Osvrnemo li se na odveć zatvorena poglavlja naše prošlosti, na prvi pogled samo će nam se kazati kako nema vremena koje je ostalo pošteđeno teških nedaća i izazova, ali i ljudi koji su, prispijevši u silne nevolje zbog zuluma i nepravde što im činjeni, svojim tragično udešenim sudbinama, ipak, nekim čudnim moranjem u tim davno minulim vremenima ostavili postojan i svijetao trag
Novovrijeme.ba
Prije, evo, skoro dvije stotine godina daleko od dana današnjeg, teško je breme svog vremena hrabro ponio pjesnik Ilhamija, među našim svijetom veoma cijenjen i poštovan učenjak.Abdulvehab ibn Abdulvehab Žepčevi Ilhami-baba, svijet je prvi put ugledao u Bosni, po svom rođenju u Žepču, godine 1773. Imao je burno djetinjstvo. Ostavši bez jasnih slika i predstava o svojoj porodici, odrastao je uskraćen za sjećanje na lik svoga oca koji je vrlo rano napustio ovaj svijet i zamijenio ga boljim, da bi kasnije, nakon smrti svoje majke, ostao u njemu posve sam.Dok su drugi zazirali od škole, Abdulvehhabova žeđ za knjigom bijaše sve veća. Svojim osobinama, predanošću nauci i sklonošću ka pjesništvu, izdvajao se među svojim vršnjacima. Darovitošću ovog dječaka bio je zadivljen njegov učitelj, izvijesni Hadžićerimović, odnosno “El-Hadž Kerimi-zade”, kako ga spominje u svojim spisima, koji je, vjerovatno, neko vrijeme kao muderis radio u Žepču.
Zna se također da je Abdulvehab bio derviš, sljedbenik tesavufskog učenja, koji je svojim raskošnim znanjima i moralnom čistoćom bio uzor svakom insanu. Kako u to vrijeme tekije na Oglavku i Živčićima bijahu sjedišta glasovitih sufijskih učenjaka, vrlo je moguće da je i mladi Abdulvehab pošao put Fojnice. Pouzdanih vijesti o čovjeku koji ga je tamo poučavao nema, ali se može pretpostaviti da je riječ o cijenjenom šejhu Husejnu iz sela Živčića kod Fojnice. Za to vrijeme njegov duhovni život obogaćen je novim iskustvima. U njegove ruke došao je pozamašan broj vjerskih knjiga, posebno spisa koji su tumačili tesavuf. I sam je, odgonetajući tajne i smisao svijeta, posegnuo za perom i stavio na hartiju svoje prve stihove. Razumijevajući svoj dar kao nadahnuće od Boga, uzeo je ovaj mladi derviš za sebe pjesnički pesudonim Ilhami, tj. nadahnuti (ar. ilham – nadahnuće).
S nepresušnog izvora zagrabio je vodu svoga pjesništva i prelio u svoje ovozemaljsko bivstvovanje. “Hvala Bogu”, pisao je, “cjelokupno saznanje je od Njega (…) Ne proučavajući uopće metriku i njena pravila, počeo sam da nižem pobožne pjesme i stihove po ovim metrima. To je posebna pažnja i dar (inajet) od Boga… Ja sam pripadnik i dijete (evlad) Uvejsa i Hidra (sveti, odabrani Božiji ljudi, evlije), a uputstvo (na njihov put) došlo mi je od Milostivog.”
Teške političke prilike u Bosni i Hercegovini, koja je, da tako kažemo, bila najistureniji serhat (granica) prema zapadnom svijetu, uvjetovale su pojavu različitih društvenih slabosti. Na ruševinama prosvjete trijumfalno je likovalo neznanje, a nemoral, koji je uzdrmao temelje vrijednosti u koje se do jučer gledalo s najvećim poštovanjem, izmamio je iz mraka raznorodno krvožedno zvjerinje, okorjele lopove, razvratnike i nasilnike, što se utrkivaše u činjenju zuluma svom ionako podjarmljenom narodu. Ni ulema, posebno muftije koji nisu pokazivali ni najmanje volje da stanu ukraj ovim pošastima, ne činiše ništa da se izbave iz toga mraka. Ilhamija, koji je u tome gledao poraz pravde i dobročinstva, pisao je:
O pametni! Ne čudi se ovom nasilju!
Gdje je pravednost? Gdje su vrline u ovom času?
Ćud ovog vremena nadvladavaju zla,
Samo jedan tren oka stane, vrijeme ode,
Znaci da je kraj svijeta.
Uzrok da postane mjesto poteškoća i brige.
Ne žalosti se! Ima i drugih manjkavosti.
Hajde! Na kraju će i ovaj svijet dotrajati…
Ovi stihovi snažno su svjedočanstvo o njegovoj privrženosti vlastitim idejama i pogledima, njegovom duhovnom životu i karakteru izuzetne moralne čvrstine, a istovremeno, kazuju nam da je takav, skroman u svojim željama i odmjeren u svakoj riječi, bio blizak narodu i njegov sapatnik. Ojađen se nosio s golemom tugom i nesrećom što se zloslutno nadvila nad njegovim narodom, pa je duboko u sebi prizivao osjećaj kako mu se primicahu posljednji sati života. Njegovo tijelo, slabo i iscrpljeno od bolesti, bijaše na izmaku snaga, ali ga Gospodar ipak ne uze k Sebi.
U međuvremenu, Iz Jedrena (Edirne), gdje je bio carski namjesnik, u Bosnu je stigao Dželaluddin Ali-paša, poslan da umiri i pokori ovu zemlju. Nekoć je o njemu Ilhamija pisao i govorio lijepo, jer se po dolasku u Bosnu bijaše pokazao dobrim i pravednim vlastodršcem, no, kako ljudi umiju biti kvarljiva roba, ovaj se bešćutni vezir dao u mahnito trijebljenje svega živoga što mu se usprotivilo i stalo na put. Oštrica njegove sablje u smrt je odvela mnoge neposlušnike – veli narod, njih nekoliko stotina, mahom odmetnutih aga i begova – što mu se zamjeriše svojim nelojalnim držanjem i vlastostrašću. O njihovim glavama danonoćno je radila na zlu glasu othranjena i mrska sorta ljudi koju svaka vlast krije pod skutima svojim, čvrsto zauzdanu krvavim novcem i golemim posjedima carskim. Rasute po svim mjestima ejaleta, ove su uhode potajno i šapatom obavještavale dvor o postupcima bosanske gospode i tako ih isporučivale u sigurnu smrt. Nesretnici koji izbjegoše pašinu sablju skončaše s omčom svilenog gajtana oko vrata, a one, što najduže od svih tjeraše inad s vezirovom gvozdenom naravi, podvrgnuše teškim mučenjima i tamničkim patnjama. Ilhamiji to pričini golemo razočarenje, jer naivno vjerovaše u dobre namjere vezira, pa se otvoreno pobuni protiv samovolje i nečasnih rabota njegovih. Iz pera mu tad na hartiju kanuše kobni stihovi:
Čudan zeman nastade,
Sve zlikovac postade,
Din-dušmanin ustade,
Šta se hoće, zaboga?
Već takata nestade,
Zlo nam svako postade,
Dobrih ljudi nestade,
Šta se hoće, zaboga?
Nije prošlo mnogo kad se glas o Ilhamijinoj pjesmi pročuo u vezirskom gradu. Upirući prstom u Dželaludin-pašu, znao je Ilhamija da je dirnuo u osinje gnijezdo. Uskoro mu je stigao poziv od vezira da dođe u njegove travničke saraje, da mu se ovaj smrtnik opravda i pred njim traži oprosta. Svi su znali kako taj put vodi samo u jednom pravcu i da povratka nema, ali Ilhamija za to nije mario. U pašinu dvoru dočekan je lijepo i s poštovanjem. I jednom i drugom bijaše to njihovo prvo i posljednje viđenje. Paša nije krio divljenje prema hrabrom pjesniku što pred njim stoji, pa o svemu poče otvoreno i jasno.
“Pokaj se, Ilhamija!”, tražio je, gotovo moleći ga da mu udovolji zapovijesti i okani se ćorava posla. Isti onaj koji je se surovo razračunavao s neistomišljenicima, sad je tražio načina da svoje goleme grijehe opravda praštajući život jednom narodnom pjesniku. Ilhamija, kao da je to znao, najednom prekinu tegobnu tišinu i prepusti se neizbježnom. Odbio je da se pokori. Po izričitom nalogu Dželaluddin-paše, pogubljen je bez suda i suđenja, s mnogim drugim uglednim Bošnjacima, u Travniku, godine 1821. “Smrti zapravo i nema”, ponavljao je u sebi dok je u ranu zoru odvođen na mjesto izvršenja kazne i bez ikakva tereta na duši pošao svome Gospodaru. Kismet!
Ukopan je u Travniku, u turbetu koje je više od jednog stoljeća, sve do 1959. godine, čuvalo njegov mezar. Ovo turbe, što se nalazilo u blizini nekadašnje željezničke stanice, temeljito je porušeno jer su to, navodno, zahtijevale potrebe preuređenja tog kraja. Ilhamijini posmrtni ostaci i nišani potom su preneseni u turbe u Potur-Mahali, gdje se i danas nalaze. Na uzglavnom nišanu, koji na sebi nosi lijepo načinjen derviški turban, uklesane su riječi:
On (Bog) je vječno živ!
U času kad je u vječnost preselio,
Ostadoše u tuzi njegovi prijatelji.
Sebi je otvorio vrata Božije milosti i perivoja rajskog.
A primjer mu se nije mogao naći u njegovo vrijeme.
Zlonamjerno su ga obijedili mnogi lašci.
Kad je njegovom nježnom životu prispjela jesen,
Ispio je smrtnu čašu Kevsera
I umro je mučeničkom smrću
Sejjid hadži šejh Vehab
Godine 1237/1821/22
Taj spomenik, s istim smislom i porukom kao i onog vremena kad je podizan u čast ovog velikog bošnjačkog alima, i danas stoji kao paradigma ljudske žrtve za bolji, uzvišeniji cilj.
