Tri najveće političke partije u tri nacionalna korpusa u BiH, već godinama vode isti lideri. Kult vođe, strah od promjena, lični interesi ali i nedostatak demokratije, glavni su razlozi za vladavinu od četvrt vijeka.
Dragan Maksimović, dw.com
Ono što je zajedničko trojici lidera najvećih političkih partija u BiH, Miloradu Dodiku (SNSD), Bakiru Izetbegoviću (SDA) i Draganu Čoviću (HDZ BiH), je neprikosnovena vladavina. Za neke od njih i četvrt vijeka. Iako su se nazivi stranaka mijenjali u zadnjih 25 godina, Milorad Dodik je u vlasti u na entitetskom ili na državnom nivou punih 20 godina, sa manjim prekidima. Na vlast je došao na poslijeratnom sazivu Narodne skupštine u Bijeljini 1998. godine uz podršku tadašnjeg SDP-a i Koalicije za BiH. Sjednici su kao podrška prisustvovali tadašnji visoki predstavnik u BiH Karlos Vestendorp i američki ambasador Ričard Kazlarić, koji su zajedno sa svim drugim političkim predstavnicima u Federaciji BiH pozdravili dolazak Dodika na čelo tadašnje vlade umjesto SDS-a. Od 2002. godine je na čelu Saveza nezavisnih socijaldemokrata i do sedmog sabora stranke prošle sedmice, nije imao protivnika.
Možda ipak
Oni sa malo više staža u novinarskim perima, kažu da je Dodik ali i Izetbegović i Čović, naučio omiljenu lekciju svakog „čestitog“ autokrate koja kaže da „unutar političke partije nema demokratije”.
„Milorad Dodik je neprikosnoven lider SNSD-a, što je potvrđeno protekle subote na izbornom saboru u Doboju. Međutim, rezultati prošlogodišnjih izbora na kojima je lista SNSD za Parlament BiH u Laktašima i Mrkonjić Gradu kao bastionima te stranke imala više glasova od Dodika, kao i činjenica da je Željka Cvijanović za razliku od njega pomela protivkandidata, ne idu u prilog tvrdnji da će SNSD bez Dodika doživjeti krah i sudbinu recimo DS-a u Srbiji. Ipak, sve su prilike da bi SNSD u budućnosti mogla onu poznatu misao o Titu parafrazirati u „i poslije Dodika Dodik” i spojiti sa „na mlađima svijet ostaje“, kaže novinar iz Banjaluke Darko Momić.
Na zasjedanju Narodne skupštine RS tada u Bijeljini bio je i Sulejman Tihić, političar koji će od Alije Izetbegovića preuzeti Stranku demokratske akcije 2003. godine. Potpredsjednik SDA i član Glavnog odbora stranke bio je Bakir Izetbegović, koji je nakon očeve smrti dva puta pokušao doći na čelo stranke. To mu je pošlo za rukom tek nakon Tihićeve smrti 2015. godine.
„Izetbegović je bio najbliži tome da prekrši sveto autokratsko pravilo i da na izbornom kongresu SDA koji će se održati za nekoliko dana, ima protivkandidata. Ipak, u posljednji čas uspio je statutarnom akrobatikom da onemogući kandidaturu Šemsudina Mehmedovića“, kaže Momić, ističući upravo snagu stranke i njenog autokratskog lidera kroz primjer kadrova koji čine „duboku državu“.
Matrica za opstanak
„O tome najbolje svjedoči činjenica da poslije odlaska u opoziciju i na nivou FBiH i na nivou zajedničkih institucija i dalje diriguje dubinske političke procese, generiše ozbiljnu međunacionalnu netrpeljivost i na sve moguće načine „buši” vlast Trojke očekujući podršku partnera – SNSD-a i HDZ-a, čiji lideri na istoj matrici godinama animiraju svoje biračko tijelo i dobijaju izbore“, zaključuje Momić.
Iako nije neuobičajen i za stabilne demokratije, fenomen „srastanja” ljudskog tijela za lidersku poziciju u stranci ipak je izraženiji u nedovršenim demokratijama poput BiH. Izuzetak može biti samo na papiru poput recimo Srbije, gdje pravi lider partije nije na njenom čelu, ali se na taj način stvara lažna percepcija da se u neku ruku ne radi o demokratskom sistemu. Analitičari smatraju da ostali članovi partija u ovim slučajevima, svjesno biraju podršku višegodišnjim liderima kako bi i stranka ali i oni izvukli korist.
„Članovi partija će se radije opredijeliti za reizbor lidera nego za „nemirno more“ uslijed promjena, čime sebi obezbjeđuju poziciju bez pretjerane odgovornosti, osim prema vođi. Takođe, svjesni su da bi pali u nemilost ukoliko bi doveli u pitanje poziciju lidera”, smatra komunikolog Mladen Bubonjić, koji razloge za formiranje „kulta vođe“, vidi i u transgeneracijskom naslijeđu i nedostatku demokratskih kapaciteta društva.
Personifikacija demagogije
„Takođe, prisutna je i nostalgija koja uključuje i žal za čvrstom rukom koja obezbjeđuje stabilnost, naravno pod prisilom. Na kraju, demokratija podrazumijeva ne samo prava nego i odgovornost i obaveze, za šta je naravno, potrebna demokratska i politička zrelost, što još nije postignuto u dovoljnoj mjeri da bi se razvila svijest da je promjena na vrhu, ne samo stranke nego i društva, korisna i potrebna za napredak društva“, zaključuje Bubonjić.
Na kraju, ali po svim mjerilima i definicijama gotovo perfektne vladavine u kojoj su politički eliminisani svi protivnici nalazi se Dragan Čović, lider HDZ-a BiH. Na čelo Hrvatske demokratske zajednice dolazi 2005. godine, a nakon što ga je tadašnji visoki predstavnik Pedi Ešdaun smijenio sa mjesta člana Predsjedništva BiH zbog sudskog procesa koji se vodio, Čović je i 2007. godine dobio podršku da vodi stranku. HDZ 1990, koji je nastao kao odgovor na sukob Čovića i tadašnjeg predsjednika vlade Hrvatske Ive Sandera (HDZ), nije bio dovoljan da razbije snagu Čovićevog HDZ-a BiH. Nakon sudskog procesa 2005. godine, u kojem je oslobođen odgovornosti za zloupotrebu položaja ali i kasnijih nekoliko optužnica koje su isto završile, Čović je samo zapečatio svoju političku snagu unutar hrvatskog političkog korpusa.
„Koliko je nedodirljiv kao lider HDZ-a pokazuje to što za razliku od Dodika i Izetbegovića, Čović nema ozbiljnu opoziciju u hrvatskom nacionalnom korpusu, niti se ona nazire. Političari koji su posljednji put predstavljali Hrvate u vlasti, a da ne dolaze iz HDZ-a su ili iza rešetaka poput Lijanovića ili na političkoj deponiji poput Živka Budimira i Zvonka Jurišića“, zaključuje Momić.
dw.com
