati interese službenog summita i vlade domaćina . Takva logika je prevladala na brojnim protu-summitima još od 1990.
2001., na „Narodnom summitu“ (Peoples summit) u Quebecu, sponzoriranje nevladinih udruga od strane kanadske federalne vlade je bilo uvjetovano isključivanjem brojnih skupina i sindikata. Stoga se formirao drugi, paralelni summit, kojeg su neki opisali kao „protu-narodnog“. S druge strane, u dogovoru s federalnim vlastima, organizatori su usmjerili prosvjed na lokaciju 10 km udaljenu od grada, umjesto prema povijesnom jezgru grada gdje se održavao službeni FTAA summit, održan u snažno čuvanim sigurnosnim zonama.
Umjesto marširanja prema ogradama oko mjesta održavanja sastanka dvaju Amerika, prosvjednici biraju rutu koja vodi u suprotnom smjeru kroz stambene četvrti do parkirališta stadiona. Henry Masse, predsjednik Federacije radnika Quebeca (FTQ), izjavio je:
„Ja odobravam što smo tako daleko od centra grada. To je pitanje sigurnosti. Tisuću policajaca je nadziralo marš. Kada su se neki aktivisti pokušali odvojiti i krenuti uzbrdo do ograde, FTQ signalizira članovima Canadian Auto Workers (CAW), a koji su hodali na kraju povorke, da sjednu i tako blokiraju aktiviste od napuštanja službenog marša“.
Čelnici Svjetskog društvenog foruma (WSF) odvojeni od onih koje predstavljaju
Osnivanje Svjetskog društvenog foruma je nedvojbeno povijesni trenutak. Nije mala stvar okupiti desetke tisuća angažiranih aktivista. Omogućio je razmjenu ideja i uspostavljanje veza i solidarnosti. Međutim, ono što upada u oči je ambivalentna uloga čelnika tih organizacija u odnosu prema unutarnjim krugovima moći. Njihov ugodan i pristojan odnos spram korporativnog ili vladinog sponzoriranja, pomoći agencija, Svjetske banke itd., potkopava njihovu odgovornost spram članstva nevladinih organizacija i šire.
Svrha i cilj „proizvodnje otpora“ je upravo to. Odvajanje vođa pokreta kao učinkovito sredstvo ušutkavanja i slabljenja pokreta i njihovih akcija, kao i financiranje otpora i infiltracija u redove NVO s ciljem prikupljanja informacija o njihovom djelovanju. Većina organizacija koje sudjeluju u društvenom forumu, uključujući radničke, seljačke, studentske organizacije, su bile potpuno nesvjesne odnosa Međunarodnog vijeća WSF-a s korporativnim financiranjem i pregovorima koji su se odvijali iza njihovih leđa od šačice vođa nevladinih organizacija koji su povezani s privatnim zakladama.
Financiranje progresivnih organizacija nikada nije bezuvjetno. Njegova je svrha „utišati“ i izmanipulirati prosvjedni pokret. Privatne zaklade postavljaju uvjete i ako se tim uvjetima ne izađe u susret, primatelji donacija bivaju osuđeni na bankrot.
Svjetski društveni forum sam sebe definira kao „otvoreno sastajalište otvorenog razmišljanja, demokratske razmjene ideja, formuliranja prijedloga, slobodne razmjene iskustava i mjesto međusobnog povezivanja sa ciljem učinkovitijeg djelovanja protiv neoliberalizma i dominacije kapitala ili bilo kojeg oblika imperijalizma“. Zalažu se za izgradnju boljeg i pravičnijeg društva u cjelini, usmjerenog na boljitak pojedinca.
Svjetski društveni forum je mozaik pojedinačnih inicijativa koje ni na koji način izravno ne ugrožavaju, niti dovode u pitanje legitimitet globalnog kapitalizma i njegovih institucija. Održava se jednom godišnje i odlikuje se mnoštvom sjednica i radionica. U tom smislu, jedna od značajki WSF-a je i pridržavanje „do it yourself“ okvira, karakteristiku anti-G7 People’s Summita ,1990., financiranog od privatnih zaklada.
Takva očita neorganizirana struktura je namjerna. Sve dok favorizira, promiče ideju o brojnim pojedinačnim temama, SDF nije i ne može biti pogodan i djelotvoran okvir za artikulaciju zajedničkih platformi usmjerenih protiv globalnog kapitalizma. Štoviše, rat na Bliskom istoku i srednjoj Aziji, predvođen Amerikom, a koji je izbio samo nekoliko mjeseci nakon SDF u Porto Alegreu u siječnju 2001., uopće nije bio tema rasprava na forumu.
Ono što prevladava je ogromna i zamršena mreža organizacija. Nevladine udruge iz zemalja u razvoju, a koje primaju potpore od partnerskih nevladinih organizacija iz Amerike i Europe, uopće ne znaju da su i oni financirani iz velikih privatnih zaklada. Novac koji se slijeva kontrolira i postavlja ograničenja. Mnogi vođe tih nevladinih udruga su dobronamjerni pojedinci, predani borbi za boljitak, koji ipak djeluju unutar nametnutih okvira granica neslaganja. Njihove ruke su vezane.
Globalni kapitalizam financira anti-kapitalizam – Kontradiktoran i apsurdan odnos
„Drukčiji svijet je moguć“, ali ga je nemoguće postići po sadašnjem dogovoru. Potrebno je protresti Svjetski društveni forum, njegovu organizacijsku strukturu, njegove financijske aranžmane i njegovo vodstvo. Nema smislenog masovnog pokreta dok je neslaganje velikodušno financirano od strane tih istih korporativnih elita koji su meta prosvjednog pokreta.
Po riječima McGeorge Bundyja, predsjednika zaklade Ford (1966-1979), „Sve što je zaklada Ford učinila, može se smatrati stvaranjem svijeta sigurnijeg za kapitalizam.“
“Manufacturing Dissent”: The Anti-globalization Movement is founded by the corporate elites
Više informacija o zakladama, ključnim i slavnim osobama i organizacijama koje od njih dobivaju novac:
