RATNE jeseni 1991. Vukovar je proživljavao najteže dane u povijesti braneći se od nadiruće agresije s istočne obale Dunava, a toj borbi Davida i Golijata svoj doprinos nisu dali samo branitelji s prve crte bojišnice već i mnogi znani i neznani junaci iz pozadinskih položaja.
Često je upravo o tim “pozadincima” raspoređenim u raznim postrojbama i službama ovisio uspjeh na prvim linijama obrane. Jedna od takvih postrojbi bila je Tehnička satnija, sastavljena od stručnjaka i djelatnika Tvornice strojeva i Održavanja Kombinata Borovo, koji su zaključili da najveći doprinos obrani Vukovara mogu pružiti izradom i servisom oružja kojega je braniteljima i više nego nedostajalo.
Krenuli s prepravkama oštećenog oružja i izradom minobacača
“Iskreno govoreći, nismo se nadali da bi se mogao dogoditi rat. Jugoslavenski kombinat obuće Borovo, kako se zvao prije Domovinskog rata, bio je bivša država u malom, bilo nas je odasvud i upravo zbog te izmiješanosti u rat se malo vjerovalo, ali je brzo došao. Bilo nam je to jasno odmah nakon onoga što se dogodilo u Borovu Selu”, kaže Zvonimir Petrić koji je 1991. napunio 40 godina života, a rat ga je dočekao na mjestu šefa pripreme u Tvornici strojeva Borovo.
Petrić se prisjeća kako je prva granatiranja i topničke napade vukovarska obrana dočekala sa skromnim naoružanjem pa je donesena odluka da se krene s prepravkama oštećenog oružja i izradom minobacača od 82 mm.
“Izrađeno je deset kompleta minobacača, a za još 20 su bili napravljeni svi dijelovi osim cijevi, koje se u našoj tvornici nisu mogle fino obraditi, što smo morali raditi u tvornici Đuro Đaković u Slavonskom Brodu, dok se moglo ulaziti i izlaziti iz Vukovara. Poslije smo te dijelove koristiti za popravke oštećenih minobacača koji su dolazili s bojišta”, kaže Petrić.
Možda najpoznatiji proizvod Tehničke satnije Borova, kroz koju je prošlo pedesetak pripadnika, bio je priručni bacač ručnih bombi, tzv. “pijani ustaša” koji je uz pomoć tromblonskog metka služio za ispaljivanje ručnih bombi s automatske puške na daljinu. To je oružje omogućavalo da se ručna bomba izbaci na daljinu i do 300 metara.
Nije bilo baš precizno jer nije imalo nikakve nišanske sprave, ali su branitelji s vremenom postali veoma spretni pa su bombe uspijevali ubacivati i kroz prozore kuća, kaže Petrić pojašnjavajući kako je riječ o kombinaciji čelične šalice koja se navrtala na cijev puške te plastičnog uloška koji se zajedno s ručnom bombom stavljao u šalicu.
Ispaljivanje se obavljalo pomoću školskog ili tromblonskog metka, a nakon što se ispali, bomba se otkoči te eksplodira i do 300 metara dalje, što je znalo poprilično zbuniti neprijatelja jer je domet ručno bačene bombe daleko manji.
“Ustaše se napile pa bacale bombe stotinama metara”
“Naziv ‘pijani ustaša’ našem priručnom bacaču dali su upravo neprijateljski vojnici koji su, kako smo čuli, znali govoriti da su se ‘ustaše napili’ pa tako pijani mogu bacati bombe i nekoliko stotina metara”, prisjeća se Petrić uz smijeh.
Zgrada u kojoj su se nalazili u alatnici Borova imala je dva atomska skloništa, jedno je koristila Tehnička satnija, a drugo topnici, čiji je položaj bio nedaleko.
“Odabrali smo potrebne strojeve, okupili ljude, stručnjake za pojedine operacije i pozivali ih prema potrebi proizvodnje. Objekt je bio čuvan, nastojali smo ostati u maksimalnoj tajnosti, jer je krov zgrade bio panel ploča od pet centimetara”, kaže Petrić.
Unutar Tehničke satnije bile su organizirane dvije postrojbe, koje su vodili Adorjan Toth i Petar Mlinarić, i u takvom organizacijskom obliku djelovala je do samog kraja. Međutim, već u rujnu neprijatelj je otkrio njihov položaj pa su učestalo napadani granatama.
Petrić navodi kako je u agresiji na Vukovar poginulo deset pripadnika Tehničke satnije – Zvonko Ečimović, Stjepan Gradečak, Zlatko Kel, Zlatko Kopić, Ivan Mazur, Ante Marendić, Zvonko Sorić, Davor Šimunđa, Đuro Tvorek i Mirko Vagenhofer.
“Imali smo ljude koji su dio dana radili u alatnici zajedno s nama, a drugi dio dana išli na borbene položaje. Radili smo gotovo do samog sloma obrane kada smo se svi, zajedno s drugim građanima, sklonili u tvornicu Borovo, gdje smo dočekali dolazak neprijatelja. Ja sam na kraju završio u logoru u Stajićevom, gdje sam bio zatočen mjesec dana”, kaže.
Čudno oružje završilo u Libiji
Dodaje kako je 2011. preko jednog zagrebačkog novinara nacrt “pijanog ustaše”, s preciznim uputama, otišao put Libije u kojoj se tada ratovalo, ali ne zna je li vukovarski ratni izum doživio i praktičnu primjenu.
Na pitanje je li u jednom trenutku pomislio kako se možda neće uspjeti izvući živ iz vukovarskog pakla, odgovara niječno.
“Nikad nisam sumnjao da ću preživjeti, pa ni kada sam bio u Stajićevu. Bilo je strašno sve to proživjeti, okolnosti u kojima postajete svjesni da vam osim života više nemaju što uzeti. Pomisao na život u tim trenucima postaje strašno žilava i čovjek svaku bol potom prihvaća na drugačiji način, prihvatljiviji, rekao bih”, rekao je.
Po izlasku iz logora pomogao mu je šestomjesečni boravak na Hvaru, gdje su ga s obitelji poslali na oporavak. “U razgovoru s ljudima kao što sam bio i sam, ali i s tamošnjim mještanima, cijelu situaciju počnete sagledavati iz drugačije perspektive. Kada su mi suprugu u svibnju 1992. pozvali da se vrati na radno mjesto u Vinkovcima, ubrzo sam joj se pridružio i od tada sam stanovnik grada na Bosutu”, dodaje uz smiješak.
Prošlost treba prepustiti prošlosti
Odbio je otići u braniteljsku mirovinu, već je ubrzo po dolasku u Vinkovce potražio posao i našao ga u Spačvi u kojoj je radio sve do umirovljenja, a Vukovar je prvi put nakon rata posjetio 1996. godine.
“Strašno je bilo vidjeti kako grad izgleda, iako me nije iznenadilo to što sam vidio. Nevjerojatno koliko je sve bilo drugačije. Vlastitu kuću sam tri puta promašio i jedva sam je našao. Tek kada sam izašao iz automobila i ušao u dvorište bio sam siguran da je to moja kuća. Sve je izgledalo puno manje, manje kuće, kraće ulice, nego što pamtim. Posve drugačija perspektiva”, priča.
Petrić naglašava kako sve manje voli pričati o ratnim danima jer “prošlost treba prepustiti prošlosti” i da nikada nije požalio što nije uzeo braniteljsku mirovinu, iako je mirovina iz radnog odnosa puno manja.
“Uvijek sam osjećao da mogu dati još nešto i da nakon vukovarskog dijela života za mene slijedi nastavak puta. Stoga sam krenuo dalje i prihvatio nove životne izazove, a rat, njega se bolje ne sjećati. Jedino se volim prisjetiti svih mojih, da ih tako nazovem, suboraca, iako nismo bili na prvoj liniji obrane, ljudi u čije ste ruke ponekad polagali vlastitu sudbinu. Ljudi kojih se i danas volim sjetiti, a s onim preživjelima rado i susresti”, kaže sjetno vukovarski branitelj.
Hina
