Što donose sankcije protiv Irana?
Znanstvenici nisu složni oko toga kako gospodarske sankcije točno djeluju. No, njihova istraživanja su pokazala da Sjedinjene Američke Države griješe kad su u pitanju nove sankcije protiv Irana.
Već 432. godine prije modernog računanja vremena je grčki državnik Periklo navodno pokušao vršiti pritisak pomoću gospodarskih sankcija. Otprilike toliko stara je i svađa oko pitanja jesu li sankcije dobro sredstvo kako bi se vladu jedne zemlje ponukalo na to da promijeni svoje ponašanje. Gary Hufbauer i njegovi kolege s Peterson instituta za međunarodnu ekonomiju (PIIE) u SAD-u su od 1990-ih godina izgrađivali sveobuhvatnu bazu podataka i istražili podrobnije oko 200 slučajeva – oni sežu od Prvog svjetskog rata do početka ovog stoljeća. “Pritom su došli do zaključka da je otprilike jedna trećina svih sankcija djelotvorna po pitanju promjene ponašanja”, kaže Christian von Soest. On vodi istraživački odjel Mir i sigurnost pri Institutu Leibniz za globalne i regionalne studije (GIGA) u Hamburgu. “No ta brojka je vrlo sporna. Drugi znanstvenici tu brojku pozicioniraju puno niže, kod oko samo pet posto.”
Što je cilj?
Upravo u slučajevima kad se istovremeno pravi vojni pritisak često nije jasno koliki udio sankcije imaju u promjeni ponašanja. Usto dolazi da sankcije mogu imati različite ciljeve: nekad je njihov cilj da postignu promjenu ponašanja, nekad se želi ograničiti manevarski prostor jedne zemlje, a nekad su jedna vrsta kazne za kršenje globalnih normi. Kao sigurno može važiti da su sankcije protiv demokracija djelotvornije, nego protiv autokratskih režima. “Jer u demokracijama ima više kanala preko kojih stanovništvo izražava svoje nezadovoljstvo i tako može vršiti pritisak na vlastitu vladu”, kaže von Soest.
Unatoč svim nejasnoćama oko toga može li se sankcijama postići političke ciljeve, one su itekako podobne da se jednoj zemlji gospodarski našteti. Kuba i Sjeverna Koreja su za to dobri primjeri, međutim u tom slučaju je izostala promjena ponašanja. Drukčija stvar je u Iranu: nakon sankcija SAD-a 2010. godine i EU-a 2012. godine je izvoz nafte drastično pao, gospodarski učinak je opao za trećinu. No, je li to bio razlog zašto je 2015. godine konačno došlo do dogovora u sporu oko nuklearnog programa?
Građani Teherana su 2015. slavili dogovor oko nuklearnog programa
Uzrok i posljedica
Nijedna zemlja ne bi rekla: ‘Mi smo zbog sankcija prisiljeni na to da djelujemo ovako.’ Uvijek će se to drukčije obrazložiti”, kaže Christopher Daase, politolog na Sveučilištu u Frankfurtu i član upravnog odbora Hessenske zaklade za mirovna i konfliktna istraživanja (HSFK). “Zbog toga je vrlo teško razjasniti točno djelovanje sankcija.” Daase čak sumnja u to da se kad se u pitanju mjera koje je najavio SAD protiv Irana uopće radi o sankcijama u užem smislu. “Sankcije su ustvari troškovi koje se natovari jednom akteru, zato što je on prekršio jednu globalnu normu”, kaže on. “Ali Iran se pridržavao sporazuma o nuklearnom programu – i to bi se sad trebalo kazniti?”
Predsjednik SAD-a Donald Trump Iranu predbacuje da pomaže terorizam i destabilizira Bliski istok. “Naravno da se može pokušati reagirati na to ponašanje, pa i sankcijama”, kaže Daase. “Ali prekinuti jedan sporazum koji je sklopljen sa sasvim drugom svrhom – nuklearnim programom – je potpuno nediskutabilno.”
Trumpova greška?
Trump time krši dva značajna obilježja uspješnih sankcija. S jedne strane on miješa različite ciljeve sankcija. A ako Iranu nije jasno kad će se sankcije povući, “onda je poticajno djelovanje nisko”, kaže Christian von Soest s GIGA-instituta. S druge strane on naglašava da je za djelotvorne sankcije važno “da postoji jedna jedinstvena fronta sankcija te da se zemlje koje sankcioniraju ne daju podijeliti”, ističe Soest.
Trumpu želi prikupljati i izborne bodove na unutarnjopolitičkom planu
Hoće li Trumpu poći za rukom da kroz gospodarski pritisak skuje jednu novu “frontu sankcija” ostaje otvoreno. Daase, međutim, smatra da je moguće da Trump s tim ne uspije. “Europska unija u vanjskopolitičkim i sigurnosnopolitičkim pitanjima nikad nije bila tako jedinstvena kao sada”, kaže on i dodaje da je to za EU sada prilika kako bi mogla saznati nove mogućnosti kooperacije.
Kršiti odmah više spoznaja istraživanja o sankcijama na prvi pogled djeluje kao greška predsjednika SAD-a. Međutim samo onda ukoliko bi se kod Trumpa u prvom planu doista radilo o Iranu. “Ne radi se samo o ograničavanju Irana”, kaže Daase. Trumpu su, dodaje, važni i unutarnjopolitički ciljevi te pitanje kako se može prezentirati američkim biračima. Radi se o vjerodostojnosti, provedbi njegove volje i mogućnosti da nastupi kao jak muškarac.”
DW.DE
- Autor Andreas Becker
