Apartheid i diskriminacija- ovdje cuke, zločinci i kriminalci imaju veća prava od djece

„Građanin sam i konstitutivan sam… umorni smo od svega, ali i dalje nastojimo da tražimo rješenja, jer se borimo za dostojanstvo naše djece“, riječi Muhzina Omerovića, jednog od roditelja koji s djecom iz Konjević-Polja već više od mjesec logoruje(!) ispred zgrade OHR-a, definitivno i bespovratno stavljaju ad acta sve građane i nacije, konstitutivne i ostale, sve sejdiće i fincije, sva prava i obaveze… i ponovo na površinu izvlače paket ključnih, ne pitanja ni odgovora, nego zaključaka.

Autor: Edin Urjan KUKAVICA – avaz

Civilizacija Evrope

Naime, ovaj logor – kao uostalom i one koje su samo Božijim davanjem preživjeli – uključno i onaj u koji su se vratili da žive sa svojim nekadašnjim i sadašnjim čuvarima i mučiteljima, priuštila im je takozvana “međunarodna zajednica”, bezlična i bezosjećajna koliko i ime iza kojeg se kriju: prije svega, daleko je to od zajednice, a odmah potom, njen međunarodni karakter umnogome je oslikan selektivnim pristupom upravo narodima. Budući da je ta “međunarodna” i “zajednica” u Bosni i Hercegovini predstavljena Europskom unijom i OSCE-om, zašto ne i Međunarodnim tribunalom u Hagu, ne mogu, a da ne upitam: Je li to ta “europa” koja civilizacijski sebi ravnim smatra izvođače i sponzore Potočara i Tomašice, u koju nas tako silno guraju i u kojoj bi nam, iako nas očigledno ne žele, trebalo biti bolje? Ako jeste – a jeste! – onda neko, zaista, ima ozbiljan problem s definicijom dobra.

Nadalje, od onih koji histerično negiraju i panično zatvaraju oči pred stotinama zajedničkih i masovnih grobnica na kojima počiva njihova republika, čiji izuzeci – koji zbog griže savjesti i nemirnog sna – samo potvrđuju rečeno, ne može se očekivati bolje. Oni su se – i još se – za to borili i izborili. Ali, samo bezosjećajni, sirovi, glupi i beskrajno bezobrazni i bezobzirni… moralna ništavila, ljudi bez skrupula i obzira… siledžije, rasisti i fašisti… neljudi i monstrumi, mogu tako dosljedno uspostaviti hronologiju zla: mirno i nezainteresirano dopustiti masovni zločin, potom licemjerno i krajnje pakosno administrativno (i faktički) priznavati rezultat tog zločina i nazvati “to” “republikom”, a njihove pomagače i sponzore nagraditi prijemom u “društvo civiliziranih naroda”, sadistički hladno prisiliti majke, sestre i supruge da zločincima svakodnevno dokazuju svoju tolerantnost i, kako se to kod nas pogrešno naziva, merhamet, a vrhunac zloćudnog sarkazma pokazati nametanjem zakona po kojem psi imaju veća prava od ljudi.

Normalno je da ti i takvi formiraju sud koji će upravnike koncentracionih logora, masovne ubice, silovatelje i sadiste, osuđivati na smiješno/žalosno male kazne, a potom ih puštati na slobodu nakon dvije trećine „kazne”, zbog dobrog ponašanja. Gotovo da je potpuno legitimno zaključiti da su izvršitelji i nalogodavci zločina kažnjeni što nisu dovršili posao, sklonjeni dok se ne zaboravi i, na koncu pušteni da pokažu kako se zločin, ipak, isplati. Ništa od toga nije izvan obrazaca očekivanog ponašanja.

Ali, nije normalno da (u ogromnom procentu) Bošnjaci još ne shvataju da su ubijani samo i isključivo zato što su Bošnjaci i – nekako se podrazumijeva – muslimani, da su zatvarani, mučeni i prognani zbog imena, ali da ih ni promjena imena neće spasiti od sljedećeg zločina, da u očima svojih neprijatelja neće biti ništa manje Bošnjaci sve i da za svoje potomstvo odaberu imena koja ne znače ništa i koja ne liče ni na šta (a kamoli na imena), da nam ne treba ni nacionalizam (šovinizam i fašizam) ni nacionalisti (naročito oni koji su takvi postali iz krajnje prozaičnih, čak nemaštovitih pobuda) jer smo u tom slučaju ne isti, nego gori od svojih neprijatelja, te da će nas svijet (jaki i moćni) poštovati onoliko koliko samopoštovanja (snage i svijesti) pred njima pokažemo. Do tada bit ćemo ovce (ne i kurbani), za nas će biti tor (što manji – to bolji), a svim našim predvodnicima će okačiti zvono.

S jedne strane, koliko god bolan bio povod susreta predstavnika SDP-a, SDA, SBB-a i SBiH i roditelja djece iz Konjević-Polja i Vrbanjaca, iako ništa ne mogu učiniti, sastanak napose, dobar je iz dva razloga: 1. prvi put su se ove četiri stranke ujedinile da makar saslušaju i čuju glas onih kojima vladaju i 2. što je došlo do javne diferencijacije na probosanske (i, logično, antibosanske) stranke (koliko god ta kvalifikacija odgovarala spisku i istini).

Kad je dosta

S druge strane, činjenica da je završen bez konkretnih rješenja potvrda je da vlasti ove zemlje ne mogu (51%) i ne žele (49%) učiniti ništa. Ovaj odnos, natpolovična većina, za neke će biti znak da mora postojati način za rješavanje problema u ovoj zemlji bez onih koji probleme prave i bez onih koji ne žele tragati za rješenjem. Isto vrijedi i za takozvani nacionalni ključ; ako je već “ključ” trebao bi nešto otključa(va)ti. Međunarodnu zajednicu ne smijemo ljutiti, uskratit će nam kredite i pristup fondovima.

Stoga bih, rado, pitao nevladin sektor, mlade, napredne i alternativne snage okupljene oko kojekakvih udruženja građana i organizacija za zaštitu svih zamislivih prava: koja su to i čija prava za koja se tako glasno zalažete kad ovdje cuke, osuđeni ratni zločinci, dokazani kriminalci i kriminogeni tipovi imaju veća prava od djece. “Zašto ne” tražite od svojih međunarodnih sponzora da promijene i prestanu finansirati sistem koji u svojoj osnovi ima apartheid i diskriminaciju i je li – i kad će – vama biti “dosta”? Jer, ovakvim aktivnostima i selektivnom, gotovo programiranom (ne)aktivnošću, Bošnjaci se tjeraju u nešto u čemu se ne snalaze i što im neće donijeti nikakvo dobro: nacionalizam i ekstremizam. A možda je to i cilj?